Za olupinu Skanderbega znalo se gotovo od njenog potonuća u Drugom svjetskom ratu, pristup nije kompliciran, dubina je mala, no usprkos tome ozbiljnija istraživanja nisu detaljnije provedena.
Skadarsko jezero nalazi se na granici između Crne Gore i Albanije i najveće je jezero na Balkanskom poluotoku, a ime je dobilo po albanskome gradu Skadru na južnim obalama jezera. Jezero se nalazi na šest metara nadmorske visine, a površina mu, ovisno o godišnjem dobu, padalinama i riječnim tokovima varira između 370 i 530 kilometara kvadratnih. Dužine je 48 kilometara te širine 14 kilometara, a maksimalne dubine 44 metra.
Gledano po površini dvije trećine jezera nalazi se na teritoriju Crne Gore, a jedna trećina na teritoriju Albanije. U jezero se ulijeva rijeka Morača, a kroz rijeku Bojanu Skadarsko jezero ulijeva se u Jadransko more.
Skanderbeg – zaboravljeni parobrod
Parobrod Skanderbeg leži na dnu Skadarskog jezera ispod Crne Glavice u blizini Karuča na svega 11 metara dubine. Ovaj putnički parobrod izgrađen je 1914. godine u Trstu za potrebe tršćanskog Lloyda, a 10 godina kasnije prelazi u vlasništvo “Jadransko-skadarske plovidbe” s namjenom održavanja putničko-teretnog prometa na svakodnevnoj relaciji Rijeka Crnojevića – Skadar. Nakon okupacije 1941. godine Talijani su ga pripojili svom plovnom parku te se kratko vrijeme rabio kao transportni vojni brod. U partizanskoj akciji početkom 1942. godine borci bataljuna “Carev Laz” zarobili su Skanderbeg i potopili ga otvaranjem ventila za samopotapanje. Na brodu gotovo da nema oštećenja pa se i danas nalazi u dobrom stanju. Za vrijeme najnižeg vodostaja i najbolje vidljivosti, obično u rujnu, olupina se može vidjeti i s površine.
Dimenzije Skanderbega su 21.10 metara dužina, 5.30 metara širina te nosivost 20 tona, a posadu je sačinjavalo šest članova. Pogonio ga je parni stroj od osamdeset konjskih snaga i glavnu je namjenu imao kao putničko–teretni brod.
Na olupini se danas roni razmjerno rijetko, prvenstveno zbog nedovoljne promocije lokacije koja bi trebala biti interesantna ne samo roniocima, već i povjesničarima. Svi drugi faktori trebali bi ići u prilog većem zanimanju za ovu olupinu. Ronilačku “bazu” je razmjerno jednostavno organizirati u Rijeci Crnojevića ili obližnjem ljupkom naselju Virpazar. Iako je sam pristup djelomično otežan radi jezerske flore, ni u kom slučaju ne predstavlja ozbiljnu zapreku.
Lokacija olupine je poznata i nalazi se na dubini od samo 11 metara pa je pronalazak sasvim jednostavan. Vidljivost na tom dijelu rijeke (jezera) nije idealna, ali su u kasno ljeto i ranu jesen uvjeti ipak nešto bolji. Olupina je u vrlo dobrom stanju (potopljena je “nedestruktivno”) i jednostavna je za ronjenje.
Još i danas se vrlo lako prepoznaju pojedini dijelovi brodske opreme i inventara, a najzanimljiviji su kormilo, parni stroj i sustav ventila regulacije pare. Nadgrađe s komandnim mostom je također potpuno očuvano, a jasno se raspoznaje i oveći dimnjak. Olupina je idealna za višekratno ronjenje zbog prije spomenute male dubine, a i malih dimenzija od samo dvadesetak metara.
Cijelu reportažu o ronjenju na Skanderbegu možete pročitati u sedamnaestom broju SCUBAlife magazina (rujan 2014.), a više o ronjenju u Crnoj Gori i crnogorskim olupinama u osamnaestom broju SCUBAlife magazina (prosinac 2014.) te u 42. broju SCUBAlife magazina (ožujak 2021.).
Damir Zurub jedan je od najpoznatijih hrvatskih podvodnih fotografa (podvodnom fotografijom bavi se od 2011. godine), član je CMAS-ove vizualne komisije za podvodnu fotografiju i video te sudac na mnogobrojnim internacionalnim natjecanjima u podvodnoj fotografiji. Instruktor je ronjenja, preronio je gotovo cijeli svijet, a okitio se i titulom svjetskog prvaka u podvodnoj fotografiji.
