U prošlim stoljećima dok na brodovima nije bilo modernih uređaja za navigaciju ribari su noću pažljivo osluškivali zvukove za koje su govorili da “more zrije” ili “puca brak”.

Vrlo često prilikom ronjenja u moru čujete pucketanje i pitate se tko proizvodi te neobične zvukove. Jesu li to ribe koje svojim jakim čeljustima lome školjke i rakove? Možda zvukove proizvodi plankton ili školjke koje žive u kamenu? Pucaju li stijene pod teretom morske vode ili zbog promjene temperature? Možda pucketa u našoj glavi zbog promjene tlaka? Ništa od ovoga nije točno!

Zvukove proizvode pucavci – račići iz porodice Alpheidae. Porodicu čini preko 600 vrsta kozica raspoređenih u 38 rodova. Najbrojniji su u tropskom području, ali mogu se naći i u umjereno toplim pa i u hladnim morima na dubinama od jedan do 200 metara. U Jadranskom moru živi svega nekoliko vrsta. Njihova glavna osobina su kliješta koja se znatno razlikuju po veličini, obliku i namjeni. Manja kliješta su uobičajenoga oblika i služe im za hranjenje, a veća su oružje i sredstvo za komunikaciju. Munjevitim zatvaranjem većih kliješta mlaz vode izlazi velikom brzinom što dovodi do pada tlaka, pri čemu se voda pretvori u mjehurić vodene pare (ova pojava se naziva kavitacija, a može se uočiti i kod brodskih propelera). Nakon toga, zbog tlaka vode dolazi do implozije mjehurića pri čemu se stvara visoka temperatura, bljesak, udarni val i specifičan zvuk. Udarni val može ubiti ili ošamutiti plijen, a može poslužiti i za obranu od neprijatelja. Pucavcima njihovo pucketanje služi i za međusobnu komunikaciju.

Crveni pucavac (Alpheus glaber) ima lijeva kliješta veća i jača od desnih. Račić je crvene boje i može narasti do 35 milimetara. Većinu vremena provodi u sigurnosti svoje rupe s antenama vani kako bi osjetio svaku promjenu u okolini, a “pištolj” je u svakom trenutku spreman da opali. Snagu njegovoga oružja možete osjetiti i na vlastitoj koži ako slučajno prstom prekrijete rupu u kojoj se nalazi. Tada ćete pod prstom osjetiti “malu eksploziju” koja vas neće ozlijediti, ali nije nimalo ugodna.

Mali pucavac (Alpheus dentipes) može narasti do 22 milimetra. Pucketanje koje stvara dobro je poznato podmorničarima i nautičarima koji ponekad ne mogu spavati od buke koju stvaraju noću.

Sićušni pucavac (Athanas nitescens) naraste svega do 12 milimetara i najmanji je jadranski pripadnik svoje porodice. Smeđe je ili ljubičaste boje sa svojstvenom bijelom prugom preko leđa.

Sudeći po pucketanju mogli bismo zaključiti da pucavci žive svugdje u moru, ali ipak, najviše vole šupljikave stijene i mjesta gdje se spajaju kamen i pijesak.

U prošlim stoljećima kad na brodovima nije bilo modernih uređaja za navigaciju ribari su noću pažljivo osluškivali ove zvukove za koje su govorili da “more zrije” ili “puca brak”. Da bi noću pronašli brak, prislonili bi uho na brodsko dno i prema jačini pucketanja odredili njegovu točnu poziciju. Glasno pucketanje bio je siguran znak da je dno blizu.

Više o malenim račićima koji proizvode zvukove pucketanja u dubini možete pronaći u devetnaestom broju SCUBAlife magazina.

+ posts

Marinko Babić zaslužan je za neke od najatraktivnijih materijala o podvodnoj biologiji koje objavljujemo u SCUBAlifeu. Prvu ronilačku kategoriju stekao je još 1979., a kasnije je bio pripadnik specijalnih postrojbi u kojima je ronjenje bilo značajan element obuke i borbene spremnosti. Profesor je kineziologije, a zanimljivo je da roni na dah pa su sve podvodne fotografije iz njegovog opusa nastale upravo ronjenjem na dah.