Lina svojom elegantnom konstrukcijom trupa podsjeća na jedrenjake, iako je bila čelični teretni parobrod.

Olupina Line poznata je široj ronilačkoj javnosti i za nju je zanimljivo to što je podjednako privlačna i rekreativnim i tehničkim roniocima. Ova činjenica proizlazi direktno iz današnjeg položaja olupine koja se nalazi na kosoj pješčanoj padini pa je najplića točka broda na svega dvadeset metara dubine, dok je najdublja točka Line na već respektabilnih pedeset i pet metara.

Povijest broda i okolnosti potonuća

Lina je izgrađena daleke 1879. godine kao čelični teretni parobrod u brodogradilištu New Castle on Tyne, a njeno prvobitno ime bilo je “Nuevo Estremandura”, naručitelja Vinuesa & Co. kompanije. Brod je građen upravo u vrijeme kada su čelični brodovi na parni pogon potpuno preuzeli primat nad do tada češćim jedrenjacima i zavladali svjetskim morima u već vrlo razvijenoj privrednoj djelatnosti – prijevozu robe morem. Doduše, u vremenima na kraju devetnaestog stoljeća još se znalo događati da bi brži trgovački jedrenjaci vladali pojedinim prekooceanskim i sličnim rutama, ali njihovo vrijeme je definitivno postajalo stvar prošlosti.

Ilustracija by Danijel Frka

Zanimljivo je da je tadašnja Nuevo Estremandura svojom elegantnom konstrukcijom trupa još uvijek podsjećala na jedrenjake, ali sada s jarbolima potpuno drugačije namjene – ukrcaja i iskrcaja tereta. Brod je imao drvenu glavnu palubu koja se u konstantnom nivou protezala od pramca do krme, a nadgrađe se nalazilo otprilike u sredini broda. Nadgrađe s komandnim mostom i ostalim prostorijama izgrađeno je od čeličnog kostura pa oblagano drvom, a točno ispod njega bio je smješten veliki parni stroj. Brod je imao dva velika teretna prostora, po jedan prema krmi i jedan prema pramcu te dva jarbola s dizalicama za manipulaciju teretom. Neposredno iza komandnog mosta bio je smješten visoki dimnjak koji je bio lociran točno iznad kotla parnog stroja. Pramac broda bio je za to doba karakterističnih visokih i ravnih linija, a danas predstavlja omiljeni motiv podvodnih fotografa koji zarone na olupini. Ujedno je pramac najfotogeničniji dio broda i vrlo vjerojatno Linu čini najprepoznatljivijom olupinom na Jadranu. Ono što je interesantno, na pramcu se nalaze dva oka za uvlačenje sidara, ali u to doba se sidra nisu do kraja uvlačila u njih, nego bi se posebnim dizalicama dizala na palubu (uostalom, i danas ih možemo vidjeti na svom mjestu). Krma je također vrlo karakteristična, široka s elegantnim zaobljenjem, građena tada još uvijek po uzoru na dotadašnje jedrenjake kliperskog tipa.

Brod svoje prvobitno ime nosi do 1903. godine kada biva prodan francuskoj kompaniji Franco – Tunisienne da Navigation te dobiva novo ime “Ville de Nemours”. Spomenuta kompanija je na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće održavala stalnu trgovačku (putničko – teretnu) liniju, kako joj i samo ime kaže, između luka u južnoj Francuskoj i Tunisa koji je u to doba još uvijek bio francuski protektorat. Početkom dvadesetog stoljeća, 1907. godine, mala brodarska kompanija (od svega pet brodova) se ipak gasi zbog nekonkurentnosti te se flota rasprodaje. Tada naša Lina konačno dobiva ime po kojem ju poznajemo jer brod otkupljuje kompanija Adriatica iz talijanskog Barija, vlasnika Vincenza Granate. Lina tako postaje dio flote koja u sljedećim godinama plovi Sredozemljem te preko Gibraltara i Sjevernom Europom, uglavnom prevozeći vino i maslinovo ulje iz domicilne pokrajine Puglie. Zanimljivo je i da je u povratnim putovanjima Lina uglavnom prevozila ugljen iz Walesa.

Lina je često plovila i na kraćim linijama pa se pretpostavlja da je u kritično vrijeme plovila na ruti između Rijeke i Barija. Na ruti prolaska kroz Kvarnerska vrata između obala Cresa i Istre je vladala gusta magla i veliko zimsko nevrijeme (točan datum je 14. siječnja 1914. godine). Brod je pod zapovjedništvom kapetana Giuseppea Cicconardija najvjerojatnije izgubio preciznu navigacijsku rutu te se u kombinaciji s jakim vjetrom našao preblizu stjenovitoj creskoj obali. Detaljnih podataka o havariji nema, ali je jednostavno za pretpostaviti da je došlo do kolizije s obalom i brzog potonuća broda. O broju mornara ili čak i putnika i eventualnim žrtvama također nema preciznih podataka, ali je opet upitno (ili vjerojatno) da je bilo stradalih zbog sasvim sigurno hladnog mora. Havarija se desila na sjeverozapadnoj obali Cresa u blizini rta Pečenj koji se nalazi nekoliko milja južnije od creskog naselja Porozina.

Ronjenje na Lini

Lokacija Line nalazi se na slabo naseljenoj sjeverozapadnoj obali Cresa, a još uvijek u Kvarnerskim vratima pored rta Pečenj. Pošto se olupina nalazi u neposrednoj blizini obale te na relativno maloj dubini, za nju se znalo poodavno, barem iz priča lokalnih ribara koji su ovdje često gubili ribolovne alate. Lokacija olupine bila je poznata još barem od kraja Drugog svjetskog rata, a na njoj se i ronilo već šezdesetih godina. Međutim, dugo vremena je olupina bila bezimena jer podrobnijih podataka o njoj nije bilo. Do prve determinacije imena olupine došlo je gotovo spletom sretnih okolnosti, nakon nešto češćih ronjenja krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ekipa ronilaca u kojoj se nalazio i Danijel Frka objavila je reportažu o olupini u tadašnjem časopisu “More” te se ubrzo nakon toga javio jedan od čitatelja koji je iz usmene predaje znao ponešto o olupini. Tako je ustanovljeno da se radilo o talijanskom teretnjaku imena Lina i da je potonuo neposredno pred Prvi svjetski rat. Ovi podaci su bili dovoljni da kasnija istraživanja krenu u pravom smjeru, što je rezultiralo konkretnim saznanjima o povijesti i okolnostima potonuća broda.

Foto by Goran Butajla

Do lokacije Line, kako ste već shvatili do sada, može se doći isključivo morskim putem. Lokacija se nalazi neposredno uz samu obalu, što je dobra okolnost jer, iako je na pramcu olupine povremeno pričvršćena plutača, često se i razveže ili pukne uslijed nevremena ili kakvog neopreznog nautičara. No, i bez bove se pomoću orijentira na obali relativno lako utvrđuje točna pozicija. Olupina leži na kosom pješčanom dnu u većoj uvali te je u uspravnom položaju i pramcem gleda prema obali. Pramac je ujedno i najplići dio broda, a nalazi se na dvadesetak metara dubine. Kada su uvjeti ronjenja odlični (mirno more i odlična vidljivost koja je ustvari čak i česta), onda se konture broda naziru već s površine zbog oštrog kontrasta svijetlog pijeska i tamne siluete olupine. Na ronjenje se u pravilu tako i kreće s pramca. Većina ronilaca ne propušta priliku da se pri dolasku na olupinu malo odmakne u smjeru kopna, kako bi odmah u startu vizualizirali prekrasan pramac koji se gotovo okomito izdiže iznad dna, što je već postao “trademark” ove olupine. Na pramcu ćete se svakako htjeti zadržati još neko vrijeme jer će vam pažnju privući i dva stara sidra koja se nalaze odmah na palubi. Odmah ćete shvatiti zašto se sidra ne uvlače u okna kao kod modernih brodova. Sidra su admiralitetnog tipa s poprečnom prečkom po sredini (kao kod stiliziranih crteža starih sidara) pa se niti fizički ne mogu uvući u okna, već se moraju učvršćivati na palubi, upravo u ovom položaju kako stoje i danas.

Foto by Goran Butajla

Nastavak ronjenja dalje logično slijedi krećući se po palubi koja je zanimljiva utoliko što su od nje ostali samo poprečno – uzdužni čelični nosači, dok je drvena podloga već gotovo kompletno istrunula. Na taj način u prilici ste cijelom dužinom olupine promatrati i potpalublje te bez većih problema i ući u njega. Ubrzo ćete stići do prednjeg tovarnog prostora koje je prazan te do prednjeg jarbola koji je bogato ukrašen nepovratno izgubljenim ribarskim mrežama. Mreže su jarbol učinile zanimljivim objektom fotografiranja pa ćete i ovdje potrošiti nešto vremena.

Foto by Goran Butajla

Idući sve dalje prema krmi morate paziti na konstantno povećanje dubine ronjenja koje se dešava mnogo brže nego što očekujete. Iako je vidljivost na olupini u pravilu uvijek odlična, nagib olupine se ne čini toliko “strmim” kakav je u stvarnosti. Otprilike na središnjem dijelu broda dolazite do ostataka drvenog komandnog mosta od kojeg nije ostalo gotovo ništa, osim postolja kormila za koje se morate dobro zamisliti da uopće prepoznate o čemu se radi. Međutim, stražnji dio nadgrađa je bio izveden od čelika pa je i danas u relativno dobrom stanju. Ovdje ćete na samom vrhu uočiti bazu brodskog dimnjaka, a odmah pored nje i dimnjak koji je slomljen i leži poprečno u odnosu na os broda. Na dimnjaku se još uvijek nazire slovo “G”, simbol kompanije Adriatica, a ustvari početno slovo prezimena vlasnika (Granata). Na nadgrađu se jasno uočava i otvor koji vodi u potpalublje, i to upravo u strojarnicu gdje se lijepo vide kotao i parni stroj. Ovaj dio Line oko nadgrađa i strojarnice je dubok već oko četrdeset metara pa bi tu trebalo prestati ronjenje za rekreativne ronioce. Dakle, pažljivo planirajte svoje ronjenje i držite se plana jer je vjerojatno već vrijeme za povratak!

Foto by Srđan Vrančić

Dublji dijelovi olupine rezervirani su samo za tehničke ronioce pa nemojte dozvoliti da vas odlična vidljivost i “još samo malo” veća dubina odvedu u nepotreban rizik. U nastavku olupine, iza nadgrađa, nalazi se stražnje teretno skladište koje je također prazno te stražnji jarbol koji je nešto niži od prednjeg, a također je obavijen ribarskom mrežom. Nastavljanjem ronjenja dolazi se do lijepe krme čije podnice su metalne pa se čini kao da je još uvijek u funkciji. Krma je široko zaobljena što joj daje elegantan izgled, a i ograda je gotovo čitava. Ovdje je dubina olupine već pedeset metara.

Foto by Goran Butajla

Najveći “fanovi” olupina će svakako htjeti zaroniti i do samog dna pod krmom gdje se jasno vide veliki list kormila te elisa koja na pola viri iz pijeska. Dubina dna je već popriličnih pedeset i pet metara. Ako ste mentalno i konfiguracijski spremni, isplati se koji metar udaljiti od olupine u dubinu kako biste krmu sagledali iz “žablje” perspektive, što je također fascinantan prizor, jasno, ako je vidljivost dobra. Ispod same krme vidljivost ponekad znatno opada zbog slabih struja koje uzdižu silt i mulj koji su znatno finiji od grubljeg pješčanog dna u plićim dijelovima olupine. Kada se već vraćete na pliće dijelove, obavezno prođite i bočnim dijelovima palube u razini s nadgrađem kojeg ste, vjerojatno, propustili ako ste detaljnije ispitivali unutrašnjost strojarnice. Ronjenje možete završiti nakon pramca dalje roneći u smjeru osi broda na plitki dio uvale pa ćete vjerojatno pronaći malu simpatičnu špiljicu na samoj obali, neposredno pod površinom.

Više o Kraljici Kvarnera i ronjenju na ovoj olupini možete pronaći u knjizi Ronilački vodič po Jadranu.

Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.

Danijel Frka je najpoznatiji istraživač povijesnih olupina u Jadranu, podvodni fotograf s mnoštvom osvojenih nagrada i autor knjiga o olupinama u Jadranu ('Tajne Jadrana' (2002.) i 'Blago Jadrana' (2012.)), a autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine te ima više od 10.000 zarona.