Dahab Blue hole

Blue hole u Dahabu je ronilačka lokacija, ponor u moru dubok oko 130 metara, udaljen oko osam kilometra od grada Dahaba, a nadimak ove ronilačke lokacije je “groblje ronilaca”.

Na samom rubu Sinajske pustinje u neposrednoj blizini Blue holea izgrađene su drvene strukture malih kafića koji, osim usluge pića i hrane, daju svakom gostu i prostor gdje može ostaviti svoju odjeću i stvari za vrijeme ronjenja ili kupanja, a ujedno pružaju i zaklon od jakog pustinjskog sunca i vjetra. Tisuće ronilaca svake godine dolaze ovdje roniti ignorirajući sve više nadgrobnih ploča koje vise na obližnjoj stijeni, a podsjetnik su na tragično poginule.

U Blue hole dolaze roniti svi, od početnika samo s maskom i perajama koji jedva znaju plivati, do freedivera koji po postavljenim konopima stalno vježbaju dubinske zarone, rekreativaca s 12-litrenim ronilačkim bocama u podvodnoj šetnji, tehničkih ronilaca s trimixom i rebreatherom… Nema dijela ronilačke opreme kojeg se tu ne može vidjeti. Svi ti ronioci stižu iz nekoliko kilometara udaljenog Dahaba na devama, u jeepovima, pickupovima i žurno hrle zaroniti u prekrasno plavetnilo Blue holea. Mjesto izgleda čarobno, očaravajuće i u svakom budi želju za ronjenjem, plivanjem i prepuštanjem plavetnilu čistog i dubokog mora.

Uz sve ove ljepote, nažalost, “Dahab Blue hole” poznata je i kao jedno od najopasnijih mjesta za ronjenje na svijetu. Ne zna se sa sigurnošću, ali mnogi smatraju da je na ovoj lokaciji smrtno stradalo čak 200 ronilaca, iako egipatski službeni podaci spominju “samo 40” smrti u Blue holeu. Zapravo, za mnoge ronioce spuštanje u rupu Blue hole je ono što je za planinare penjanje na Kilimanjaro.

Naravno, postavlja se pitanje zašto je tako, zašto na ovom mjestu stradava tako mnogo ronilaca. Za nesreću i tragičan kraj ronjenja potreban je splet okolnosti i nagomilan broj pogrešaka, inače uvijek postoji izlaz.

Blue hole u Dahabu započinje na udaljenosti desetak metara od obale. Koraljna laguna koja formira Dahab Blue hole ima dva izlaza prema otvorenom moru, jedan na šest metara dubine zvani “saddle” (sedlo) preplivavaju svi ronioci s maskom i disalicom te odlaze promatrati koraljni greben sa strane otvorenog mora, a drugi je takozvani “Arch” ili luk koji je široki tunel u koraljnom grebenu i počinje na dubini od oko 56 metara, dok mu je maksimalna dubina oko 125 metara te se izlazi na liticu grebena prema otvorenom moru gdje dubina naglo pada preko 1000 metara. Dužina “Archa” koju treba preroniti da bi se izašlo na otvoreno more je oko 30 metara.

Mnogi ronioci opsjednuti su tim da prorone kroz taj tunel. Taj sindrom javlja se već kod ronilaca na dah koji tamo vježbaju dubinske zarone do 70 – 80 metara dubine. Svatko od njih ima skrivenu želju i potrebu da kad tad proroni kroz taj tunel.

Isti sindrom imaju i rekreativci s 12 litarskom bocom punjenom na 200 bara običnim zrakom, iako takav zaron i po dubini i količini zraka prelazi njihove mogućnosti i mogućnosti njihove opreme.

Tehnički ronioci pak osjećaju se obavezni i pozvani da prorone kroz tunel jer jedini imaju potrebnu opremu i stvarne mogućnosti sigurnog zarona. Svakako je ova motivacija jedan od razloga nesreća.

Morska struja, dobra vidljivost, toplo more na ovoj lokaciji su svakodnevica. No, u tunelu uvijek postoji umjereno strujanje morske vode, i to ovisno o morskim mijenama, ili iz otvorenog mora prema Blue holeu, ili iz Blue holea prema otvorenom moru. Ako je strujanje u suprotnom smjeru od smjera ronjenje, ronilac je izložen dodatnom otporu te napornijem plivanju. Posljedično raste potrošnja disajnog medija, pojavljuje se zapuhavanje, povećava se koncentracija ugljik-dioksida u tijelu, a povećava se i narkotično djelovanje dušika i raste osjetljivost organizma na toksično djelovanje kisika na središnji živčani sustav, što su sve elementi i okidači ronilačkih nesreća.

Dobra vidljivost i toplo more stvara lažan osjećaj sigurnost kod ronilaca te se spuštaju na veću dubinu misleći da su puno pliće. Posebno kod tunela, dobra vidljivost i prodor velike količine svjetla stvara dojam da je tunel puno kraći od njegove stvarne dužine, a kada još uz to imate morsku struju u suprotnom smjeru, stvara se osjećaj nelagode da nikako ne možete proći tunel koji ste već davno trebali proći, što može dovesti do stresa i povećane potrošnje medija za disanje.

Maksimalna dubina ispod Archa od 125 metara zbuni ronioce. Ronioci nemaju orijentacije po dnu, a loše balansirani ronioci pri prolazu neplanirano potonu, neki čak neplanirano tonu do 90 metara dubine bez razloga. Naravno, to izaziva pretjeranu potrošnju disajnog medija i mogućnost nedostatka trimixa ili zraka, povećanje narkotičnog djelovanja dušika te povećanje toksičnog djelovanja kisika, a sve to su elementi koji zajedno dovode do nesreće.

U svakom slučaju, Blue hole je predivno mjesto za ronjenje i svojim prirodnim fenomenima može pružiti bezgranična zadovoljstva svakom roniocu. Naravno, ako ne inzistiramo na prolazu kroz Arch, ronjenje nije ništa opasnije nego bilo gdje drugdje na Crvenom moru ili Jadranu.

Ono staro sigurnosno pravilo ronjenja da treba roniti u granicama svojih mogućnosti i raspoložive opreme, a ujedno i znati te granice i na “najopasnijem mjestu na svijetu” omogućit će vam sigurno i zabavno ronjenje. Ronjenje kroz “Arch” nije za početnike i zahtijeva dobro ronilačko iskustvo i opremu, poznavanje tehničkog ronjenja te korištenje plinskih mješavina trimix i nitrox.

Ronilački centri i voditelji ronjenja trebali bi obratiti više pažnje organizaciji ronjenja, pripremi plinskih mješavina, procjeni kvalitete i iskustva ronilaca koje vode na pojedine lokacije, brifinge i pojašnjenja roniocima o uvjetima ronjenja te pojedinim opasnostima na pojedinim mjestima prilikom ronjenja te općenito, manje industrijskog pristupa u igri velikog broja ronilaca.

Više o ronjenju u Blue holeu u Dahabu, opasnostima koje tamo vrebaju i konkretnim slučajevima stradavanja možete pronaći u sedmom broju SCUBAlife magazina.