Neke od ronilačkih lokacija često se spominju u rubrikama crnih kronika.

Prema kriteriju broja zabilježenih smrtnih slučajeva uslijed ronilačkih incidenata “opasnim mjestima za ronjenje“ ustvari mislimo na mjesta gdje su ronilački incidenti, uključivo oni sa smrtnim ishodom, razmjerno česti. Naravno, ne postoje opasna mjesta, postoje samo ronioci koji se upuštaju u rizične poduhvate bez prethodne pripreme i adekvatnih procedura. Najveći broj smrtnih slučajeva koje ćemo spominjati u tekstu dogodili su se isključivo “ljudskim faktorom“.

Dahab, Blue hole, Egipat

Nažalost, ova lokacija “zaslužuje“ uvjerljivo zasjesti na tron ovoga popisa. Blue hole u Dahabu upravo jest najopasnija ronilačka lokacija na svijetu. Nije to nikakva novost, o tome već podosta zna svaki malo bolje informirani ronilac. Svatko tko je tamo bio, nije mogao ne zapaziti gomile malih epitafa smrtno stradalim roniocima. Uopće se ne želimo baviti brojem smrtno stradalih na ovoj lokaciji, a ionako ga je vjerojatno i vrlo teško utvrditi. Taj broj vjerojatno nije baš troznamenkast, ali dojam je da zato možemo zahvaliti isključivo tome što se na ovoj lokaciji ozbiljnije roni tek dvadesetak godina, od razvoja ronilačkoga turizma u Egiptu. Blue hole krije nekoliko razina opasnosti.

Kao prvo, “plava rupa“ je duboka više od sto metara s nekoliko manjih platformi na manjim dubinama, ali dobra vidljivost privlači mnoge na lov za dubinom. Ako ste si dali malo truda i na YouTubeu ste mogli pronaći uznemirujuće video snimke ruskih “samoubojica“ na kojima se jasno vide (i čuju) dramatični zadnji trenuci ronjenja s tragičnim posljedicama. Osim toga, zacijelo ste i barem nešto načuli o tijelu mlade Talijanke koje je godinama ležalo na devedesetak metara dubine, a priča kaže da su njezini roditelji nakon tragične smrti odlučili da se tijelo ne vadi iz mora. Druga razina opasnosti se sastoji u takozvanom tunelu. On se nalazi na pedeset i pet metara dubine te spaja Blue hole s otvorenim morem. Mnogim roniocima je preronjavanje tunela opasan cilj i mnogi su stradali i ovdje. Zabilježeni su i slučajevi da ronioci uopće nisu bili svjesni postojanja tunela pa bi ih znatiželja vodila do neobične formacije na svodu, bez kontrole instrumenata.

Čistoća mora doprinosi osjećaju lažne sigurnosti, a ronjenje u takvim uvjetima s aluminijskim desetkama je siguran recept za katastrofu. Uz ovako frapantnu statistiku smrtnih slučajeva, posebno zapanjuje i nezainteresiranost egipatskih vlasti da se ovaj problem barem ublaži nekim relativno jednostavnim uredbama. Već i sama restrikcija ronjenja po kategoriji ronilaca (banalno, da se početnicima zabrani ronjenje) te, primjerice, obaveza ronjenja isključivo u pratnji vodiča, drastično bi reducirala rizike ronjenja u Blue holeu, a samim tim i broj smrtnih slučajeva. Gotovo je nestvarno da na ronjenje u ovoj, evidentno najopasnijoj ronilačkoj lokaciji na svijetu, možete otići gotovo bez ikakve kontrole.

Andrea Doria, SAD

Ronilački “hit“ u Sjedinjenim Američkim Državama krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bila je upravo olupina “Andree Dorie“, talijanskog luksuznog putničkoga broda koji je nastradao zbog pomorske pogreške 1956. godine. Na olupini se ronilo već dan nakon potonuća te se i nastavilo u sljedećim godinama, uglavnom radi “gusarenja“ vrlo vrijednoga tereta koji je uključivao ogromne količine porculanskoga posuđa.

Osamdesetih i devedesetih godina započinju i turistička (uvjetno rečeno) ronjenja, koja i dalje podrazumijevaju vađenje svakojakih predmeta s olupine. “Andrea Doria“ leži na dubini od 86 metara (s najplićim dijelovima na 63 metra) pa nije teško naslutiti da je ronjenje vrlo opasno i povezano s mnogim i gotovo uobičajenim incidentima te čestim smrtnim slučajevima. Osim dubine, faktori koji otežavaju ronjenje su komplicirani maritimni uvjeti (vrlo često je loše vrijeme s velikim valovima i vjetrovima ili pak gustom maglom), velika udaljenost od najbližeg kopna (preko 60 milja), u pravilu hladno more ispod deset stupnjeva Celzija te vrlo loša vidljivost zbog tame u dubini Atlantskoga oceana. Nadalje su tu i izuzetno jake površinske i plitke struje koje ronioce na jako dugim dekompresijskim zastancima tjeraju da se drže sidrenoga konopa i doslovno vijore kao zastave, što je još začinjeno čestim posjetima morskih pasa za vrijeme dekompresije.

Tako je do sada službeno zabilježeno 15 smrtnih slučajeva koji su posljedica ronjenja na Doriji. Prema tome možemo samo nagađati koliko se sveukupno incidenata dogodilo, jer su se rijetko bilježili. 1998. godina je ona s najviše ronilačkih nesreća na Doriji. Tada je zbog ljudskog faktora, zbog groznice vađenja artefakata (porculan i umjetnička djela), poginulo osam ljudi. Za taj, s današnje točke gledišta, neobjašnjiv nagon i potrebu vađenja porculana su tadašnji akteri ronjenja na Doriji imali standardnu kovanicu “China fever“ (porculanska groznica). Usprkos svemu, na olupini se i dan danas roni vrlo često.

Attersee, Austrija

Pomalo nevjerojatno može zazvučati podatak da i Attersee u Austriji “zaslužuje“ svoje mjesto na ovakvoj listi. No, činjenica je da i ovdje neprestano bilježimo smrtne slučajeve, uglavnom tehničkih ronilaca. Attersee je jedno od najvećih ledenjačkih jezera u Austriji, a nalazi se u pokrajini Salzkammergut, u sjevernoj Austriji pokraj Salzburga.

Najveća dubina u jezeru je oko 170 metara, s mnogim lokacijama gdje se roni i do stotinjak metara dubine. Tehnički ronioci iz cijele Europe ovdje rone gotovo cijele godine, uključujući i zimu s vrlo niskim temperaturama. Zbog toga je na Atterseeu popularno i ronjenje pod ledom, jedan od najrizičnijih vidova bavljenja ronjenjem. Individualno ronjenje je dozvoljeno, dakle bez ikakvog nadzora pa i u toj činjenici treba tražiti uzroke mnogih smrtnih slučajeva. U pravilu je ovdje jedini cilj ronjenja dubina, pogotovo na ozloglašenoj lokaciji Schwarzen Brücke (Crni most) gdje se nalaze tamni zidovi koji dosežu do spomenutih dubina. Iako je vidljivost u pravilu kristalna na većini lokacija, ako spojite dubinu, ekstremne uvjete (česta je temperatura vode od samo jedan ili dva stupnja Celzija), neadekvatnu opremu (smrzavanje regulatora!), mentalno nepripremljenog ronioca i eventualno ronjenje pod ledom, recept za katastrofu je tu!

Samo u zadnjih desetak godina ovdje je zabilježeno više od dvadeset smrtnih slučajeva ronilaca, a indikativan je podatak da prevladavaju ronioci iz Češke, Slovačke i Poljske, susjednih zemalja koji u pravilu dolaze na Attersee vikendima. Takvi ronioci nakon višesatnog putovanja često direktno iz automobila odu ravno u jezero.

Blue hole, Belize

Blue hole u Belizeu ne bi trebala biti baš tako opasna lokacija (iako ima svoje zamke) pa bi bilo sasvim logično reći da ovu lokaciju svaki iole pripremljen ronilac može odroniti bez ikakvoga problema. No, veliki broj smrtnih slučajeva zabilježen je i ovdje, ali zbog bitno drugačijih razloga nego što je to spominjano u prethodnim lokacijama. Blue hole je prirodna valjkasta rupa nastala tijekom milijuna godina u pješčenjačkom dnu, udaljena kojih šezdesetak milja od obala državice Belize na Karibima.

Dijametar Blue hola je oko tristotinjak metara, a dubina pada na više od sto metara. Najzanimljiviji dio se nalazi u mnogim velikim kavernama na trideset do četrdesetak metara dubine, gdje se vide dokazi da je ova rupa povremeno u geološkoj prošlosti bila i iznad razine mora – stalaktiti i stalagmiti. Oni su ustvari i jedan od ciljeva ronjenja na ovoj lokaciji, uz povremene susrete s bull sharkovima koji znaju obitavati unutar nje. Kako je ronilački turizam na Karibima izuzetno razvijen (to je vjerojatno područje na kojem se obavlja najviše turističkih ronjenja na svijetu) i Blue hole je jedna od lokacija koja je masovno posjećena. Nažalost, zakon brojeva kaže da među enormnim brojem ronilaca koji ovdje rone ima i enorman broj početnika, neiskusnih, ili panici sklonih ronilaca. Ronjenje u rupi dozvoljeno je za sve kategorije ronilaca, a voditelji često i nekritički vode velike grupe ronilaca “pomiješanih“ kategorija pa su česti slučajevi početnika “utopljenih“ u napredne grupe, što je vrlo rizična situacija. Isto tako, sve ronioce se vodi do spomenutih stalaktita i stalagmita jer, ako nema morskih pasa, onda je to jedini zanimljivi dio ove lokacije. U uvjetima nešto lošijega vremena u Blue holu može biti izuzetno tamno pa zbrojite neiskustvo, dubinu, anksioznost, loše vođenje pa čak i “overhead“ uvjete na četrdesetak metara…

Ovdje su česti slučajevi teških oblika dekompresijske bolesti ili barotraumatskih ozljeda uslijed katapultiranja ronilaca na površinu zbog neiskustva i panike. Službene evidencije poginulih nema, ali broj je sasvim sigurno u razini s prethodnim lokacijama.

Shaft sinkhole, Mount Gambier, Australija

Pretpostavljate da bi se u ovakvom popisu opasnih mjesta moralo naći podosta speleoronilačkih lokacija, dakle nije nikakva mudrost konstatirati da je speleoronjenje samo po sebi jedan od najzahtjevnijih (a ujedno i najopasnijih) vidova ronjenja. “Set“ špilja započinjemo s australskom ljepoticom.

Mount gambier je najpoznatiji, a ujedno i najveći špiljski sistem na australskome kontinentu. “Shaft“ bismo na hrvatski mogli prevesti kao okno ili cijev (čak bi i “šaht“ bio prikladan). Usred pješčenjačke visoravni duboko na kopnu nalazi se malen okomiti otvor u zemlji, jedva dostatan za provlačenje čovjeka. Spustiti se treba pomoću alpinističke opreme (danas postoje i ljestve) te se nakon desetak metara nalazite u vodi. Nakon toga se i ronilačka oprema spušta konopom te slijedi opremanje u vodi, u gotovo potpunom mraku. Nakon toga slijedi zaron u hladnoj vodi izvanredne bistrine koja krije nepregledan sustav potopljenih špilja, rasprostranjenih kilometrima. Već i sama činjenica da je spomenuti ulaz ujedno i jedina moguća točka izlaska (tj. izrona) dovoljna je da ovo ronjenje čini izuzetno rizičnim. No, to nije sve, “šaht“ se odmah po zaronu grana u dva velika tunelska sistema, prvi s dubinama do osamdesetak metara, a drugi čak i preko stotinu i dvadeset metara dubine.

U prošlosti je bilo zabilježeno dosta smrtnih slučajeva, a većina se odnosila na nepravilne procedure potrošnje medija za disanje (ronioci nisu imali dovoljnu količinu zraka za povratak na polaznu točku), ili na dezorijentaciju u ovom labirintu. Zbog toga je CDAA (Cave Divers Association of Australija) limitirala ronjenje na ovoj lokaciji na maksimalnih 40 metara dubine. Stoga su ronilački incidenti u Shaft sinkholeu u posljednje vrijeme ipak rjeđi.

Cenote Esqueleto, Temple of Doom, Meksiko

Područje Jukatana u Meksiku je poznato u čitavom ronilačkom svijetu po već legendarnim “cenotama“, gotovo nepreglednom špiljskom sustavu koji se prostire kilometrima i kilometrima uz karipsku obalu Meksika. Ronjenje u cenotama je vrlo popularno i gotovo svaki ronilac koji ikada posjeti Meksiko ne zaobilazi ovu avanturu, uključujući i veliki broj početnika. Iako je sistem ronjenja u cenotama vrlo ozbiljno postavljen s aspekta sigurnosti (rijetko je neorganizirano ronjenje, gotovo uvijek u pratnji vodiča, sistemi su jako dobro mapirani i obilježeni “in situ“, čak su česti i znakovi upozorenja sa znakovito nacrtanim mrtvačkim glavama na pojedinim opasnim mjestima), nesreće se događaju i događat će se i dalje.

Pretjerani osjećaj sigurnosti u ovom području daje ugodno topla voda (25 do 28 stupnjeva Celzija) i u pravilu male dubine ronjenja – rijetko preko desetak metara dubine pa se vrlo lako podcjenjuje realna opasnost konstantnog boravka u “overhead“ ambijentu. Temple of Doom (“dvorac prokletstva“) je na posebno lošem glasu. Nadrealni ambijent kristalno čiste vode (mješavine slatke i slane vode) s prekrasnim bijelim špiljskim formacijama (nepregledna količina stalaktita i stalagmita) u labirintu upravo mami na sve dalju i dalju penetraciju koja vrlo lako može prijeći u dezorijentiranost i gubljenje u nemoguće razgranatom sustavu. Zbog takvih stvari nikada, ali baš nikada nemojte roniti u cenotama bez iskusnih lokalnih vodiča koje stvarno nije problem pronaći.

Jacob’s well, Wimberley, Teksas, SAD

Među speleoroniocima iz Amerike se ime ove lokacije uvijek izgovara sa strahopoštovanjem jer je do sada uzela mnoge živote. Upravo je nevjerojatno kako ovaj izvor usred Teksasa na prvi pogled izgleda nevino, s djecom koja skaču s okolnih stijena i bezbrižno se brčkaju u kristalno čistoj vodi. Izvor je vrlo često posjećen od strane lokalnog stanovništva kao idealna lokacija za dnevni piknik i uživanje u netaknutoj prirodi, ali i od strane zavidne količine ronilaca koji se upuštaju u istraživanje njegovih tajni, često bez adekvatne pripreme. Ovaj krški izvor dijametra svega nekoliko metara (koji se smatra najvećim izvorom pitke vode u državi Teksas), nastavlja se u okomiti tunel do desetak metara dubine da bi nakon toga prešao u kose kanale do dubina od četrdesetak metara. Do sada su mapirana dva glavna sistema špiljskog labirinta, glavni s horizontalnom penetracijom od gotovo kilometra i pol te sekundarni s tristotinjak metara. Slično kao i u slučaju Shaft hole u Australiji i ovdje je spomenuti izvor jedina točka ulaza i izlaza pa su samim tim rizici ronjenja i lutanja u Jacob’s wellu veliki.

Do današnjeg dana je potvrđeno osam smrtnih slučajeva ronilaca, što možda nije veliki broj, ali je upitno koliki je stvarni broj jer nema precizne evidencije. Neslužbeni podaci govore o 12 smrtnih slučajeva, a za očekivati je da ih je bilo i više. Jacob’s well predstavlja još jedan u nizu tipičnih primjera neodgovornog ronjenja nepripremljenih pojedinaca koji svjesno ili nesvjesno zanemaruju realne opasnosti koje su povezane s ovakvim načinom i tehnikama ronjenja. Frapantan je podatak da istraživanja nesreća pokazuju da su mnogi ronioci ovdje stradali lakomisleno smatrajući da Jacob’s well ne spada u toliko rizična ronjenja kao što su ona u mnogo “razvikanijim“ izvorima u Floridi. Nema jednostavnih ronjenja u “overhead“ ambijentu!

Špilja Poganica, Šolta, Hrvatska

Kroz lokaciju špilje Poganice na Šolti iskoristit ćemo priliku da upozorimo i na opasne lokacije u Hrvatskoj. Službene evidencije o smrtnim slučajevima u ronjenju u Hrvatskoj (još) nema, ali se barata brojkom od njih preko stotinu od kada je ronjenje postalo rašireno (dakle, otprilike u vremenskom periodu od Hrvatske samostalnosti).

Špilja Poganica neslavno se ističe kao lokacija na kojoj je do sada živote izgubilo četvero ronilaca. Još je dosta svjež slučaj iz 2002. godine kada je u špilji najprije nastradao češki ronilac, a potom i pripadnik Specijalnih postrojbi policije Oliver Marić u akciji potrage za unesrećenim Čehom (uz težak oblik dekompresije još jednog pripadnika Specijalnih postrojbi policije). Poganica je ponovno dospjela na naslovnice 2015. godine kada smrtno stradavaju splitski ronilac i njegov prijatelj iz Njemačke, iz sličnih razloga kao i u prethodnom slučaju (gubitak orijentacije).

Lokacija se nalazi s južne strane otoka Šolte, pored mjesta Maslinica. Maleni otvor na samo osam metara dubine na horizontalnoj stijeni nastavlja se u uski okomiti tunel dostatan za prolazak jednog ronioca, pa tako sve do 35 metara dubine. Nakon toga se “otvara“ špilja sa zamršenim kolopletom kosih i horizontalnih ogranaka u kojima se vrlo lako možete izgubiti. Dubina u špilji dosiže i do šezdesetak metara, a postoji i donji ulaz na otprilike pedesetak metara. Otežavajuću okolnost čini i muljevito dno koje se perajama vrlo lako zamuti, što dodatno komplicira ronjenje koje postaje vrlo neugodno pa i opasno. Uz Poganicu, u Hrvatskoj kao opasna mjesta možemo još ubrojiti i duboke brodolome (incidenti sa smrtnim posljedicama na “Stela Polare“ i “Vassiliosu“).

Više o ronilačkim lokacijama na kojima su zabilježeni brojni ronilački incidenti sa smrtnim ishodom možete pročitati u 23. broju SCUBAlife magazina (ožujak 2016.).

Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.