Kako izgleda tečaj ronjenja s aparatima zatvorenog kruga te zašto rebreather neki još nazivaju “kutija smrti”?

Ronilački uređaj zatvorenog kruga disanja pojavio se srazmjerno rano (1879. godine) u konstrukciji britanskog inženjera Henry Fleuss-a. U ta vremena aparat zatvorenog kruga bio je logično rješenje jer visokotlačni spremnici ili ronilačke boce u koje bi se stlačila potrebna količina zraka nisu postojali. Kasnija pojava (1949. godine) Cousteau-Gagnan hidrostatskog regulatora te visokotlačnih spremnika komprimiranog zraka u početku 150 do 200 i 300 bara promovirala je ronjenje otvorenim krugom disanja i istisnula rebreather iz široke ronilačke upotrebe te se on koristi uglavnom u vojne svrhe. Tek 1995. primjenom CCR Drager/Uwatec Atlantis Ray Dolphin u sportskom i rekreacijskom ronjenju javlja se nova kategorija ronjenja s aparatima zatvorenog kruga (AZK) ili Closed Circuit Rebreatherima (CCR).
U ovih dvadeset godina upotrebe rebreather je, zbog rizika kojeg ta vrsta ronjenja ponekad nosi sa sobom, često nazivan pogrdnim imenima (“kutija smrti”, “podmukla mašina za ubijanje”, “rasadnik udovica” itd.). Pogledavši statistički, rizik ronjenja CCR-om svakako je veći nego ronjenje otvorenim krugom. Iako je do točnih podataka gotovo nemoguće doći, aproksimacija koju imamo kaže da je ronjenje CCR-om 10 do 12 puta opasnije od ronjenja aparatima otvorenog kruga.

Ipak, ronjenje otvorenim krugom (SCUBA ronjenje) i ronjenje CCR-om zapravo su iste aktivnosti ronjenja (boravak čovjeka pod vodom uz tehničkim sredstvima omogućeno disanje). Pokušajmo onda shvatiti razloge zbog kojih je ova srodna i u principu ista aktivnost toliko različita u opasnostima i rizicima koje donosi te uvidjeti ulogu instruktora i sistema edukacije u smanjenju rizičnosti ronjenja s rebreatherima.

Osnovne razlike ronjenja CCR-om i SCUBA ronjenja otvorenim krugom tako su u edukaciji, opremi, pristupu i iskustvu ronilaca. Naime, podučavati nekoga ronjenju s CCR-om velika je odgovornost za instruktora i stvara osjećaj obaveze prenošenja svih znanja instruktora roniocu sa svim pravilima i procedurama, jer instruktor zna da preskočena, ili nedovoljno objašnjena, ili zaboravljena procedura može biti od životne važnosti za učenika i taj osjećaj odgovornosti ne da se usporediti s podučavanjem ronjenja s otvorenim krugom disanja. Stoga se svaki instruktor mora zapitati je li sistem educiranja, standardi i procedure CCR ronilaca jednako kvalitetan kao i onaj za SCUBA ronjenje otvorenim krugom te može li on kao instruktor poboljšati i doprinijeti smanjenju rizika kod ronjenja aparatima zatvorenog kruga?

Također, treba postaviti još nekoliko pitanja:

  • Je li trajanje pojedinih tečajeva rebreathera dovoljno dugo?
  • Je li iskusan i vrstan SCUBA ronilac dobar učenik u tečaju s rebreatherom?
  • Jesu li njegove savršene refleksne i iskustvene reakcije stečene u ronjenju otvorenim krugom dobre za sigurno ronjenje s rebreatherom?
  • Treba li sistem edukacije CCR-om krenuti svojim putem već od početnog tečaja, neovisno o otvorenom krugu?

Da bismo lakše odgovorili na ova pitanja pokušajmo utvrditi kategorije sportsko rekreacijskog ronjenja. Današnje sportsko rekreacijsko ronjenje možemo svrstati u tri segmenta:

  • Rekreacijsko ronjenje s otvorenim krugom sa zrakom unutar krivulje sigurnosti – najjednostavniji vid ronjenja u kojem je sve u redu dok imate nešto za disati. Kada nestane zraka možete slobodno izroniti izdišući višak zraka i pazeći samo na potencijalnu barotramatsku ozljedu pluća.
  • Tehničko ronjenje s otvorenim krugom – ronjenje s plinskim mješavinama s dekompresijom – sve je u redu dok imate nešto za disanje – više nije točno! Ako dišete deko mješavinu u dubini možete stradati od povećanog PO2 kisika tj. hiperoksije. Ako dišete dubinsku hipoksičnu trimix mješavinu na maloj dubini, možete stradati od premalog PO2 tj. hipoksije. Prebrzi izroni i izostavljanje dekompresije izuzetno su rizični.
  • Ronjenje s aparatima zatvorenog kruga – uvijek imate nešto za disati – plin nikad ne nestaje, ali plin koji dišete može vas ubiti ako je PO2 previsok ili prenizak, ili ako je prisutnost ugljičnog dioksida tj. PCO2 previsok. Prebrzi izroni i izostavljanje dekompresije također su izuzetno opasni i rizični. Greška i otkazivanje rada CCR-a su moguće.

Ovisno koji tečaj podučavamo odgovornost instruktora i nivo njegovog rada i sistema edukacije raste i postaje sve zahtjevniji.

Tečaj ronjenja aparatima zatvorenog kruga zahtijeva nove ronilačke tehnike koje su različite od onih u SCUBA ronjenju. Instruktor mora primijeniti tehniku odučavanja ili odvikavanja od refleksnih reakcija i tehnika ronjenja otvorenim krugom koje kod CCR-a mogu biti pogubne. Razmišljanja iskusnog ronioca otvorenim krugom da si dobro sve dok imaš što za disati, a nakon toga izroniš, mogu biti pogubna. Navika nekontroliranja PO2 u krugu disanja jedan je od najčešćih uzroka nesreća u ronjenju s rebreatherima, a specifična je za iskusne ronioce s otvorenim krugom. Zbog toga tečajevi rebreathera trebaju bit duži i složeniji, što često iskusni ronioci otvorenim krugom ne razumiju, ne shvaćaju i ne žele prihvatiti da su ponovo početnici. Tu je potrebno veliko umijeće instruktora da na vrlo komunikativan, pažljiv i tečajcu prihvatljiv način ukaže i dokaže da je početnik i da njegovo veliko iskustvo u ronjenju s otvorenim krugom doprinosi, ali i otežava učenje i prihvaćanje znanja na tečaju CCR-a.

Rebreather tečajevi organizirani su na sljedeći način:

  • Rekreacijski CCR ronilac – roni s maksimalnim PO2 1.2 do dubine od 20 metara i ne ulazi u dekompresije.
  • CCR Dive ronilac – roni s maksimalnim PO2 1.2 do dubine 40 metara i ulazi u dekompresije do 15 minuta.
  • CCR Normoxic Trimix Diver – roni s PO2 prema potrebi plana ronjenja do 60 metara i ulazi u dekompresije.
  • CCR Trimix Diver – roni s PO2 prema potrebi plana ronjenja do 90 metara i ulazi u dekompresije.
  • CCR Expediton Trimix – roni s PO2 prema potrebi plana ronjenja do 120 metara i ulazi u dekompresije.
  • CCR Cave, Wreck i ostale specijalizacije – roni prema potrebi plana ronjenja

Prvi tečaj obično zahtjeva šest do osam sati ronjenja kako bi se pružila mogućnost polaznicima da se oduče od ronilačkih navika stečenih u ronjenju s otvorenim krugom te nauče komplet potpuno novih vježbi i procedura tipičnih za aparate zatvorenog kruga. Osim toga, bitan je i velik broj urona s CCR-om između pojedinih tečajeva. Srljanje u napredna ronjenja CCR-om čest je uzrok udesa kod ronjenja s rebreatherom.
Oni tečajci koji su iskusni SCUBA ronioci ovu podjelu rebreather tečaja doživljavaju kao još jedno nepotrebno prodavanje tečaja i certifikata, poučeni mnogim besmislenim specijalizacijama SCUBA ronjenja otvorenim krugom. Treba uložiti mnogo truda i instruktorskog umijeća i vremena na tečaju i u ronjenju da bi shvatili različitost između ronjenja otvorenim i zatvorenim krugom i prihvatili sistem i organizaciju rebreather tečajeva.

Cijeli članak o ronjenju s rebreatherom uz grafičke prikaze i analize scenarija te potencijalne uzroke nesreća pročitajte u osamnaestom broju SCUBAlife magazina (prosinac 2014.)!