Prvi službeno zabilježeni zaron u modernom ronilačkom zvonu davne 1535. godine dosad je bio obavijen velom tajni i golicao maštu suvremenih ronilaca.

Bilo je nejasno kako su dvojica Talijana prije gotovo petsto godina uspjeli zaroniti do dubina na kojima leže rimske olupine, ostati pod vodom satima i vratiti se na površinu s drevnim artefaktima? Izraelski pomorski arheolog Dr. Josheph Eliav uspio je riješiti enigmu prvog ronilačkog zvona koje se koristilo u podvodnoj arheologiji, a rezultati njegova istraživanja objavljeni su u časopisu “International Journal for the History of Engineering & Technology”.

Moderno ronilačko zvono, pravo tehničko čudo onoga doba, izumio je Talijan Guglielmo de Lorena 1535. godine i koristio ga zajedno s partnerom Francescom de Marchijem za istraživanje dna jezera Nemi na kojem su ležale olupine teglenica iz rimskog doba. Bio je to prvi korak u tajne podvodne arheologije. Iako je Francesco de Marchi imao detaljne zapise s urona i opise zvona, obvezao se čuvati kao poslovnu tajnu funkcioniranje samog mehanizma koji je omogućavao roniocima da dišu pod vodom.

Djelomičan uvid u svijet pomorske arheologije 16-og stoljeća mogao se dobiti tek iz de Marchievih opisa njegova vanjskog izgleda. Ovo zvono izgledalo je poput okrugle bačve načinjene od hrastovog drveta i bilo je osigurano željeznim obručima te zapečaćeno s vanjske strane. Ronioci su mogli promatrati podmorje kroz okno od kristala veličine dlana na bočnoj strani zvona. U njega je mogao stati samo jedan ronilac osiguran remenjem, a izgledao je kao da na glavi ima veliku peć koja seže do struka, dok su ruke od laktova nadalje bile slobodne. Zvono je bilo toliko praktično da su ovi prvi istraživači mogli u njemu provesti sate, a sa sobom su čak mogli ponijeti i hranu koju su konzumirali tijekom dugih urona.

Prema dr. Eliavu tajna je u ispušnom ventilu koji je de Lorena postavio na vrh zvona i koji je omogućavao disanje unutar zvona. Ovo zvono moglo je izbaciti izdahnuti zrak i omogućavalo je dotok svježeg zraka sve dok se održavao pritisak dovoljan da spriječi porast unutarnje razine vode.

Ono što de Marchi nije precizirao u svojim zapisima, prema Eliavovom vjerovanju, bila je druga, manja bačva sa zrakom pričvršćena na zvono koja je imala cijev kojom je bila povezana s glavnom bačvom. Dr. Eliav smatra kako je Guglielmo došao do elegantnog rješenja 200 godina prije nego što je službeno priznat izumitelj takvog sustava Edmund Halley 1714. godine.