Ruska Ordinskaja špilja jedna je od najvećih i vjerojatno najljepša potopljena špilja, a nalazi se u regiji grada Perma (ruska inačica je Perm Krai) na zapadnim (dakle europskim) obroncima planine Ural.

Da biste stigli do Orde najprije morate “dohvatiti” Moskvu, a nakon toga avionom od Moskve do Perma (obično prastarim ruskim avionima) pa Vas čeka još par sati vožnje cestom do sela Orda. Kad stignete na odredište shvatite da apsolutno sve što Vam može zatrebati morate imati sa sobom jer tamo nećete moći nabaviti ništa (bilo kakvo rezervno crijevo ili popraviti ventil na suhom odijelu ili nešto slično).

Ne ulazeći detaljno u geološki postanak navest ćemo samo da u Ordinskajoj nailazimo na velike količine gipsanih taložina koje nastaju kao rezultat hidratacije anhidridni slojeva pa je gotovo cijela špilja, osim djelovanja tektonike, nastala kao posljedica otapanja gipsanih slojeva u vodi. Kemijski je anhidrit kalcijev sulfat, a gips je njegova varijanta s dodatno strukturiranim molekulama vode.

Odmah pored špilje nalazi se jezero koje je ustvari kanalima povezano s njom. Današnji izgled, koji zbog neprekidnih geoloških procesa ni u kom slučaju nije konačan, takav je da Orda predstavlja vrlo razgranatu mrežu podvodnih hodnika, kanala i bočnih šupljina, gotovo poput labirinta formiranog ugrubo u obliku slova “L”. Ulazak u Ordu nalazi se upravo u presjecištu tog zamišljenog slova “L” pa se roni u dva generalna smjera, sjeverozapadnom i jugozapadnom. Dužina kanala ide i do pet kilometara u horizontalnoj dimenziji pa govorimo o špilji najvećih dimenzija u Rusiji, a neslužbeno o drugoj po veličini na prostoru Euroazije. Ova špilja još nije u potpunosti istražena, još su mnogi kanali neistraženi i na nacrtima se vide još mnogi upitnici tako da postoji mogućnost značajnog povećanja službene veličine.

Ono što je pak najljepše vezano za Ordu je gotovo nadrealan izgled unutrašnjosti zbog uglavnom potpuno bijelih gipsanih stijena. Kontrast bjelini daje slatka voda bogata mnogim otopljenim sulfatnim mineralima pa je ugođaj sličan onom u podmorju.

Vidljivost u špilji je gotovo uvijek odlična i, uvjetno rečeno, neograničena. Ono što je zanimljivo i specifično za Ordinskaju jest da voda djeluje prilično korozivno na gipsni masiv, mnogo brže nego što je to slučaj s većinom ostalih poznatih speleoronilačkih objekata koji su uglavnom karbonatnog ili pješčenjačkog sastava (ponegdje i granitnog). Gips kao mineral je topljiviji u vodi te mnogo manje tvrdoće nego većina ostalih stijenskih spojeva pa se struktura, oblici, a i dimenzije špilje mijenjaju mnogo intenzivnije nego u ostalim špiljama. No, upravo zbog tako korozivnog djelovanja vode mnoge galerije, šupljine i tuneli u Ordi su spektakularnog izgleda i potpuno različite od drugih uobičajenih u speleoronjenju.

Naravno, ovakvi nesvakidašnji uvjeti za izvođenje ronjenja imaju i neke nepoželjne faktore, a prije svega to je temperatura vode (osim već prije spomenute udaljenosti i izoliranosti). Maksimalna temperatura uglavnom iznosi oko pet do šest stupnjeva Celzija, a za vrijeme ekstremnih hladnoća bilježene su i negativne temperature vode što je moguće radi otopljenih minerala. Zbog toga su ronjenja sa suhim rukavicama obavezna, a vrlo česta je i upotreba električnih grijača u suhim odijelima. Naravno da su problemi potencijalnog smrzavanja regulatora također prisutni. Svi navedeni faktori dodatno kompliciraju ronjenje u ovoj prelijepoj špilji.

“Olakšavajuća” strana zarona u Ordi je prosječna dubina ronjenja od oko desetak metara, s maksimalnom dubinom od šesnaest metara. No, gotovo svako ronjenje u Ordi je dovoljno ozbiljno da zahtijeva i adekvatnu pripremu, kontrolu i planiranje. Uvjeti za ronjenje ovdje su strogi pa je nužna kvalifikacija “full cave” ronioca uz obvezno osiguranje od ronilačkih incidenata.

Da biste uopće došli do samog ulaska u vodu unutar jednog ovećeg sipara u stijeni, morat ćete se malo pomučiti jer se treba spuštati po improviziranim stepenicama što s opremom nije nimalo jednostavan zadatak. Naravno, stepenicama punim snijega. Nakon što se spustite “pod zemlju” i uđete u grotlo same špilje, stepenicama ćete stići do omanjeg čeličnog platoa gdje se odvijaju završna opremanja i kreće se na ronjenje. Još na suhom se možete uvjeriti koliko su gipsane stijene mekane, bez problema možete noktom zaparati po stijeni i ostavit ćete dubok trag, ako već nećete i odlomiti komad stijene.

Sama ronjenja su spektakularna. Vidljivost je odlična, što znači barem četrdesetak metara, a ambijent je rijetko viđena kombinacija tunela, prolaza i velikih galerija sa zračnim džepovima. Povremeno se morate provlačiti kroz uzak tunel da biste odmah nakon toga ušli u galerije “dokle god Vam seže pogled”, s daljnjim usjecima i skretanjima koja povremeno podsjećaju na labirint. Iako su glavni smjerovi obilježeni, podosta sporednih nije što zahtijeva maksimalnu ozbiljnost timova i jasno određene ciljeve.

U Ordi još dosta kanala nije istraženo i napredovanja se praktički kartiraju iz mjeseca u mjesec. Donekle olakšavajuća okolnost je i veliki broj zračnih džepova u špilji što znatno povećava sigurnost ronjenja pa su incidenti u Ordi su zapravo prilično rijetki. No, nikada ne treba smetnuti s uma gdje se nalazite i koja pravila treba poštivati. Orda pruža nebrojene mogućnosti i za podvodne fotografe, mada su uvjeti kontrasta bjeline stijenja i mračnog ambijenta tehnički vrlo zahtjevni. No, kad se “pogodi” pravilan balans svjetla, nastaju spektakularne fotografije.

Iako je Orda kandidat za najljepšu svjetsku špilju, broj speleoronilaca koji su u njoj ronili gotovo je smiješan jer su speleoronilački objekti na američkom kontinentu daleko posjećeniji. No, treba napomenuti i da je filozofija speleoronjenja u Americi potpuno drugačija. Prvenstveno zbog uvjeta jer, iako se i dalje radi o “overhead” okolini i istom stupnju rizika vezanom za sigurnost ronjenja, u Americi u većini špilja ronite na temperaturi vode od minimalnih 25 stupnjeva Celzija. Tamo se najnormalnije roni bez rukavica, kapuljača i u mokrim odijelima. Naravno, mislimo na Floridu i Meksiko, a slično je i u Belizeu. Prema tome, u Americi se i mnogo više ronilaca odlučuje za cave diving tečajeve.

Priču o Ordi zaključit ćemo konstatacijom da je velika šteta što ovakvo remek djelo prirode ima tu nesreću da se nalazi daleko od većine svjetskih turističkih tokova, zato je posjećenost ustvari izuzetno niska. Izuzev domaćih ronilaca, mogu proteći i tjedni da nitko ne zaviri u nju. O tome svjedoči i činjenica da su mnogi svjetski poznati speleoronioci zapravo jedva i čuli za Ordu. Napomenut ćemo i da je Ordinskaja špilja 2008. godine proglašena UNESCO-ovim svjetskim spomenikom prirode, a u Rusiji ima zaštićeni status poput naših nacionalnih parkova.

Više o ovoj nevjerojatnoj špilji skrivenoj u dubini Rusije uz mnoštvo fascinantnih fotografija možete pronaći u jedanaestom broju SCUBAlife magazina.