Jean-Michel Cousteau upravo se vratio s ekspedicije u Meksičkom zaljevu.
Za čitatelje SCUBAlifea govori o odnosu sa svojim ocem Jaquesom, svojoj opsesiji za očuvanjem Oceana i čežnji za ronjenjem u Jadranu, SCUBAlife on-line donosi Vam dijelove ovog intervjua:
Posao iz snova
Kada istraživače poput vas gledamo na televiziji, sve to izgleda jako zanimljivo i uzbudljivo. Koliko u stvarnosti u svemu tome ima uživanja, a koliko uredskog posla?
Računica je otprilike ovakva. Trećinu života proveo sam u uredu, trećinu lobirajući, pregovarajući i prikupljajući novac, a trećinu na ekspedicijama. Mnogo posla koji ne uživam raditi stoji iza sveg toga, ali uvijek ustrajem. Želim se držati filozofije svoga oca i pomoći ljudima da shvate kako mogu mnogo pomoći sebi i planetui budućim generacijama. Zbog svega toga ustrajem i jednostavno ne mogu odustati.
Koliko imate suradnika u Ocen Futures Societyju i kako se može postati dio vašeg tima?
Mi smo mali tim, to smo željeli od početka. Kad je moj otac bio živ, dok sam ja vodio Cousteau Society, bilo nas je 115 zaposlenih na četiri lokacije i dva broda. To je bila logistička noćna mora, upravljati s toliko ljudi i prikupiti novac za njihove plaće je jako teško. Kad je on umro, a ja otvorio Ocean Futures Society njemu u čast, odlučio sam da ćemo ostati mali. Imamo 25 zaposlenih u cijelom svijetu, a imamo urede u Brazilu, Italiji, Francuskoj i 14 ljudi uključujući mene u SAD-u.
Koristite prilične količine posebno izrađene podvodne opreme. Što fali onom što je već dostupno?
Često imam posebne prohtjeve. Smatram da, ukoliko ne postoji točno ono što ti treba, najbolje je to sam napraviti. Uostalom, ta inovatorska crta valjda mi je u genima. Niti jednog Cousteaua nedostatak opreme nikad nije spriječio u njegovim naumima.
O šteti u Meksičkom zaljevu
Kakve su prve procjene posljedica po industriju ronjenja i ekosustavu tom području?
Mogu vam reći da fizički kontakt s tim kapljicama nije ugodan, koža peče ivrti vam se u glavi. Zamislite kako to izgleda kada se te kemikalije ribama zalijepeza škrge. Zamislite koliko tih kemikalija u sebe unese kit koji razjapi usta da bise hranio planktonom ili malom ribom, koji su ionako već zatrovani! Pravo stanjećemo saznati tek za nekoliko godina, možda i desetljeća.
Ne znamo ni šta radi reprodukciji nekih vrsta. Recimo, nafta s raspršivačem prolazi kroz ljusku jaja kornjača i ptica koje se gnijezde u Meksičkom zaljevu i ubija embrije. Znanstvenici sada uzimaju jaja i nose ih sa obale kako bi male životinje preživjele, pa će ih pustiti s istočne obale Floride, koja nije zagađena.
Priča polako izlazi iz žarišta zanimanja medija. Događa li se išta pozitivno tamo?
Počelo se ponovno loviti, ali kupci sada ne žele kupovati i jesti ništa što dolazi iz Meksičkog zaljeva. Recimo, u SAD-u čak 40 posto ukupnih “prirodnih proteina” koji se i zlove iz mora dolazi iz države Luisiane, koja je strahovito pogođena izljevom nafte. Sada restorani u cijeloj državi
odbijaju kupiti išta iz te države. Govorimo o ogromnoj industriji koja nema kupaca.
Prvi čovjek BP-a u sektoru istraživanja i proizvodnje nafte Doug Suttles, rekao je da bi svakako pojeo morske specijalitete iz Meksičkog zaljeva. Vjerujete li mu?
Ne!
Pročitajte cjeloviti intervju u tiskanom izdanju prvog broja SCUBAlife magazina!
