Objavljeni su rezultati velike studije uzroka smrtnog stradavanja ronilaca za koju se smatra da je najveći skup podataka o smrtima povezanim s ronjenjem ikada.
Analizom stradavanja utvrđeno je da su dvije trećine žrtava u više od 300 zabilježenih smrtnih slučajeva tijekom ronjenja s autonomnim aparatom i ronjenja na dah u Australiji ovog stoljeća imale prekomjernu tjelesnu težinu ili su bile pretile, a gotovo polovica njih imala je dijagnosticirana zdravstvena stanja koja bi ih predisponirala za incidente povezane sa srčanom aritmijom.
Ove i druge zabrinjavajuće statistike proizašle su iz analize 317 smrtnih slučajeva zabilježenih u Australiji između 2000. i 2021. godine. Cijela studija osmišljena je kako bi se preciznije utvrdili uzroci smrti kod ronilaca i donijele protumjere, a istraživanje je proveo stručnjak za ronilačku medicinu dr. John Lippmann, osnivač DAN Asia-Pacific i nositelj Ordena Australije za zasluge u sigurnosti ronjenja, oživljavanja i prve pomoći. Analiza obuhvaća i iskusne ronioce na dah i podvodne ribolovce koji su poginuli sudjelujući u natjecateljskim podvodnim sportovima ili na treningu.
Od svih zabilježenih smrtnih slučajeva 88% njih bili su muškarci s prosječnom dobi od 48 godina. Žene su uglavnom bile starije s prosječnom dobi od 60 godina, dok su muški ronioci na dah imali prosječnu dob od 35, a žene 58 godina. Zanimljivo je primijetiti kako su kod smrtnih slučajeva ronilaca s autonomnim aparatom to uglavnom muškaci u dobi od 50 ili više godina, često pretili s već postojećim zdravstvenim problemima koji su mogli dovesti do incidenata, a kod ronilaca na dah su to obično relativno mladi, zdravi i iskusni ronioci, ali s potencijalom da podlegnu primarnom utapanju, često nakon apnoične hipoksije.
Izvještaji obdukcije bili su dostupni u 92% slučajeva, a prema njima se kod 67% žrtava smatra da su bili pretili. Već postojeća zdravstvena stanja koja su rizična pronađena su u gotovo polovici smrtno stradalih, a radi se o ishemijskoj bolesti srca i hipertrofiji lijeve klijetke. Trećina žrtava vjerojatno je bila onesposobljena zbog srčanih aritmija, a najmanje 137 smrtnih slučajeva bilo je od primarnog utapanja (34 od njih nakon apnoične hipoksije). Važno je naglasiti da se kod freedivera samo 25% smrti dogodilo u prisutnosti druge osobe koja je pomno pratila ronioca. Izvješće kaže da za smanjenje rizika ronioci na dah trebaju vježbati u kontroliranom okruženju i u većoj mjeri se usredotočiti na učinkovito druženje i bolji nadzor, osobito ako su neiskusni. Predisponirajući čimbenici kod ronilaca na dah uključuju lošu kondiciju, već postojeća medicinska stanja, neiskustvo, nepovoljne uvjete na moru, neadekvatan nadzor i lov na plodove mora u područjima koja posjećuju veliki predatori.
Još jedan zanimljiv podatak je i to da su alkohol ili droga doprinijeli ili su uzrokovali pet smrti (od 317 analiziranih). Loše planiranje i odluke (uglavnom odluka da rone sami, odlutaju od ronilačkog partnera ili krenu na ronjenje u nepovoljnim meteorološkim uvjetima na moru) vjerojatno su pridonijeli smrtnom stradavanju ronioca u 43% slučajeva, a loše ronilačke vještine i neiskustvo vjerojatno su pridonijeli stradavanju u najmanje 26% slučajeva.
Traumatske smrti bile su rezultat susreta s morskim psom (9 slučajeva), sudara s čamcem (pet slučajeva), susreta s krokodilom (tri slučaja), ozljede od raže (jedan smrtni slučaj) i u jednom slučaju udaranja ronioca u stijene.
Moglo bi se činiti iznenađujućim da je usprkos svim raspravama o imerzijskom plućnom edemu (IPO) to identificirano kao uzrok smrti u samo četiri slučaja. Međutim, stanje može biti toliko teško razlikovati od utapanja da će vjerojatno ostati neidentificirano u mnogim slučajevima.
Ova velika studija sadrži još mnoge podatke te se iz nje mogu izvući mnogi vrijedni zaključci, ali generalno prevladava općeniti zaključak da bi se ronioci u dobi od 45 ili više godina trebali podvrgnu ronilačkom liječničkom pregledu s fokusom na procjenu kardiovaskularnog stanja, prije nego krenu dalje na ronjenje.
