Alexey Molchanov i Alessia Zecchini prije desetak dana postavili su nove svjetske rekorde u ronjenju na dah, a u Zagrebu su prije otprilike tjedan dana postavile nove svjetske rekorde Mirela Kardašević i Andrea Andrijanić.
Alexey Molchanov ponovo je postavio novi svjetski rekord po AIDA pravilima u dubinskom zaronu s promjenjivom težinom (VWT). On je u Bonaireu zaronio do dubine od 153 metra sa sledom (sanjkama) i utezima (izron s monoperajom). Tim zaronom srušio je rekord koji je držao Tunižanin Walid Boudhiaf (150 metara) od 2021. godine.
Talijanka Alessia Zecchini postavila je novi svjetski rekord u ronjenju na dah u ženskoj konkurenciji u kategoriji CWTB (Constant Weight With Bifins). Ona je na Filipinima zaronila do dubine od 107 metara i nakon izrona radosno izjavila da je upravo napravila zaron koji je oduvijek sanjala. Rekla je da se “prepustila moru bez tjeskobe, bez razmišljanja o prošlosti, uživajući u svakom trenutku…”
Mirela Kardašević preronila je 258.5 metara u bazenu Utrina u Zagrebu i time postavila novi svjetski rekord u disciplini dinamika s perajama (DYNBF) u ženskoj konkurenciji, a Andrea Andrijanić u istom bazenu držala je dah šest minuta i 8 sekundi i tako postavila novi svjetski rekord u Masters kategoriji (iznad 50 godina).
Par dana prije toga Stanislaw Odbiezalek postavio je novi svjetski rekord u ronjenju pod ledom s monoperajom… Tako bismo nove rekorde u ronjenju na dah u raznim disciplinama i kategorijama mogli nabrajati gotovo u nedogled. Upravo zato teško se ne zapitati gdje su granice freediverima!
Granice (ograničenja) maksimalne izvedbe u ronjenju na dah
Većini ljudi teško je shvatljivo da postoje ronioci koji mogu zaroniti dublje od sto metara sa samo jednim udahom i isključivo vlastitom snagom te bez problema izroniti opet na površinu. Nije puno manje impresivna ni činjenica da postoje ljudi koji mogu voljno zadržavati dah duže od deset minuta, ili pak u apneji preroniti daljinu koja otprilike odgovara dužini triju nogometnih igrališta.
Činjenica o stvarnom izvođenju ovakvih nevjerojatnih ronilačkih podviga potvrđuje da je u praksi često moguće ono što je u teoriji teško zamislivo i otvara pitanja o tome gdje su ljudske granice sposobnosti u ronjenju na dah. Učestali pokušaji postavljanja novih, sve zahtjevnijih rekorda, dovode ronioce u granična fiziološka stanja.
Ako kronološki pogledamo dinamiku napretka sportsko-natjecateljskih rezultata po pojedinim natjecateljskim i nenatjecateljskim disciplinama ronjenja u apneji tijekom zadnjih tridesetak godina, tada se iz njihovih trendova krivulja kontinuirane linearne progresije još ne bi moglo zaključiti da smo se sasvim približili granicama krajnjih ljudskih mogućnosti.
Unatoč tome što zasad još nema ozbiljnih naznaka o tome da je potencijal teoretske maksimalne apnejaške izvedbe u praksi ozbiljno iscrpljen, sigurno je da ipak postoje čimbenici ograničenja koji će jednom, kad im se pojedini vrhunski freediveri sasvim približe, toliko usporiti progresiju razvoja rezultata da će se moći konstatirati da su krajnje granice ljudskih mogućnosti u pojedinim vidovima i disciplinama ronjenja na dah gotovo dostignute.
Takve ograničavajuće čimbenike možemo podijeliti na relativne i apsolutne. Relativni faktori ograničenja bi se odnosili na cjelokupni antropološki kapacitet pojedinca kojega zajedno određuju genetske predodređenosti, funkcionalno-metabolički kapaciteti, motoričke i mentalne sposobnosti, psihološke osobine te anatomsko-morfološka obilježja. Apsolutni čimbenici ograničenja proizlaze iz specifičnoga utjecaja fizikalnih zakona na tjelesne fiziološke procese u hiperbaričnim uvjetima.
Glavni čimbenik ograničenja gotovo svake maksimalne izvedbe u apneji je svakako limitirana količina raspoloživoga kisika. Snabdijevanje mozga energijom odvija se skoro isključivo aerobnim putem. Kako je glavnina kisika koji je dostupan za vrijeme ronjenja na dah uskladištena putem samo jednoga maksimalnog udaha, tako je potpuno logična ljudska predodžba o isključivoj ovisnosti trajanja voljne apneje o količini udahnutoga zraka. Stoga se laička percepcija apnejaške sposobnosti često povezuje samo s veličinom pluća.
Funkcionalni vitalni kapacitet (FVC) je doista u visokoj korelaciji s trajanjem apneje, no tu povezanost ne određuje samo kisik. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu provedeno najkompleksnije invazivno istraživanje hiperoksične apneje u svijetu koje je pokazalo da trajanje maksimalne zadrške daha s prethodnim udisanjem čistoga kisika uopće nije povezano s hipoksemijom, odnosno s nedostatkom kisika. Na kraju maksimalnih apneja (koje su nerijetko trajale i dvadesetak minuta) količina kisika u arterijskoj krvi je još uvijek zadržavala bazalne vrijednosti od 100 %. Razlog prekida apneje bio je prvenstveno u ekstremnoj neugodi izazvanoj gubitkom plinskoga volumena u plućima zbog trošenja kisika, potenciranoj jakim podražajem na disanje uslijed velike akumulacije ugljičnoga dioksida. Veći FVC jednostavno produljuje hiperoksičnu apneju tako što produljuje vrijeme kolabiranja pluća na rezidualni volumen. Ista studija je dala i drugi značajan nalaz za ronilačku praksu. Pokazalo se da progresivna hiperkapnija, odnosno visoka koncentracija CO2 koja se u puno većoj mjeri nakupi tijekom hiperoksične apneje, nego za vrijeme apneje s običnim zrakom, ne predstavlja ograničavajući faktor koji bi sam po sebi nužno uzrokovao prekid apneje, unatoč tome što je centralni kemorefleks za CO2 glavni mehanizam podražaja na disanje.
Jedna druga, prethodno provedena studija na istome fakultetu pokazala je da je uzimanjem određenih lijekova (betablokatora) moguće produljiti statiku za do 20 posto. Betablokatori produljuju svaki vid apneje tako što reduciraju srčani ritam, tlak i minutni volumen srca. Ovaj, za ronjenje zabranjeni doping, takvim svojim inhibirajućim djelovanjem jednostavno umanjuje potrošnju kisika. U kontekstu teme ovoga teksta poanta je u tome da se ono što je u roku pola sata moguće učiniti jednom tabletom betablokatora, može kroz dulji period postići i djelovanjem na iste mehanizme putem sustavnoga treninga ronilačke apneje, prakticiranjem mentalnoga treninga opuštanja te poticanjem razvoja urođenoga fiziološkog mehanizma – ronilačkoga odgovora (više o ovome možete pročitati u SCUBAife magazinu broj 12).
Nadalje, dugotrajnim uvježbavanjem tehnike glosofaringealne insuflacije, to jest umijeća dodatnoga komprimiranja (pakiranja) zraka u pluća i povećavanjem elasticiteta prsnoga koša, može se akutno povećati unos kisika za više od 30 posto. I konačno, nasuprot mogućnosti povećanoga skladištenja kisika, usavršavanjem tehnike i ekonomike ronilačkoga kretanja drastično se umanjuje njegova potrošnja.
Dakle, čak je i poimanje kisika kao glavnoga metaboličkog ograničavajućeg faktora ronilačke apneje vrlo fleksibilno. U vezi s energetskom metaboličkom pozadinom ronjenja u dinamičkim disciplinama još svakako treba napomenuti da većina natjecatelja ne koristi dovoljno lokalne mišićne anaerobne kapacitete koji mogu u maksimalnoj izvedbi sudjelovati s gotovo do 40 posto energetskih zahtjeva. Optimalnim taktiziranjem brzinom ronjenja moguće je drastično povećati iskoristivost anaerobnih energetskih zaliha.
Apsolutni ograničavajući čimbenici ronjenja u dubinu proizlaze iz problema s kompenzacijom tlaka, narkozom dušika i dekompresijskom bolešću. Uspješan uron od preko 200 metara u dubinu dokazuje da se vrhunskom tehnikom kompenziranja rastućega tlaka okoline može uspješno neutralizirati ovaj problem. Veliko je pitanje bi li tako bilo i s daljnjim povećanjem dubine ronjenja, prvenstveno s obzirom na ograničenu elastičnost/kompresibilnost hrskavično građene traheje.
Narkotičko djelovanje dušika se može značajno umanjiti postupnim navikavanjem na izlaganje sve većim koncentracijama, a problem s pojavom dekompresijske bolesti kod ronilaca na dah vjerojatno će se uskoro početi rješavati putem novih istraživanja koja će rezultirati utvrđivanjem krivulje sigurnosti za ronjenje u apneji.
Isto tako, očekuje se i pojava sofisticiranih trenažnih simulatora koji bi u barokomorama u sigurnim uvjetima omogućili vjernu simulaciju stvarnih uvjeta ronjenja na dah u velike dubine.
Postoji još jedan očigledni pokazatelj koji nam sugerira da ima još dosta prostora za povećavanje aktualnih svjetskih rekorda. Tek su se odnedavno pomalo počele uočavati specifične pobjedničke tjelesne konstitucije prvaka koje pripadaju pojedinim natjecateljskim disciplinama. Tako su, primjerice, svjetski prvaci u STA sve više izdužene i mršave, ektomorfne građe, dok su dinamičari mnogo bliže atletskoj, mezomorfnoj konstituciji. Kako morfološke karakteristike imaju veću ili manju ulogu u jednadžbi uspješnosti svakoga sporta, tako će se i sve više za svaku disciplinu ronjenja na dah pojavljivati specijalisti s izgledom karakterističnih optimalnih tjelesnih somatotipova.
Stoga, svi zaljubljenici u natjecateljsko ronjenje na dah, navalite na trening jer ima još puno prostora za izmjenu brojnih budućih novih svjetskih prvaka u freedivingu prije nego budu dostignute krajnje ljudske mogućnosti!
Više o ograničenjima maksimalne izvedbe u ronjenju na dah uz tablice i dijagrame pročitajte u 24. broju SCUBAlife magazina.
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
