Čim ljudi čuju da je netko ronilac na dah, slijedi standardni set pitanja: “Koliko duboko idete? Kako toliko dugo zadržavate dah? Nije li opasno?“

Ronjenje na dah ima reputaciju ekstremnog sporta i, iskreno, nije teško shvatiti zašto. Ali stvarnost je da je puno pristupačnije nego što većina ljudi očekuje! Evo pet najčešćih pitanja i komentara koja neronioci postavljaju.
1. Ne mogu zadržati dah dulje od XX sekundi, kako ga toliko dugo zadržavate?
2. Svaki put kad zaronim, bole me uši. Zašto?
3. Je li ronjenje na dah opasno?
4. Trebam li tečaj ili se mogu sam naučiti?
5. Mogu li roniti na dah sam?

Ne mogu zadržati dah dulje od XX sekundi, kako ga toliko dugo zadržavate?

Na pitanje “ne mogu zadržati dah dulje od XX sekundi, kako ga vi zadržavate tako dugo?”, instruktori ronjenja na dah kažu da tečajevi ronjenja na dah prve razine zahtijevaju zadržavanje daha od 1:30 do 2:00, a to je jedan od najlakših uvjeta za polaznike! Na tečaju ronjenja na dah naučite da je fizički nagon za disanjem zapravo nakupljanje ugljičnog dioksida, a ne nedostatak kisika. Nakon što shvatite mehaniku i naučite pripremu disanja koja ide u ronjenje, zadržavanje daha prestaje se činiti nemogućim i postaje nova, impresivna vještina!

Svaki put kad zaronim bole me uši. Zašto?

Oni koji ne rone na dah često dijele s roniocima na dah kako i oni vole roniti u bazenu ili oceanu, ali ne mogu prijeći dublje od metar – dva – tri zbog oštre boli u ušima. Ovo je čest problem, a dobra vijest je da vas tečajevi ronjenja na dah prve razine uče kako izjednačiti tlak u ušima i izbjeći taj osjećaj.

Postoje tri glavna zračna prostora koja se komprimiraju dok ronimo i izložena su pritisku: naše srednje uho, sinusi i maska. Ako ne izjednačimo pravilno te zračne prostore i nastavimo se spuštati, suočit ćemo se s ozljedama povezanim s pritiskom ili “barotraumama”. Dakle, na početničkim tečajevima ronjenja na dah uči se kako izjednačiti tlak u ušima pomoću raznih tehnika koje nam omogućuju spuštanje na dubine koje su se nekada činile nemogućima.

Je li ronjenje na dah opasno?

Iako je ronjenje na dah dovoljno slikovito da se dobro predstavlja na društvenim mrežama, drugi mediji poput televizije i filmova često biraju određene primjere za veličanje opasnosti freedivinga. Možda ste gledali Najdublji udah na Netflixu ili pročitali Serrin Posljednji pokušaj i stekli trajan dojam da je ronjenje na dah opasan i ekstremni sport.

Pa, da nešto razjasnimo! Postoji velika razlika između rekreativnog ronjenja na dah i natjecateljskog ronjenja na dah. Rekreativno ronjenje na dah je ono što naučite na tečajevima certifikacije ronjenja na dah kada počnete otkrivati ronjenje na dah u bazenu ili u dubini i dobro istražujete unutar svojih granica. Natjecateljsko ronjenje na dah, baš kao i svaki drugi sport, je mjesto gdje sportaši pomiču granice i ugodno se osjećaju preuzimajući više (kalkuliranih) rizika. Možete roniti na dah cijeli život bez ulaska u natjecateljsku zonu i iskoristiti aktivnost za istraživanje oceana ili samog sebe.

Dakle, iako je natjecateljsko ronjenje na dah do određene mjere ekstremno, rekreativno ronjenje na dah nije opasno, ako uvijek ronite s certificiranim partnerom i slijedite ono što ste naučili na tečaju za certifikaciju.

Trebam li tečaj ili mogu sam naučiti?

Kad smo već kod tečajeva za certifikaciju ronjenja na dah, nešto što može biti tipično među onima koji se ne bave ronjenjem na dah su oni koji su “samouki” ili uče od necertificiranog instruktora. Je li certificirani tečaj ronjenja na dah nešto što vam zaista treba? Da, apsolutno. Pokušaj učenja tehnika ronjenja na dah iz online članaka, knjiga ili videa ne samo da će stvoriti loše navike, već može brzo postati i opasan. Trebate iskusnu osobu – ne samo ronioca na dah, već nekoga tko je naučio kako podučavati druge da vas nauči pravilnim tehnikama, teoriji i sigurnosti. Ne samo da trebaju pratiti i voditi vaše učenje, već i ispravljati nepravilnu tehniku i pružati odgovarajuću sigurnost.

Još jedna važna stvar je da nisu svi instruktori ronjenja na dah certificirani instruktori ronjenja na dah. Primjeri četiri “mainstream” agencije za ronjenje na dah su Molchanovs, AIDA, SSI i PADI, s drugim agencijama koje su specifičnije za određene regije, ali su i dalje globalno priznate. Ipak, postoje “tečajevi ronjenja na dah” koji nude programe koji se oglašavaju kako bi neplivače pretvorili u “trenere” za X dana.

Koju god agenciju za ronjenje na dah odabrali, provjerite jesu li međunarodno priznati, pozivaju svoje instruktore na odgovornost i imaju standardizirani kurikulum s čvrstom reputacijom iza sebe. Uostalom, vaša sigurnost i napredak ovise o tome.

Mogu li roniti na dah sam?

Iako vas tehnički ništa ne sprječava da ronite na dah sami, preformulirajmo pitanje: Trebate li roniti na dah sami? Odgovor je ne, apsolutno ne. Ronjenje na dah je sigurno kada se pravilno prakticira, a pravilo broj jedan u ronjenju na dah je nikada ne roniti sam. Zašto? Jer iako mnogi rekreativni ronioci nikada nisu pomicali svoje granice do točke gubitka svijesti, treba uvijek imati na umu da je to moguće, a tada vam partner spašava život!