Jeste li već vidjeli morskog kunića? Ako niste, pripremite se, ovo je možda jedini put kada ćete poželjeti dotaknuti puža! Da, dobro ste pročitali, radi se upravo o vrsti morskoga mekušca. Ovi simpatični stanovnici Indo-Pacifičkog mora ostavit će vas bez daha svojim neodoljivim izgledom, no vjerujemo da ćete ostati iznenađeni i nekim činjenicama o njima.
Morski kunić (Jorunna parva) je hermafrodit. To u prijevodu znači da ne postoje mužjaci i ženke, već je svaka jedinka i jedno i drugo. Kako imaju i muške i ženske reproduktivne organe, prilikom parenja obje jedinke će razmijeniti spermu i biti oplođene.
To što želite “pomaziti” nije krzno, već grupa tjelesnih izraslina, odnosno tubula naziva caryophyllidia. Dapače, oni uglavnom i nisu bijele, već narančaste ili žute boje poredani oko malih crnih nakupina tkiva koje im daju točkasti izgled. Većina stručnjaka smatra kako imaju neku senzornu ulogu, no nije još posve jasno je li to uistinu tako i ako jest, koja je to uloga. Dakle, nikome se ne bi svidjelo da pokuša pomaziti morskog kunića.
Ime su dobili isključivo zbog vanjskog izgleda, i to ponajviše zbog ušiju i okruglastog čupavog “repa”, dok se zapravo radi o njegovim škrgama. Dva zečja uha koja imaju morski kunići zapravo nisu uši, već rinopore. One im omogućuju da prepoznaju pojedine kemikalije iz vode i tako pronađu hranu i partnere, a kada bismo ih morali usporediti s ljudskim osjetilima, rekli bismo da su najbliže ljudskome nosu.
Nisu nimalo ukusni, a postoji i dodatan razlog zašto ih ne biste trebali “maziti”. Ovi puževi u principu nemaju prirodnih neprijatelja i predatori se drže podalje jer su izuzetno toksični. Oni pripadaju grupi morskih puževa pod nazivom Dorid nudibranchs, a oni imaju sposobnost ukrasti otrov svojoj hrani. Morski kunići često se hrane morskim spužvama u kojima ima toksina, a neki od tih toksina se čak koriste u svrhu liječenja zloćudnih tumora. Ono što ovi puževi također mogu, jest ukrasti žarne stanice s meduza i koristiti ih protiv predatora. Više ih i ne želite dotaknuti, zar ne?
Imaju kratak životni vijek i izuzetno su mali. Naime, žive svega nekoliko mjeseci do godinu dana, a ne dosegnu više od 2,5 centimetara dužine. Pronaći ih možete ponajviše uz obalu Japana i Filipina, a otkrio ih je još 1938. godine japanski malakolog Kikutaro Baba.
