Mljet

Kada se starogrčki junak Odisej vraćao kući nakon dugogodišnjeg lutanja morima u oluji mu je potonuo brod pa ga je more bacilo na začarani otok Ogigiju koji je bio kraljevstvo lijepe nimfe Kalipse.

Nakon tolikog lutanja i osamljenosti nije bilo teško podleći čarima neodoljive božice, kao ni ljepotama njezina otoka za koji legenda kaže: “bio je to najljepši otok svih mora i oceana”. Homerov epski opis ljepota podneblja, pitomih morskih uvala, kristalnih pećina i žala toga mitskog otoka Ogigije podudara se s jedinstvenim ljepotama Mljeta kakvima se ne odlikuje nijedan drugi otok u Sredozemlju. Odisejeva pećina je i danas svima poznata i upravo bi to moglo biti mjesto gdje je živjela Kalipsa. I danas na Mljetu postoji legenda po kojoj je u pradavna vremena vlasnica cijeloga otoka bila nekakva baba koja je živjela kao kraljica, a to bi upravo mogla biti Kalipsa.

Najveće mjesto na otoku se zove Babino Polje, a mnogi toponimi imaju naziv “babe”. Prema Homeru, na otoku su bila četiri izvora od kojih svaki gleda na svoju stranu. I stvarno, na Mljetu postoje četiri izvora koja nikad ne presušuju: onaj kraj Polača okrenut je prema sjeveru, u Vrbovici kraj Goveđara teče prema jugu, Vilinsko vrelo kraj Kneževa polja gleda prema zapadu, a Vodice kraj Babina Polja izviru u smjeru istoka. Na pučini na južnoj strani Mljeta, nedaleko od Odisejeve pećine nalazi se mali pusti otočić koji je zapravo hrid. Njeno ime je Ogiran, a on je, po svom imenu, jedini ostatak Homerove Ogigije.

Bez obzira na na Kalipsu, Odiseja, Homerove opise i grčku mitologiju, Mljet je i danas predivan, miran, gotovo netaknut otok kristalno čistoga mora, gustih crnih šuma i prašuma te kamenih glavica koje izviru visoko iznad njihovih lelujavih grana. Bez obzira na to krenuli u istraživanje otoka autom, biciklom, pješice, barkom, samo s maskom i perajama, ili u ronilačkom odijelu, nećete ostati nezadovoljni. Polja nude izvrsno povrće, riba je svježa, jedino se vino i dan danas mora uvoziti s drugih otoka.

Mljet se smatra najpošumljenijim i najzelenijim hrvatskim otokom. Njegov zapadni dio zaštićen je kao prvi jadranski nacionalni park, a istočni dio kao rezervat prirodnih rijetkosti. Najviši vrh otoka je Veliki grad (514 metara), a uzduž otoka postoje mnoge krške udoline (polja) te stotinjak manjih dolova.

Kao tipični krški otok bogat je špiljama i jamama od kojih se dubinom ističe jama na Brekalcima dubine 77 metara, dok se u jami Jarač na ponti od Graca kraj Polača nalaze rijetki sedreni stalaktiti, karakteristični po tome što rastu kalcificiranjem biljaka koje žive na njima. Obale su razvedene, oko otoka je mnoštvo manjih hridi i otočića, a mljetsko podmorje također krije mnoge morske špilje i jame.

SCUBAlife je o Mljetu pisao već više puta. U broju 17 iz rujna 2014. Goran Butajla Mljet naziva “Utočištem zanesenjaka” detaljno opisujući njegove najbolje ronilačke lokacije. Broj 19 iz ožujka 2015. donosi opsežan članak o venecijanskoj olupini kod pliči Sveti Pavao na južnom dijelu otoka u relativnoj blizini čuvene plaže Saplunare.

Jedno od pitanja na koje svi mislimo da znamo odgovor je ono: je li bolje, radi upoznavanja nekog podmorja, svaki puta roniti na drugoj lokaciji, ili ponavljati urone na istom mjestu? Oko toga se mogu voditi brojne polemike, a Mljet je svakako bio pokušaj razumijevanja i one priče da se na istome mjestu, ovisno o danu, dobu dana ili noći, mikrolokaciji, trenutku, sreći, ili tko zna čemu, mogu dogoditi nova, nevjerojatna i nezaboravna iskustva.

Hrid Štit

Hrid Štit se nalazi na južnoj strani otoka Mljeta na njegovom krajnje zapadnom dijelu unutar Nacionalnoga parka. Sidri se sa strane hridi koja je okrenuta prema Mljetu na dubini od 12 metara. U polju posidonija svoje žarnjake širi opnena voskovica (Carianthus membranaceus). Opnena voskovica gradi kožno-voštanu cijev unutar koje se nalazi tijelo s lovkama. Cijev može biti djelomice ili potpuno ukopana u pješčano dno i voskovica je može razvući prema potrebi. Lovke su smještene oko usnog otvora. U sredini lovke su kratke, a po obodu duge. Boja lovki može biti vrlo različita i može se mijenjati po njezinoj dužini. Mogu biti bijele, ljubičaste, crne, smeđe i crvenkasto-smeđe. Hrani se zooplanktonom i ribicama. Lovke na sebi imaju žarnjake koje na sebi nose otrov te pomoću njih voskovica umrtvljuje plijen. Može biti narasti i do 50 centimetara.

Roni se, ovisno o struji, u jednom ili drugom smjeru duž zida. Podmorje buja životom i prolazimo uz brojne plove crneja i jera kirnjica ispod i unutar brojnih prevjesa i polupećina. Treba se dobro zagledati kako bi se unutar šarenila boja ulovile kretnje i prepoznale rakovice i rakovi samci s moruzgvama.

Simbioza, zajednički suživot raka samca (Pagurus pridaux) i plastene moruzgve (Adamsia palliata) mogla bi se nazvati jednom vrstom ugovorne “bračne zajednice”, ali bez kumova i matičara. Kako bi zaštitio svoj mekani zadak, rak samac se zavuče u praznu kućicu puža na koju se pričvrsti jedna ili više moruzgvi. Rak kretanjem seli moruzgvu u različite uvjete okoliša i ostacima svoje hrane pomaže joj u ishrani. Moruzgva svojim žarnjacima štiti raka. Kada je u opasnosti, moruzgva izbacuje iz tijela tanke ljubičaste niti na neprijatelja štiteći sebe i svoga udomitelja.

Iz rupa ispod stijena stidljivo proviruju strašljive murine. Nevelike kirnje mogu se sresti na dubinama i od pet metara. Susreti sa škarpinicama su gotovo neizbježni pri ronjenju kroz procjepe i kanjone. Oko otoka se, gotovo kružno ,spušta zid i preko 20 metara dubine. Postoji i drugi, dublji zid koji vodi do obale i Korimenoga rata.

Ako se na ronjenje krene u suprotnome smjeru, lijevim ramenom, dolazi se na jedan sasvim drugi zid koji također pruža cijeli niz lijepih trenutaka i doživljaja. U rupama, otvorima, procjepima i prevjesima skrivaju se matuličići i jere kirnjice koji svojom crvenom bojom daju mali dašak tropa u ova naša polutopla mora. Nešto dalje od zida, između kamenja, vrte se invazivne papigače. Susreti sa škarpinama sigurnim u svoju kamuflažu nisu rijetki, kao i s murinama koje je moguće vidjeti i izvan njihovih “sigurnih” rupa u preletu, lovu ili istraživanju.

Noćni uron bacio sasvim novo svjetlo na već poznatu hrid. Podmorjem tad vladaju morska bića koja su danju skrivena, ili, u najmanju ruku, teže uočljiva. Uz brojne murine koje slobodno tumaraju zidom, impozantan je broj škarpina, ali i tabinja mrkulja. Koliko god se hobotnice bojom dobro prilagođavaju okolišu, noću izlaze u lov i nije ih teško uočiti. Vrlo je lako spaziti i jastoge pa čak i crvene špiljske kozice veličine od 10 centimetara (Stenopus spinocus) s prepoznatljiva tri para vrlo dugih ticala. Treći im je par nogu znatno povećan i produžen u kliješta.

Međutim, zaprepašćujuća je ogromna količina hitroplovki (Plesionika narval) identične veličine kao i špiljska kozica. Hitroplovku karakterizira vrlo dug crveni rostrum na kojem su, u jednakomjernim razmacima, raspoređeni zubići. Samo tijelo ove kozice je ružičaste boje s uzdužnim bijelim i crvenim crtama. Ženke, koje nose jajašca, lako su prepoznatljive zbog intenzivne plave boje na trbuhu. Hitrolovke plešu neki, samo njima znan, noćni ples u kojem se miču kao da su na elektrošokovima. Zanimljivo je vidjeti i veliku vrstu puža stražnjoškržnjaka (Umbraculum umbraculum) koji ima ogromno kružno stopalo veličine 15 centimetara koje na vrhu ima malu, šeširu sličnu kućicu. Na glavi se nalaze dva ticala i par rinofora. Stopalo je prekriveno bradavičastim izraslinama u bijelo-smeđem tonu.

Nakon svega, izron je  u roju rašljonožaca (Leptomysis spp.). Sigurnosni zastanak se pretvara u sliku epskog biblijskoga napada skakavaca, samo što su skakavce zamijenili sitni rašljonošci. Kozice ovog roda ne narastu veće od jednog centimetra, nemaju kliješta te žive u velikim skupinama koje slobodno lebde ili plivaju. Danju se skrivaju po špiljama, a noću slobodno lebde morem.

Hrid Maslinovac

Ova lokacija nalazi se također blizu Pomene unutar Nacionalnoga parka, ali ovaj puta sa sjeverne strane Mljeta. Nalazi se između rta Glavat i Bijele glavice.

U podmorju oko hridi na kojoj se nalazi svjetionik vide se ostatci amfora koji su se, tijekom skoro 2000 godina, pretvorili u šarene skulpture. Amfore su toliko srasle sa stijenama da ih je, nasreću, bez lomljenja nemoguće odvojiti od njihovog trajnoga prebivališta. Kako se vrh ove hridi nalazi ispod vode, jasno je da je u neka prošla vremena, dok nije bila obilježena svjetionikom, “vabila” svoje žrtve o čemu svjedoče i ove amfore razasute okolnim podmorjem. Uz ovu lokaciju antička nalazišta nalaze se i na Glavatu i otočiću Pomeštak koji se također nalaze blizu Pomene, a to dokazuje važnost ove lokacije u neka davna antička vremena.

Nakon što se sa sjeverne strane spustite do dubine od 40 metara, polagano se dižete uz šarene zidove do dubine od 15-ak metara. Zid je prelijep, no, nažalost ne obiluje bogatstvom životinjskoga svijeta. Vidljivost je upravo fascinantna. Nakon toga slijedi povratak uz lagano dizanje do sidra i čamca koji se ljuljuška na blagim valovima.

Ono što može uljepšati ovo ronjenje su plove škarama koje ovuda znaju naići u plavetnilu. Njihovo naizgled mirno krstarenje izaziva pravu paniku među ribama. Murine, tabinje i jastozi izviruju iz svojih dobro skrivenih skrovišta, a na vrhu zida izmjenjuju se plove gira i modraka.

Zavrti

Zavrti, Amfiteatar i Zakamenica su tri lokacije koje se nalaze s južne strane otoka. Za razliku od Štita i Maslinovca, ove lokacije se nalaze uz samu obalu otoka.

Zavrti je lokacija gdje se sidri praktički uz samu obalu na dubini od pet metara. Roni se uza zid koji se spušta i više od 30 metara duboko. U špiljama su skriveni brojni matuličići koji kao da vas fokusiraju svojim predimenzioniranim očima. Zavrti ne obiluju ribom, no moguće je vidjeti hobotnice koje se pokušavaju stopiti s okolinom kako bi se zaštitile od grabežljivaca i bile nevidljive svom plijenu.

Po zidovima se mogu sresti brojni puževi srednjoškržnjaci kovrčavi perjaničari (Hypselodoris picta) isprepleteni u ljubavnom plesu tako da je ponekad teško spoznati gdje im je glava, a gdje rep i čija je to glava ili rep. Ovo su najveći puževi toga roda i narastu više od 10 centimetara. Boja im varira od bijele preko plave do ljubičaste, no zajednička karakteristika su im šare u obliku crtica, pruga i točkica žute boje. Mogu uvući rinoforu i škržnu rozetu. Ime su dobili po tome što im je rub plašta nakovrčan.

Na povratku se sigurnosni zastanak može odraditi u špilji koja u kopno ulazi 15-ak metara i koja se prema kraju polako sužava poput lijevka. Dimenzije su takve da dva ronioca, bez problema, mogu zajedno ući u nju i plivati gotovo do samoga kraja.

Amfiteatar i Zakamenica

Amfiteatar se nalazi nešto južnije od Štita i Zavrta. Ovo je mjesto lako prepoznati već iz daljine. Odlomljeni komad obale u obliku dijela amfiteatra jasno pokazuje zašto je ova lokacija dobila svoje ime.

Ovdje se preko velikih kamenih gromada pijeska i polja posidonija spušta na “zid” satkan od stijena, pijeska i kamenja. To ne znači da ova lokacija ne pruža zadovoljstvo užitka u bogatom podvodnom životu.

Sa stijena vas gledaju brojne strašljive škarpinice, a neke se skrivaju i u livadi posidonije. Iz dubokih rupa vire brkovi uvijek rado viđenih jastoga. Murine strašljivo proviruju iz svojih skloništa, a papigače brste sve što im padne pod zube.

Krljušti piceva i fratara se ljeskaju na sigurnoj udaljenosti, a tabinje se vrte unutar svojih rupa.

Zakamenica se nalazi u blizini Amfiteatra, tek nešto malo južnije.

Ronjenje pruža klasično mljetsko podmorje uz mogući susret s tabinjama i s prilično velikim kirnjama, što kod nas, nažalost, često nije više slučaj.

Više o Mljetu i fascinantnim ronilačkim lokacija oko Mljeta možete pročitati u knjizi Ronilački vodič po Jadranu (Goran Butajla) te u knjizi Ispod površine (Damir Šantek).