Na istočnoj obali Jadrana nalaze se nebrojene špiljske formacije pa smo čak i danas svjedoci otkrića sve više i više novih zanimljivih speleoobjekata. Osim što su sva ta nova otkrića zanimljiva speleolozima i ostalim znanstvenicima srodnih disciplina poput geologije i geografije, posebnu pažnju ronilaca vrlo često izazivaju i otkrića, ili barem istraživanja morem preplavljenih špilja.
Svi mi ronioci ustvari znamo za dosta njih, a da čak nismo niti svjesni da se radi o ovom zanimljivom fenomenu. Možda najpoznatiji primjer je podvodna špilja u uvali Lučice na Braču koja pruža zaista interesantne znanstvene činjenice jer su u njoj otkriveni stalaktiti na dubini od četrdesetak metara, a to je poprilično čvrst dokaz da je došlo do podizanja morske razine barem za toliki nivo. Kasnijim istraživanjima na drugim bračkim lokalitetima došlo se do spoznaja da se razina mora uzdizala i za više od 60 metara. Sličnih primjera ima još duž obale Jadrana, kao na primjer na kornatskim lokalitetima, na otoku Rabu, Šolti i drugdje.
Jedan od sličnih lokaliteta koji ima veliku znanstvenu, ne samo geološku, već i paleontološku vrijednost, jest lokalitet Medvjeđe špilje na otoku Lošinju. Medvjeđa špilja nalazi se južno od mjesta Sveti Jakov, dakle na otprilike pola puta između Osora i grada Malog Lošinja. Nalazi se u kamenjaru stotinjak metara od obalne crte pa naizgled nema vidljive poveznice s morem. Iako joj je otvor vrlo malen, gotovo jedva primjetan te na nepristupačnom terenu, poznata je još iz prve polovice prošloga stoljeća kada ju je 1926. godine otkrio kapetan Mario Martinolić iz Maloga Lošinja koji je to učinio iz puke radoznalosti, ali je već njemu bilo jasno da bi Medvjeđa špilja mogla kriti mnogo više. Prvi znanstvenik koji se spustio u špilju bio je poznati pionir speleologije doktor hidrogeologije Srećko Božičević. Učinio je to početkom 60-tih godina prošloga stoljeća i o svojim nalazima iscrpno obavijestio našeg poznatoga paleontologa akademika Mirka Maleza zbog možebitnih značajnih otkrića vezanih za paleontologiju sisavaca jer je otkrio kosti špiljskog medvjeda. Akademik Mirko Malez započinje s istraživanjem paleontoloških nalaza špiljskih medvjeda oko 1974. godine. O tom istraživanju snimljen je i dokumentarni film u sklopu televizijskog serijala ″Tajne Jadrana″ kojeg ste imali prilike gledati na našim TV programima.
Nakon toga istraživanja same špilje gotovo u potpunosti prestaju, uglavnom, zbog dosta otežanih uvjeta istraživanja. Već tada se naslućivalo da je špilja možda i većih dimenzija nego je to bilo vidljivo, međutim, u to doba nije bilo ni mogućnosti, niti posebnih interesa da se takvo nešto pokuša i stvarno ustanoviti.
Novija istraživanja započinju tek 2003. godine kada je akademik Franjo Kršinić s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Dubrovniku počeo sustavno istraživati planktonske račiće u anhihalnim speleološkim objektima od Cavtata do Rovinja. Anhihalni speleo objekti su špilje ili jame koje imaju morsku vodu, ali ne direktno, već im se ulaz nalazi na kopnu, a morska voda je došla kapilarnim putem. Tada uglavnom prvih metar dva dubine čini slatka voda koja je lakša, a dublje je slana. Ti objekti su vrlo zanimljivi jer su stvorili mikrostanište za morske životinje bez vanjskoga utjecaja na njih.
Medvjeđa špilja je upravo pravi primjer anhihalnog speleološkog objekta. Upravo zato smo i u Medvjeđoj špilji otkrili niz takvih organizama. Našli smo dubokomorsku spužvicu na 10 metara dubine, a inače u moru živi na većim dubinama od 100 metara. Da bi se takav projekt akademika Kršinića mogao kvalitetno i dobro obaviti, bilo je potrebno uključiti veliki broj stručnjaka iz drugih područja jer je bilo evidentno da ova jama pruža mnogo više nego što to na prvi pogled izgleda. Tako je jedno od ključnih nastojanja bilo i u tome da se pokušaju otkriti novi dijelovi špilje pri čemu je bila neophodna pomoć speleoronilaca. A ustvari je istraživanje najzanimljivijih dijelova i omogućeno isključivo tehnikama speleoronjenja.
U samom istraživanju i pronalaženju novih dijelova Medvjeđe špilje najveće zasluge mogu se pripisati Branku Jalžiću iz Hrvatskoga prirodoslovnoga muzeja, speleoroniocu SO Željezničar. U ožujku 2003. godine speleoronioci Alan Kovačević i Damir Pavelić iz speleološkoga društva DDISKF zaronili su u ovu špilju i otkrili nove dijelove. Fotografirali su i snimali videom te malo po malo dolazili prema kraju do tada poznatoga dijela. Alan je prvi stigao do kraja, počeo gledati oko sebe i tako naišao na uski procijep kroz kojega se nekako uspio provući u još neotkrivene i neistražene dijelove koji su kasnije nazvani “ključanica“. Nakon toga ronjenja uslijedio je još niz akcija i ronjenja u Medvjeđoj špilji u organizaciji i vodstvu Alana Kovačevića te otkrivanja još novih sustava kanala.
Dubina kanala na pojedinim mjestima prelazi 20 metara, a dotadašnja dužina od 100-tinjak metara se novim istraživanjima popela na ukupnih 240 metara. Speleoronioci iz DDISKF-a su se primili posla opremanja špiljskog objekta “safe-lineom“ ili sigurnosnom uzicom i snimanjem dokumentarnog filma o Medvjeđoj špilji, dok su se speleoronioci iz SO Željezničar, Branko Jalžić i Vedran Jalžić, bavili istraživanjem živoga svijeta i topografskim mjerenjem te crtanjem i kartiranjem potopljene Medvjeđe špilje. Crtanja, kartiranja, izrada dokumentacije i znanstvena verifikacija je upravo ono što razlikuje “prave“ speleoronioce od brojnih današnjih “speleorekreativaca“.
Osim kostiju špiljskoga medvjeda u špilji su pronađene kosti još nekih životinja kao i bogata fauna koja se sastoji od većega broja organizama kao što su cjevaši, spužve, školjkaši, rakovi… Sve su to vrijedni biološki i paleontološki nalazi koji Medvjeđoj špilji još više daju na važnosti. Medvjeđa špilja potvrđuje i podizanje razine površine Jadranskoga mora. Naime, prije nego je ovo područje potopilo more, ona je bila u potpunosti formirana špilja sa svim karakterističnim špiljskim elementima.
Geomorfologija Medvjeđe špilje
Objekt obiluje mnogim zanimljivim špiljskim formacijama pa uživamo u prelijepom scenariju brojnih stalaktita i stalagmita. Oni su ujedno i najčvršći dokaz da je ovo nekada bila u potpunosti “suha“ špilja jer se stalaktiti i stalagmiti mogu i formirati u isključivo “suhim“ uvjetima (da ne bude zabune, ovi “klasični“ špiljski oblici se formiraju kapanjem vode bogate mineralima sa svodova nekoga objekta, ali taj proces ne može se nikako odvijati pod vodom tako da je sigurno da je razina mora nekada bila niža nego danas). Također je značajno jasno napomenuti da je ovo morem preplavljena špilja pa to znači da zasigurno postoji komunikacija mora s ovom formacijom, vjerojatno putem sistema kanala ili čak samo pukotina u vapnencu koja do danas nisu jasno utvrđena. Obavljani su i neki pokušaji istraživanja obale radi eventualnoga pokušaja utvrđivanja spoja s otvorenim more, ali za sada još bez rezultata. Ovaj objekt sasvim sigurno pruža još daljnje mogućnosti za istraživanje jer treba očekivati da će u bližoj budućnosti doći do otkrića još možebitnih prohodnih kanala jer se danas relativno često roni, a također postoji veliki interes za istraživanje i stručnjaka iz drugih disciplina.
Više o Medvjeđoj špilji na Lošinju, istraživanju i ronjenju u njoj potražite u petnaestom broju SCUBAlife magazina (ožujak 2014.).