Lažni osjećaj sigurnosti u ronjenju na dah

Najopasniji trenutak u apneji nije uvijek onaj kada se ronilac počne boriti sa snažnom potrebom za udahom ili paničariti.

Paradoksalno, opasnost se često pojavljuje onda kada se ronilac osjeća mirno, stabilno i uvjereno da ima još dovoljno rezerve. Drugim riječima, problem ne nastaje samo kada ronilac ne zna što radi. Vrlo često nastaje kada počne vjerovati da zna dovoljno.

U ronjenju na dah napredak se vidi vrlo konkretno. Zaron traje dulje, dubina postaje veća, udaljenost u dinamici raste, nelagoda se javlja kasnije, a nevoljne kontrakcije dišnih mišića više ne izazivaju paniku. Ronilac odjednom shvati da može ono što mu je donedavno izgledalo nedostižno. I upravo tada, u fazi kada sposobnost počinje rasti brže od iskustva, nastaje posebno osjetljiv prostor za pogrešku. To je zamka napretka. Napredak je u ronjenju na dah, naravno, poželjan. On znači bolju tehniku, bolju opuštenost, bolju ekonomiju pokreta, bolju kontrolu disanja i veću psihološku stabilnost. Međutim, napredak nije automatski isto što i sigurnost. On povećava mogućnosti, ali istodobno povećava i prostor u kojem pogrešna procjena može imati ozbiljne posljedice. Ronilac koji može više, a i dalje razmišlja kao prije, ne postaje nužno sigurniji. Ponekad upravo tada ulazi u najrizičniju fazu svoga razvoja.

U svjetskim bazama incidenata svake se godine bilježe deseci smrtnih slučajeva povezanih s aktivnostima ronjenja na dah, od snorkelinga i podvodnog ribolova, do rekreativnog i sportskog freedivinga. Čak i na organiziranim natjecanjima, uz sigurnosne ronioce, suce, liječnike i stroge protokole, gubitak motoričke kontrole, blackout ili drugi neželjeni događaji nisu nepoznata pojava. Razlika je u tome što se u dobro organiziranom sustavu incident najčešće prepoznaje i zaustavlja prije nego što postane tragedija. Zato ključno pitanje nije samo koliko ronilac može zaroniti, nego raste li njegova sigurnost jednako brzo kao i njegova sposobnost.

Trening ne ukida fiziologiju. On samo pomiče trenutak u kojem fiziologija naplaćuje račun. Kod iskusnijih ronilaca problem se često ne događa zato što su panični, nego zato što su previše sigurni u vlastiti osjećaj kontrole. Početnik se najčešće boji vlastite nelagode. Napredniji ronilac naučio je da nelagoda ne znači odmah opasnost. Naučio je da kontrakcije dišnih mišića može izdržati, da poriv za disanjem može kontrolirati i da se uz opuštenost, bolju tehniku i racionalno ponašanje može zaroniti dulje, dublje ili dalje nego što je prije mislio. To je važan dio napretka. Bez toga nema ozbiljnog ronjenja na dah. Međutim, upravo se tu pojavljuje osjetljiva granica. Ronilac postupno uči ne reagirati na svaku nelagodu, ali pritom može početi sve manje razlikovati korisnu kontrolu od opasnog ignoriranja signala. Tijelo šalje informacije, ali ih iskusan ronilac zna utišati, odgoditi ili racionalizirati. Ono što je u jednoj fazi razvoja bilo znak zrelosti, u drugoj fazi može postati početak pogrešne procjene. Upravo tu nastaje paradoks ronjenja na dah. Ono što su kod dobrog freedivera vrline, kao primjerice smirenost, kontrola, tolerancija na ugljikov dioksid i sposobnost podnošenja nelagode, može postati sigurnosni rizik, ako se pomiješa s precjenjivanjem vlastitog stanja. Zato je lažni osjećaj sigurnosti toliko opasan. On ne izgleda kao opasnost. Ne pojavljuje se kao panika, kaos ili očita pogreška. Naprotiv, pojavljuje se kao mir, stabilnost i unutarnje uvjerenje da je sve pod kontrolom. Ronilac ne mora osjećati da radi nešto riskantno. Upravo suprotno, može imati osjećaj da radi nešto poznato, ponovljivo i već provjereno.

Kao dodatna opasnost, tu se često javlja unutarnji glas: “još samo malo, danas se osjećam dobro, ovo sam već radio, imam dovoljno rezerve, znam svoje tijelo.” Na prvi pogled te rečenice zvuče razumno. Problem je u tome što u ronjenju na dah osjećaj “mogu još” nije uvijek pouzdan pokazatelj stvarnog fiziološkog stanja. Osobito kod treniranih ronilaca psihološka tolerancija nelagode može rasti brže nego stvarna sigurnosna rezerva. Ronilac može postati bolji u podnošenju signala upozorenja, a da pritom nije nužno proporcionalno povećao objektivnu marginu sigurnosti. To je jedna od najvažnijih razlika koju treba razumjeti – subjektivna rezerva nije isto što i stvarna rezerva. Subjektivna rezerva je ono što ronilac osjeća: mirnoća, samopouzdanje, odsutnost panike, dojam da je zaron pod kontrolom i procjena da se može nastaviti još malo. Stvarna rezerva je ono što se objektivno događa u tijelu: koliko kisika još ima na raspolaganju, koliko se brzo troši, kakvo je stanje živčanog sustava, koliko su zaštitni kompenzacijski mehanizmi aktivirani ili iscrpljeni, odnosno koliko je ronilac blizu granici na kojoj više neće moći svjesno odlučivati. Te dvije rezerve ponekad idu zajedno, ali ne uvijek. I upravo je to problem. Ronilac može imati osjećaj da je dobro, a da se fiziološki već približava vrlo osjetljivoj zoni. Može biti miran, koncentriran i tehnički stabilan, ali to ne znači da je njegov mozak zaštićen od pada kisika. Blackout ne dolazi zato što je ronilac psihološki slab, nedovoljno hrabar ili zato što se uplašio. Dolazi onda kada razina kisika i funkcija živčanog sustava prijeđu granicu na kojoj svijest više ne može biti održana.

Zato je u ronjenju na dah posebno važno razumjeti odnos CO2 i O2. CO2 nije neprijatelj freedivera. On nije samo nešto što treba “izdržati”, nego važan signalni sustav. Sudjeluje u stvaranju poriva za disanjem, utječe na moždani protok krvi i roniocu daje informaciju da se u tijelu nešto mijenja. Taj signal može biti neugodan, ponekad vrlo intenzivan, ali upravo zato ima zaštitnu funkciju.

Problem nastaje kada se trening pogrešno shvati kao proces potpunog utišavanja tog signala. Cilj treninga nije “ubiti” CO2 signal, nego naučiti ga razumjeti, prihvatiti i kontrolirati bez gubitka sigurnosti. Ronilac koji se prestane bojati kontrakcija napravio je važan korak naprijed. Ali ronilac koji zbog toga počne vjerovati da ga tijelo više ne može iznenaditi, napravio je korak prema opasnosti. CO2 stvara potrebu za disanjem, ali blackout je povezan s padom kisika. Osjećaj potrebe za disanjem i stvarna hipoksijska opasnost ne poklapaju se uvijek savršeno. Moguće je osjećati snažnu potrebu za disanjem, a još uvijek imati određenu sigurnosnu rezervu. Ali moguće je i obrnuto; osobito kod treniranih, opuštenih ili specifično pripremljenih ronilaca subjektivni osjećaj kontrole može trajati sve do trenutka kada je fiziološka rezerva već vrlo mala.

Nesvjestica plitke vode (shallow-water blackout) i dalje uzima najviše života u ronjenju na dah. Zato je opasno sigurnost procjenjivati samo prema osjećaju. “Osjećam se dobro, ovo sam već radio i znam svoje tijelo” nisu sigurnosni protokoli, ako iza toga ne stoje sustav provjere, buddy sustav, jasan plan zarona i unaprijed određeni kriteriji prekida. Poznavanje vlastitog tijela u apneji nije samo osjećaj. Ono mora biti sustav provjere.

Dobar trening zato ne smije biti usmjeren samo na povećanje izvedbe. Naravno da trening treba razvijati specifične funkcionalno-motoričke sposobnosti, bolju tehniku, ekonomičnije kretanje, opuštenost, pravilnu pripremu, kontrolu ritma i mirnoću pod vodom. Ali ako povećava samo izvedbu, a ne i sposobnost procjene rizika, tada proizvodi ronioca koji može više, ali možda ne zna dovoljno dobro kada treba stati.

To je osobito važno za ronioce koji brzo napreduju. Brz napredak je motivirajući, ali može biti varljiv. Kada se rezultati popravljaju iz tjedna u tjedan, ronilac lako počne vjerovati da je svaka sljedeća granica samo još jedan korak koji treba napraviti. No fiziologija se ne razvija uvijek istom brzinom kao motivacija. Psihološko samopouzdanje može rasti brže od stvarne adaptacije. Tehnika se može popraviti brže od sigurnosnih navika. Ambicija može porasti brže od iskustva. Upravo zato ronilac koji napreduje, a ne mijenja sigurnosne navike, zapravo postaje opasniji. Zato što je jači bez dovoljno razvijenog sigurnosnog sustava. Zato što mu nova sposobnost daje osjećaj da zna više nego što u stvarnosti može provjeriti u realnom vremenu.

Granice se treningom pomiču, ali nisu ukinute. Tolerancija na CO2 može se povećati. Opuštenost može biti bolja. Tehnika može postati ekonomičnija. Mentalna kontrola može biti stabilnija. Ali nijedan od tih elemenata ne mijenja osnovnu činjenicu: kisik i dalje pada, CO2 i dalje raste, a blackout ne pita ronioca koliko se subjektivno dobro osjeća. Zbog toga sigurnost mora napredovati brže od izvedbe. Kad zaron postane dulji, buddy mora biti bolji. Kad dubina postane veća, plan mora biti precizniji. Kad ronilac postane opušteniji, kontrolne točke moraju biti strože. Kad izvedba postane ozbiljna, improvizacija mora nestati.

U ozbiljnom ronjenju na dah sigurnosni protokol ne prati ambiciju, on joj mora prethoditi. To u praksi znači nekoliko jednostavnih, ali presudnih stvari.

Prvo, nikada ne roniti sam. To pravilo često zvuči kao fraza, ali u ronjenju na dah ono je temelj sigurnosti. Problem nije samo u tome hoće li ronilac pogriješiti, nego u tome što u određenom trenutku više neće moći sam ispraviti pogrešku. Kod gubitka motoričke kontrole ili blackouta nema prostora za naknadnu odluku, snagu volje ili “još malo koncentracije”. Tada roniocu treba stvarni buddy: osoba koja zna što radi, prati zaron i sposobna je pravovremeno reagirati.

Drugo, zahtjevnost zarona ne smije se povećavati samo zato što se danas osjećamo dobro. Dobar osjećaj može biti koristan podatak, ali ne smije biti glavni kriterij sigurnosti. Dan kada se ronilac osjeća mirno, snažno i opušteno nije automatski dan za pomicanje granice. U ronjenju na dah dobro raspoloženje, dobra forma i osjećaj kontrole ne zamjenjuju plan.

Treće, svaki ozbiljniji zaron mora imati unaprijed određen okvir: što se radi, koliko se ide duboko, daleko ili dugo, gdje je buddy, kada počinje aktivno osiguranje i koji su kriteriji prekida. Ti se kriteriji ne smiju izmišljati pod vodom jer tada ronilac više nije neutralni promatrač vlastitog stanja. Na njega već djeluju ambijentalni fizikalni uvjeti i prateći zakoni promjene tlaka koji utječu na ljudsku fiziologiju, hipoksija, hiperkapnija, ambicija, očekivanja i prethodna iskustva koja utječu na procjenu.

Četvrto, buddy mora znati što gleda. Nije dovoljno da netko “bude tu”. Dobar buddy ne promatra samo je li ronilac izronio, nego prati kvalitetu pokreta, ritam, brzinu izrona, orijentaciju, izraz lica, sposobnost odgovora nakon izrona i male promjene koje mogu prethoditi problemu. U bazenu je posebno važna završna faza dinamike i razdoblje neposredno nakon izrona, a u dubini završni dio izrona kada se zbog pada parcijalnog tlaka kisika pri približavanju površini rizik može naglo povećati.

Peto, sigurnosni protokol mora biti ozbiljniji što je ronilac bolji. To mnogima zvuči nelogično jer misle da bolji ronilac treba manje nadzora. U stvarnosti je često obrnuto. Bolji ronilac ulazi u dulje, dublje i zahtjevnije zarone, može dulje ostati smiren i kasnije pokazati znakove problema. Time se sve više približava krajnjim granicama maksimalne ronilačke izvedbe. To može biti izrazito opasno jer dodatnu opasnost predstavlja činjenica da ronilačka sposobnost značajno varira iz dana u dan, a da pri tom ne mora biti prisutan niti jedan pokazatelj ili logični uzrok pada sposobnosti. Zato se s napretkom ne smije smanjivati oprez, nego povećavati preciznost sigurnosnog sustava.

Posebno je opasna rečenica “dosad se ništa loše nije dogodilo.” Ona se često koristi kao dokaz da je neki način ronjenja siguran. No u sigurnosti to nije dokaz. To ponekad samo znači da se pogreška još nije naplatila. Mnoge opasne navike dugo prolaze bez posljedica, sve dok se jednom ne poklope umor, lošija procjena, slabiji buddy, malo veća dubina, trenutačno smanjena sposobnost, malo dulji zaron ili samo jedan pogrešan trenutak.

Zato bi svaki ronilac na dah trebao povremeno postaviti sebi jednostavno pitanje: jesu li moje sigurnosne navike narasle zajedno s mojim rezultatom? Ako ronim dublje nego prije, je li moj plan bolji nego prije? Ako mogu duže izdržati nelagodu, jesam li bolji u prepoznavanju trenutka kada treba stati? Ako se osjećam sigurnije, je li to zato što sam stvarno sigurniji ili zato što sam se samo navikao na rizik?

Više o ovoj temi pročitajte u 58. broju SCUBlife magazina.