Junkers 87 je njemački bombarder iz Drugog svjetskog rata koji je svoje protivnike uništavao napadajući okomito poput štuke po čemu je i dobio svoj nadimak.

Većina vas će znati da su ovakvi avioni bili u sastavu tadašnjeg Njemačkoga ratnog zrakoplovstva, no manje je poznato da je početkom Drugog svjetskog rata Talijansko ratno zrakoplovstvo kupilo stotinjak Štuka od Nijemaca te ih uvrstilo u svoje borbene eskadrile. Talijanske Štuke su djelovale u bombardiranju Malte, u sjevernoj Africi i u Grčkoj, a napadom Sila Osovine na Jugoslaviju travnja 1941. godine imale su operativne zadatke i nad našom obalom, pogotovo u zaštiti tadašnje talijanske enklave Zadra.

Foto by Goran Butajla

U stručnoj literaturi pronađeni su precizni podaci o napadu triju JU 87R-2 iz sastava 239. eskadrile 97. grupe obrušavajućih bombardera (precizno bombardiranje iz obrušavanja bila je glavna namjena Štuka) na motorne torpiljarke Druge torpedne divizije Jugoslavenske kraljevske mornarice koje su bile u plovidbi južno od Žirja, dok su preostale četiri Štuke bombardirale brod-maticu hidroaviona ZMAJ u šibenskoj luci. Dešavalo se to 12. travnja 1941. godine. Dvije od tri Štuke su značajno oštećene uslijed djelovanja protuzračnih topova s motornih torpiljarki pa je jedna prinudno sletjela na području Šibenika i njena je posada zarobljena, druga je krenula na prinudno slijetanje na morsku površinu pored Žirja, a treća je također oštećena pri prinudnom slijetanju na talijanski teritorij kod Zadra, nakon što je prethodno izbacila gumeni čamac za spašavanje uočivši da je “žirjanski” avion sletio na more. Posada koju su činili pilot Carlo Bongiovanni i strijelac Alberto Boscolo pokušala je sa svojom Štukom sletjeti na more, ali nije imala sreće. Naime, inačica Štuke R-2 nije imala mogućnost odbacivanja fiksnog stajnog trapa prije prinudnog slijetanja “na trbuh” pa je pri prevelikoj brzini stajnim trapom “zakvačila” morsku površinu što je uzrokovalo trenutno prevrtanje aviona na leđa, otkidanje motora i cijelog prednjega dijela (nosa) aviona te, što je najvažnije, došlo je do jakog udarca pilotske kabine u površinu mora. To je očigledno bio uzrok da posada, iako je otvorila poklopce kabine prije slijetanja, nije uspjela na vrijeme napustiti prevrnuti avion te se, vjerojatno, utopila.

Pronalazak olupine

Sam pronalazak olupine dogodio se početkom jeseni 2014. godine kada su na južnoj strani otoka Žirje, u blizini uvale Tratinska, podvodni ribolovci prilikom pregleda terena za predstojeće prvenstvo u podvodnom ribolovu otkrili olupinu aviona, a informaciju je proslijedio podvodni ribolovac Ervin Siriščević ekipi podvodnih arheologa koja se tamo zatekla. Senzacionalni nalaz je brzo odjeknuo u ronilačkim krugovima jer se radi o odlično očuvanom, gotovo cijelom Junkersu JU 87, popularno zvanom “Stuka”, kakvih se većina vas sjeća iz partizanskih filmova (kod nas je to Štuka). O povijesnoj vrijednosti nalaza dovoljno govori podatak da od gotovo šest tisuća proizvedenih “Stuka” danas postoje samo dva primjerka u muzejima u Londonu i Chicagu te da su još dva primjerka izvađena s morskoga dna u Francuskoj i Grčkoj, u daleko lošijem stanju od ovog žirjanskog. Zanimljivo je i da je spomenuti ronilački entuzijast Željko Šižgorić pronašao motor aviona još prije sedam godina na poziciji 700 metara zapadno od lokacije olupine pa je i to pomoglo u kasnijoj rekonstrukciji sudbine letjelice.

Foto by Goran Butajla

Današnje stanje olupine i ronjenje

Uslijed logične interpretacije pronalazaka dijelova aviona poprilično su sigurno utvrđene okolnosti potonuća i današnje lokacije olupine. Prije spomenuti nalaz motora aviona na lokaciji 700 metara zapadno od olupine gotovo sigurno ukazuje na točno mjesto udara u morsku površinu, zbog čega se motor i otkinuo od trupa te potonuo na morsko dno. Pošto su Štuke imale podvozje (dva kotača sa štitnicima) koje se nije uvlačilo u trup aviona, pri slijetanju se također, vjerojatno, okrenuo naopačke te olakšan od tereta motora još neko vrijeme ostao plutati na površini. Nošen laganom strujom ili valovima dospio je na današnju poziciju koja se nalazi istočno nekoliko stotina metara od uvale Tratinska, s južne strane Žirja. Avion je potonuo na pješčano dno na dubinu od 28 metara i prilikom potonuća se ponovno preokrenuo na “pravu” stranu pa danas leži na dnu kao da je spreman za ponovno polijetanje.

Foto by Goran Butajla

Sam prizor, kada se na morskom dnu već nakon desetak metara dubine ugledaju obrisi gotovo cijeloga aviona, zaista je fascinantan pa po dojmu u mnogome podsjeća na već legendarni B 17 na Visu. U prethodnim istraživačkim akcijama čak je i motor aviona dopremljen u neposrednu blizinu olupine i njega se može detaljno razgledati. Avion je pretrpio nekoliko oštećenja, ali je u cjelini u odličnom stanju. Nos aviona je razbijen i nedostaje (drvena elisa je, vjerojatno, već istrunula) pa prednji dio započinje pilotskom kabinom čiji pokrov nedostaje, a nažalost izgleda i da su već neki pljačkaši posjetili olupinu pa nedostaje gornji dio upravljačke palice. Dijelovi komandne ploče se još vide, čak i većina instrumenata, a u stražnjoj kabini se prepoznaju uredno složeni okviri s mecima za strojnicu MG 15. Sama strojnica je, zajedno s okruglim nosačem koji je dio stražnje kupole, pronađena u neposrednoj blizini. Krila aviona su gotovo neoštećena, a jasno se vide i pripadajuće MG 17 strojnice. Posebno je lijepo razgledati krila s prednje strane aviona kada se jasno ocrtava njihov karakteristični pregib u obliku galebovih krila u blizini samoga trupa. S donje strane krila se jasno vide i zračne kočnice koje su Štukama omogućavale izvlačenje iz obrušavanja te instalacija s nosačima za dodatne spremnike goriva ili bombe. Trup je, osim prednjega dijela, kompletan, a na repu aviona su vidljiva oštećenja horizontalnoga stabilizatora i kormila dubine koji ponešto odstupa od osi aviona (vjerojatno uslijed udara u morsku površinu), a tijekom vremena je puknuo i veliki vertikalni stabilizator koji leži odmah pored repa. Motor je također vrlo zanimljiv s jasno uočljivom radilicom i klipnjačama te prijenosnim zupčanicima, ispusima, čak i gumenim nosačima.

Motor aviona s jasno uočljivom radilicom i klipnjačama te prijenosnim zupčanicima, ispusima i gumenim nosačima / Foto by Goran Butajla

Olupina, nesumnjivo, predstavlja iznimno značajan povijesni nalaz, ne samo zbog stupnja očuvanosti, već i zbog same činjenice da je jedna od rijetkih u svijetu, pogotovo u ovakvome stanju. Uostalom, ovo je tek drugi avion u jadranskom podmorju koji je pronađen u ovako dobrome stanju (pored spomenutoga B 17) pa budi značajan interes ronilaca. Relativno mala dubina koja je dostupna većini rekreativnih ronilaca samo ide tome u prilog, a nekoliko metara od aviona za kamen je vezano uže na kojem je bova pa je uron i izron prilično jednostavan.

Tehnički podaci – Junkers JU 87

Obrušavajući bombarderi JU 87 proizvodili su se u više verzija pa su poznati tipovi A, B, R, C, D i G. Žirjanski avion je bio verzije R-2, opremljen instalacijom za dodatne tankove goriva na krilima, ojačanom konstrukcijom za brža obrušavanja te novijom verzijom pogonskog motora Jumo 211D. JU 87 Junkersi su razvijani u njemačkoj avijaciji neposredno pred rat pa su u upotrebi bili čak i u Španjolskome građanskom ratu gdje su se Nijemci i Talijani uvjerili u njihovu učinkovitost. Tijekom rata su neprestano poboljšavani u smislu naoružanja i operativnoga dometa (R serija je bila razvijana sa spomenutim tankovima upravo radi povećanja radijusa djelovanja), a mnogi su, poput našega žirjanskog, proizvedeni u tvornici Weser Flugzeugbau u Njemačkoj.

Junkers JU 87 R-2

  • Raspon krila – 13,8 metara
  • Duljina aviona – 11,1 metar
  • Masa praznog aviona – 1185 kilograma
  • Najveća poletna masa – 4390 kilograma
  • Pogon – motor Jumo 211D (poboljšana verzija originalnoga modela 211) snage 950 KS
  • Najveća horizontalna brzina – oko 400 km/h
  • Obrušavajuća brzina – do 650 km/h
  • Naoružanje – 500 kilograma bombi ili jedna bomba od 250 kilograma uz dodatne spremnike goriva od ukupno 600 litara
  • Streljačko naoružanje – dvije fiksne strojnice u krilima tipa MG17 kalibra 7,9 milimetara i pomična strojnica MG15 kalibra 7,9 milimetara u stražnjoj kabini
  • Posada – dva člana

Više o ovoj olupini možete pronaći u osamnaestom broju SCUBAlife magazina (prosinac 2014.).

Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.

Danijel Frka je najpoznatiji istraživač povijesnih olupina u Jadranu, podvodni fotograf s mnoštvom osvojenih nagrada i autor knjiga o olupinama u Jadranu ('Tajne Jadrana' (2002.) i 'Blago Jadrana' (2012.)), a autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine te ima više od 10.000 zarona.