Znanstvenici su nedavno ustanovili da i dupini mogu patiti od dekompresijske bolesti, ali i da se znaju sami izliječiti.
Naravno, dupini rone samo na dah pa se odmah nameće pitanje kako bi mogli oboljeti od tako nečega, a i žive u moru pa je nevjerojatno da se nisu prilagodili!?
No, povremeno se i kod ronilaca na dah pojavljuju klasični simptomi neurološke forme dekompresijske bolesti: vrtoglavica, periferne manifestacije (trnjenje i paraliza udova) pa i smrt. Ovaj ronilački sindrom je iznimno rijetka pojava, no moguća i na nju treba misliti.
Dekompresijska bolest kod ronilaca na dah prvi put je opisana 1958. u članku o pojavi uočenoj na domorocima polinezijskog otoka Tuamotu koji intenzivno, svakodnevno rone na dah radi vađenja bisera. Lokalno stanovništvo ovu je pojavu nazvalo taravana, a taj termin je preuzet i u ronilačkoj medicini. Ista se pojava učestalo javlja i kod japanskih “Ama ronilaca” (lovci na bisere) te hrvatskih lokalnih spužvara i koraljara na otoku Krapnju i njihovih talijanskih kolega sa Sicilije.
Danski vojni liječnik dr. Paulev, prateći pojavu simptoma dekompresijske bolesti kod ronilaca na dah – vojnih profesionalaca u ronilačkom tornju u pratnji vježbi spašavanja iz potopljenih podmornica, na sebi je ispitivao ovu pojavu intenzivno roneći na dah sa 60 urona na više od 30 metara, zadržavajući se na dnu oko dvije minute te s boravkom na površini jednu do dvije minute između dva urona. Nakon pet sati ovakvog ronjenja pojavili su se bolovi u ekstremitetima, paraliza nogu, mučnina, poremećaj vida i slabost desne ruke, što je brzo nestalo nakon klasične rekompresijske terapije u barokomori. Zaključio je da tijekom kratkotrajnog zadržavanja na površini nema mogućnosti oslobađanja viška dušika iz krvi preko plućnih alveola, a svaki sljedeći uron dodaje novu količinu otopljenog dušika.
Dakle, dupini rone na dah svakodnevno i često izranjaju na površinu, a nemaju fiziologe, ni liječnike, ni barokomore, a pogotovo nemaju kompjutore, satove i tablice kojima bi izbjegli ovu bolest. A cijeli život rone! Pa tako ponekad i obole! No, kako su dupini vrlo inteligentne životinje, naučili su i kako se izliječiti!
A kako smo to sve saznali?
Znanstvenici su odavno pretpostavljali da dupini nakon dubokih ronjenja izbjegavaju razvoj dekompresijske bolesti radeći duge, plitke urone. Ovu hipotezu dokazali su istraživači proučavajući nekoliko nasukanih dupina koji su se nasukali kod rta Cod u SAD-u. Glavni istraživač, dr. veterine Michael Moore iz Woods hole Oceanographic Institute smatrao je da se i u tkivima dupina razvijaju mjehurići dušika jer na njih, kao i na nas ljude, djeluju isti fizikalni i kemijski zakoni. On je zaključio da dupini rade neki oblik reimerzije – nakon dubokog ronjenja na brzinu udahnu i vrate se pod površinu, slično kao kad ronioci zgrabe punu bocu i vrate se pod vodu dovršiti dekompresiju.
No, postoji mjesto i situacija kada je to nemoguće napraviti, a to je kad su dupini nasukani. Zato je doktor Moore proučio tkiva nasukanih dupina i na ultrazvučnim skenovima pokazali su se tipični mjehurići u tkivima! Pregledavajući četrnaest kratkonosih i osam svjetlookih nasukanih dupina na rtu Cod njegov je tim pronašao mjehuriće dušika u njihovim bubrezima i jetri te ispod naslaga sala što jasno ukazuje na dekompresijsku bolest.
