Morski orah pripada koljenu rebraša (Ctenophora) koji su na prvi pogled slični žarnjacima, osobito meduzama, no od njih se razlikuju po tome što su dvostrano simetrični i po tome što nemaju žarnice pa tako ne predstavljaju opasnost za ljude.
Ova bića imaju osam redova uzdužno položenih pločica (rebara) po kojima je cijelo koljeno dobilo ime. Pločice (ktene) su nastale spajanjem trepetljika (cilija) i omogućuju im plivanje u svim smjerovima. Rebraši su najveći živući organizmi koji se pokreću s pomoću trepetljika.
Morski orah (u Puli popularnog naziva “ljigavac“) ima prozirno, bočno spljošteno tijelo jajastog oblika dužine do 10 centimetara i 2,5 centimetra širine. Kao i ostali rebraši sastoji se od oko 97% vode i svjetluca u mraku (bioluminiscencija). Ima niz sposobnosti koje mu omogućavaju opstanak i koloniziranje novih područja. Neke od njih su: hermafroditizam, visoka plodnost, brz rast, prehrambena fleksibilnost i velika fiziološka tolerancija na temperaturu, slanost i otopljeni kisik, što ga je svrstalo među 100 najopasnijih invazivnih vrsta na Zemlji.
Morski orah izvorno obitava u zapadnom dijelu Atlantskog oceana. Početkom 1980-ih je slučajno unesen u Crno more (najvjerojatnije balastnim vodama), da bi 1989. dostigao gustoću populacije od 400 primjeraka po kubičnom metru vode. Pošto se Mnemiopsis leidyi hrani jajima i ličinkama pelagičnih riba i istovremeno se natječe s njima za iste izvore hrane (zooplankton), došlo je do dramatičnog pada populacije riba i potpunog kolapsa ribarstva na tom području. Iznenadnim pojavljivanjem još jedne vrste rebraša, Beroe ovata koja se hrani vrstom Mnemiopsis leidyi, djelomično je uspostavljena ravnoteža. Crno more je od tada naseljeno objema vrstama. Isti scenarij odvio se početkom 21. stoljeća s istim vrstama i u Kaspijskom jezeru.
Prvi nalaz Mnemiopsis leidyi od samo nekoliko jedinki u Jadranskom moru zabilježen je 2005. godine u Tršćanskom zaljevu. Od tada, iz nejasnih razloga, vrsta nije registrirana u Jadranu sljedećih 10 godina. Sljedeći nalaz (ujedno i prvi nalaz u hrvatskom dijelu Jadrana) dogodio se 2016. u Puli kada je na osnovu snimljene fotografije (Marinko Babić, uvala Valovine, 16.07.2016.) Institut za more i priobalje u Dubrovniku potvrdio da je riječ o vrsti M. leidyi. Nakon toga vrsta se masovno pojavljuje tijekom ljetnih mjeseci u cijelom sjevernom Jadranu sve do danas.
Plijen i predatori
Mnemiopsis leidyi je mesojed i hrani se zooplanktonom te jajima i ličinkama riba. Svoj plijen lovi pomoću dvije kratke lovke. Također, na površini tijela ima mukoznu tvar u kojoj zooplankton ostaje zarobljen, a do usta ga rebraš dovede pokretima trepetljika duž površine tijela. Glavni prirodni grabežljivac M. leidyi je jajasti rebraš (Beroe ovata) koji je također alohtona vrsta u Jadranskom moru gdje je uočeno nekoliko pojedinačnih jedinki, ali za sada nije uspostavio stalnu populaciju. U sjevernom Jadranu je uočeno da bukva (Boops boops), salpa (Sarpa salpa) i ušata (Oblada melanura) napadaju i hrane se morskim orahom, vjerojatno privučeni zooplanktonom uhvaćenim na njegovoj ljepljivoj površini.
Reprodukcija
Jedan od važnijih uzroka uspjeha Mnemiopsis leidyi u novim staništima jest njihov način razmnožavanja.
Naime, M. leidyi je hermafrodit sa sposobnošću samooplodnje. Također, Mnemiopsis stvara jako puno jaja, oko 2000 jaja po rebrašu u toku jednog dana. Uz to, ličinke se vrlo brzo razvijaju i rastu, mogu dostići reproduktivnu odraslu dob za svega 14 dana.
Rasprostranjenost
Pelagična je vrsta suptropskih mora i boćatih voda, obitava na dubinama od nula do 200 metara. Prirodno je rasprostranjen u zapadnom Atlantiku od Sjedinjenih Američkih Država do južne Argentine, a možemo ga pronaći i u Europi kao invazivnu vrstu. U posljednja tri desetljeća kao invazivna vrsta proširio se u skoro svim Euroazijskim morima, uključujući Egejsko, Azovsko, Mramorno, Kaspijsko, Sredozemno, Jadransko i Crno more, a prisutan je i u Sjevernom i Baltičkom moru.
Marinko Babić zaslužan je za neke od najatraktivnijih materijala o podvodnoj biologiji koje objavljujemo u SCUBAlifeu. Prvu ronilačku kategoriju stekao je još 1979., a kasnije je bio pripadnik specijalnih postrojbi u kojima je ronjenje bilo značajan element obuke i borbene spremnosti. Profesor je kineziologije, a zanimljivo je da roni na dah pa su sve podvodne fotografije iz njegovog opusa nastale upravo ronjenjem na dah.
