Zelenortski Otoci (Cabo Verde)

Deset otoka i osam otočića izgubljenih usred Atlantskog oceana teško je i primijetiti na karti nešto manjeg mjerila, tek kad uzmete veću kartu, vidjet ćete tu skupinu sitnih točkica uza zapadnu obalu Afrike.

Skupina otoka i otočića udaljena oko 450 kilometara od obale Senegala i oko 1000 kilometara jugozapadno od Kanarskoga Otočja vulkanskoga je podrijetla, a devet ih je nastanjeno. Svi oni zajedno čine Zelenortsku Republiku u kojoj se nalazi sedam planinskih i tri ravna otoka koja, s pripadajućim otočićima, imaju ukupnu površinu od 4033 kvadratna kilometra (manje od površine Like, a više od površine Istre). O njihovom podrijetlu dovoljno govori da su ovdje vulkani još uvijek aktivni i prilično živahni.

Ovo otočje dijeli se na dvije skupine: privjetrinske i zavjetrinske otoke. Privjetrinske otoke čine Maio, Santiago, Fogo i Brava, a zavjetrinske Santo Antao, Sao Vicente, Santa Luzia, Sao Nicolau, Sal i Boavista. Moguće ih je podijeliti i na istočne otoke koji su više manje ravni i koji su najbliži Africi: Sal, Boavista i Maio te na istočne ili planinske koje čine ostali otoci. Prva tri otoka karakteriziraju duge pješčane plaže što se spuštaju u tirkizno more, dok ostale otoke obilježavaju više planinske vizure pri čemu je najdrastičniji primjer otok Fogo čiji se najviši vrh penje u oblake na 2829 metara visine. Pico de Fogo je vrh vulkana koji se nalazi unutar kratera drugog, ogromnog vulkana promjera gotovo deset kilometara. Što je još čudnije, unutar toga kratera postoje dva sela i žive ljudi, djeca igraju nogomet i idu u školu, dok odrasli uzgajaju vinovu lozu i prave izvrsno vino te imaju, između ostalog, brojne plantaže vrhunske kave.

Cijelo otočje prožima mješavina rasa, kultura i krajolika. Na njima se osjeća dašak tropa usred Atlantika. Kiša je rijetka, a temperature nikada ne padaju ispod 20 stupnjeva Celzijevih i rijetko prelaze 30. Zemlja vječnoga proljeća dočekat će vas s osmjehom, ali i sa svojim imigrantima jer, kako god siromašna bila, gotovo da pruža “američki san” za još siromašnije izbjeglice iz Senegala.

Bilo da se vozite kaldrmama od crnog vulkanskoga kamenja ili šećete beskrajnim plažama od finog saharskog pijeska, temeljna odrednica života na ovim otocima je – no stress. Ponta Preta na Salu je jedno od pet najboljih mjesta na svijetu za surfere. Ronjenje nikoga neće ostaviti ravnodušnim, a planinari se mogu penjati po vulkanima na Fogu ili po planinskim lancima Santo Antaoa.

More obiluje sabljarkama, tunama i wahoo i pravo je mjesto za “big game fishing”. A možete i samo ležati na beskrajnim pješčanim plažama uz zvuke lokalne glazbe, najčešće morne, ali i batuque, funane ili coladeire. Na kraju, rijetko tko nije čuo za bosonogu divu Cesariu Evoru koja je proslavila mornu širom svijeta, a kud god da krenete ovim otocima ta sjetna glazba prati vas kao način života ili zamišljen pogled u beskrajno more.

Kako ovi otoci nisu nikada bili dio bilo kakvog kontinentalnoga masiva, sve biljke i životinje koje su dospjele na otočje vodom ili zrakom imale su priliku razviti se u potpuno izdvojenim i posebnim uvjetima, na potpuno drugačiji način nego te iste biljke i životinje na kontinentu. Otočje je do 15. stoljeća bilo nenastanjeno jer su otoci otkriveni tek 1455. godine. Prvi stanovnici otoka bili su Portugalci od 1462. godine koji su za kultiviranje otoka dovozili robove iz zapadne Afrike. Kako je otočje strateški pozicionirano na putu između Europe, Afrike i Amerike, sasvim je jasno da je to bila idealna postaja za popunu brodova vodom, hranom, brodskom opremom, a i svim ostalim potrepštinama. Stoga su otoke tijekom svojih putovanja, i to s različitim razlozima, željama i potrebama, posjećivali Vasco de Gama, Cristofor Columbo, Charles Darwin, sir Francis Drake i mnogi drugi. Shodno tome nisu ih zaobilazili ni pirati koji su pljačkali gradove, rušili crkve i otimali robove.

Ni trgovina robljem nije zaobišla Zelenortske Otoke. Ovi su otoci bili jedna od najvažnijih karika u portugalskoj trgovini robljem. Upravo ta kombinacija Portugalaca i crnačkog roblja iznjedrila je jezik kojim se danas govori na otočju. Kako robovlasnici iz straha od dogovora oko pobuna nisu robovima dozvoljavali da govore svojim plemenskim materinjim jezicima, polako se tijekom vremena razvijao kreolski jezik baziran na portugalskom s primjesama ostalih afričkih jezika koji se na svakom otoku razvijao na svoj specifičan način. Tijekom godina otoke su tresli potresi, vladale su suše koje su kosile ljude kao muhe, harale su velike gladi, pirati, otočja su pohodili Britanci, Amerikanci, ukinuto je ropstvo, Amilcar Cabral je vodio borbu za samostalnost Guinea Bissau i Zelenortskog Otočja pa je slijedom toga i ubijen… No, na koncu, 1975. godine arhipelag se uspio osloboditi portugalske vladavine i proglasiti samostalnost.

I danas negdje na geografskoj, ali i utjecajnoj tromeđi između Afrike, Portugala i Amerike stoje ove grude vulkanskoga kamenja i pijeska šibane vjetrom i valovima te obasjane suncem. Mada su njihove veze sa sva tri “odvojena svijeta” duboke, istinske i nezaobilazne, ipak su danas Zelenortski Otoci svijet za sebe. Starosjedioci ne žele da ih se veže uz Afriku, Portugal ih je iskorištavao i tlačio stoljećima, a svijetom se zbog suše, gladi i teških uvjeta života raselilo više stanovnika nego što ih danas živi na otočju. Naravno, najviše ih je u Americi, Portugalu, Africi, ali i širom svijeta.

Sal, sol, pustinja

Pretpostavlja se da je Sal najstariji otok u arhipelagu i da je star najmanje 15 milijuna godina. Gledano iz današnje perspektive djeluje potpuno nevjerojatno da je taj, gotovo ravni, pustinjski otok jednom davno izgledao kao Fogo, kao pravi vulkan s ogromnim kraterom. Jedina naznaka njegovog vulkanskoga podrijetla može se vidjeti na sjeveroistoku otoka u omalenom krateru kod Pedra de Lume gdje se nalazi solana. Iz nje se svojevremeno vozila sol po cijelome svijetu, po čemu je otok dobio ime – Sal. To je otok na kojem je započeo turizam na Zelenortskom Otočju. Dugo vremena to je bila jedina zračna luka međunarodnoga karaktera, a njegove predivne pješčane plaže koje se prostiru u dužini od oko osam kilometara ispred mjesta Santa Maria sjajan su mamac za sve ljude željne pravog i istinskog “no stress” odmora. Zanimljivo je da je ovu zračnu luku prvobitno sagradio Benito Mussolini kao međustanicu na kojoj će se zrakoplovi nadopunjavati gorivom na svom putu iz Europe prema Americi.  

Sal je otok skromne vegetacije i uglavnom pustinjskoga okruženja. Po svojoj dužoj strani dug je 30 kilometara, a maksimalno je širok 12 kilometara, uz površinu od 216 kilometara kvadratnih, što je značajno manje od površine Korčule. Izvorno ime otoka je bilo Llana što znači ravan, no iskorištavanje soli u doba njene velike važnosti promijenilo je ime otoka u Sal.

Sam otok, osim sjajnog ronjenja i genijalnog mjesta za surfanje, ne nudi baš neku raskoš. Sve što je vrijedno spomena može se obići i vidjeti u manje od jednoga dana. Smještaj na Salu je moguće po želji i mogućnostima organizirati u apartmanima, B&B-u, hotelima ili resortima, dok je kod prijevoza gotovo nemoguće izbjeći lokalne taksiste koji nisu pretjerano skupi, ali su pomalo skloni pretjerivanju i varanju klijenata. Hrana i piće mogu biti povoljni, no u prosjeku su tek neznatno jeftiniji nego kod nas.

Poslijepodne se, nakon ronjenja, može provesti u lokalnim barovima, no može ga se iskoristiti i na drugi način. Postoji par lokacija koje je vrijedno posjetiti na otoku. U prvom redu to je solana. Ona nije ogromna kao na Pagu ili uređena kao u Stonu ili Ninu. Ali solana u Pedra de Lume je apsolutno senzacionalna. Nalazi se unutar vulkanskoga kratera i sam pogled na nju s vrha kratera je obavezna “lektira” svakog turista na Salu. U solanu se ulazi kroz tunel u krateru vulkana za čije je bušenje tadašnjim robovima trebalo tri mjeseca. Prije toga su sol nosili magarci penjući se uz krater s jedne i spuštajući u njega s druge strane. Današnja proizvodnja nije ni sjena nekadašnje koja je iznosila čak 30.000 tona na godinu i služi isključivo za zadovoljenje lokalnih potreba.

Osim toga, zanimljivo je posjetiti i salsku glavnu luku Palmeiru. Ona nije toliko zanimljiva kao luka, već više kao gradić koji ima svoj lokalni uspavani šarm. Prilaskom broda ili ribara s ulovom mjesto živne, a nakon toga ulice vrlo brzo postanu puste, okupane dnevnom sparinom i suncem. Ostaju samo prazne prašnjave ulice i živo pobojane fasade tradicionalne portugalske kolonijalne arhitekture. Jedino uz to vrijedno spomena je Buracona ili velika rupa s pećinom i morem tirkizne boje, bazenom prirodno punjenim morskom vodom i ogromnim valovima koji se pjeneći razbijaju o stijene.

Ronjenje na Zelenortskim Otocima

Svaki od devet naseljenih Zelenortskih Otoka je na svoj način poseban i drugačiji i nudi različite doživljaje i vizure. Na svakom od tih otoka se može roniti i sigurno postoji cijeli niz neotkrivenih podvodnih bisera, no u pravilu organizirano se roni na otocima Salu, Boavisti, Santiagu, Santo Antau i Sao Vincentu.

Na Salu kao najboljoj i najpopularnijoj ronilačkoj destinaciji radi više ronilačkih centara. Kako su najdalji otoci međusobno udaljeni preko 300 kilometara i povezani sporim trajektnim linijama ili skupim avionskim letovima, jasno je da je za ronjenje treba odabrati otok s najboljim ronilačkim lokacijama i najboljom ronilačkom infrastrukturom. To je naravno otok Sal.

Iako ronioci iz naših krajeva malo znaju o ronjenju na Zelenortskim Otocima, drugima su te informacije mnogo bliže i ronioci iz bogatijih zemalja su o njima daleko upućeniji, a to nije čudno jer su Zelenortski Otoci cjelogodišnja ronilačka destinacija s temperaturom mora koja se kreće od 22 do 27 stupnjeva Celzija. Otokom vlada umjerena klima poput vječnoga proljeća, slično kao na Kanarskom Otočju. Ako se može govoriti o kišnoj sezoni, ona nastupa od kolovoza do listopada kad otoke zapljuskuje najviše kiše, a temperatura zraka bude najveća. Sušni period uz pretežito sjeveroistočne vjetrove traje od prosinca do lipnja, s time da je nebo najvedrije od ožujka do lipnja. Između studenog i svibnja otocima može zapuhati vjetar harmattan koji sa sobom nosi saharski pijesak.

Najveći broj ronilačkih lokacija nalazi se na južnoj i na jugozapadnoj strani ovog otoka. Na jugu se nalaze Farol, Caldaia, Caldeirinha, Tres Grutas, White Reef, Cavala, Boris Wreck, Tchu Klassa, S. Antao i Ancora, a na jugozapadnoj Pontinha, Algodoeiro, Dunas, Jardim, Champignon, Ponta Preta i Feridao.

Tres Grutas

Tres Grutas ili tri špilje jedna je od najpopularnijih salskih ronilačkih lokacija. Radi se o uronu dubine od maksimalno 18 metara na zidu visine do sedam metara na kojem se nalaze tri manje špilje ili polušpilje. Najdublja od njih ima dubinu oko sedam metara. Ispred nje se nalazi velika kamena gromada.

Za obilazak Tres Grutas svakako bi bilo dobro ponijeti rasvjetu. U svaku se pećinu može ući, ali to treba učiniti vrlo pažljivo jer se na dnu nalazi pijesak koji se vrlo lako uskovitla. To je općenito slučaj na svim ronjenjima na Salu. Ako ga ne dižu česte i snažne struje, ronjenje se može nazvati uspješnim.

Špilje su prepune života i to velikih plova Crown Squirrelfisha (Sargocentron diadema) i Atlantic Cornetfisha (Aulostomus strigosus) te riba Glasseye (Heteropriacanthus cruentatus) koje plutaju gotovo prilijepljene za zid misleći valjda da su se dobro sakrile i da ih nitko ne vidi. Na ovoj lokaciji često ćete vidjeti i kornjače.

Santo Antao Wreck

Santo Antao Wreck je specifičan po tome što je to relativno veliki brod, a nalazi se na najvećoj dubini od samo 11 metara. Rijetko gdje se može roniti na potopljenom brodu takvih dimenzija na tako maloj dubini. Idealan wreck za početnike.

Santo Antao je brod od oko 650.000 BRT potonuo 1966. godine. Prelomljen je na dva dijela između kojih se nalaze njegovi ostaci pa se oko njega roni u obliku broja osam. Brod leži na boku tako da se s jedne strane roni po kobilici, a na drugoj po palubama. Netko je skinuo brodski vijak, ali zato brod obiluje raznim drugim netaknutim dijelovima.

Oko broda pluta nevjerojatan broj napuhanih Long Spine Porcupinefisha (Diodon holocantnthus) s ustima u obliku vječnog osmjeha, a prava zvijezda ovog broda skriva se u njegovoj utrobi. To je ogromna Spot-fin Porcupinefish (Diodon Hystrix) dužine sigurno jednog metra koja kao da se osvijetljena lampama krevelji svakom roniocu. Njena bijela glava u utrobi broda, unatoč osmjehu na licu, djeluje pomalo zastrašujuće, slično osmjehu Jockera u Batmanu.

Na brodu i oko njega može se vidjeti mnoštvo škarpina, kao uostalom i na skoro svim ostalim lokacijama oko ovog otoka.

Algododeiro

Algododeiro je ronjenje na prevjesnim stijenama maksimalne dubine do 18 metara. Na spoju pijeska i stijena te u samim stijenama skriva se veliki broj raznih murina, najčešće honeycomb moray (Muraena melanotis) koja bi se mogla nazvati zaštitnim znakom ovih ronjenja. Karakterizira je crna koža s gotovo pravilnim bijelim mrljama u obliku pčelinjega saća. Njena dužina ne prelazi metar, a može se vidjeti u rupama i izvan njih.

Mnogo je rjeđa, ali ipak dosta česta nešto manja goldentail moray (Gymnothorax miliaris) zlatne boje s crnim mrljama.

Najveća je stout moray (Muraena robusta), velika, debela i moćna murina koja stvarno djeluje opasno, mada je u stvarnosti bezopasna i nije agresivna, za razliku od nešto manje i gotovo bezlično sive purplemounth moray (Gymnothorax vicinus) čiji otrov nije ni malo bezopasan za ljude.

Značajno je napomenuti da se ispred većine rupa u kojima se skrivaju murine nalaze manje ili veće kozice yellowline arrow arab (Stenorhynchus seticornis) prepoznatljive po svojoj žutoj crti posred paukolikog crvenog tijela koje djeluju kao prva predstraža za murine u svojim rupama.

Prilično snažne struje, osim što vas tjeraju na ronjenje u stilu dva koraka naprijed, jedan nazad, dižu veliku količinu pijeska što značajno umanjuje vidljivost kao i sam užitak urona.

White Reef

White Reef je još jedna dobra ronilačka lokacija s puno ribe i dva zida koja se stepenasto provlače svojom dužinom te se roni kao “multilevel diving”. Struje su izuzetno snažne, a shodno tome je i lošija vidljivost.

Prvo se roni na dubljem zidu koji pada do 18 metara te se nakon toga diže i vraća uz plići zid do bove. Na lokaciji se mogu vidjeti prilično velike kirnje – Island Grouper (Mycteroperca fusca), velike plove žuto-bijelih Guineian Grunta (Parapristipoma humile), kao i ogromni primjerci od nevjerojatnih metar dužine Scravled Filefisha (Aluterus scriptus) koji se grupiraju ispred izbočenih vrhova donjega zida.

Uvijek spremne na bijeg su velike šarene, zeleno-plavo-narančaste papigače Guinean Parrotfish (Scarus hoefleri) koje ne dopuštaju da im se približite na manje od tri metra te malo manje bojažljive i znatno manje dimenzijama crveno-bijele papigače Parrotfish (Sparisoma cretense).

Kwarcit Boris Wreck

Svakako najcjelovitiji i najzanimljiviji potopljeni brod na cijelom otočju je Kwarcit Boris Wreck. Boris je ruski cargo brod koji je ilegalno prevozio veliki broj izbjeglica iz Senegala s namjerom da ih iskrca na Kanarskom Otočju. Kako su pogonski strojevi bili u izuzetno lošem stanju, potpuno su zakazali nakon što je brod isplovio s otoka Sala. Slijedom toga brod je dotegljen u luku Palmera gdje je zaplijenjen, posada uhapšena, a izbjeglice deportirane natrag u Senegal.

Brod je bio potpuno neupotrebljiv i troškovi servisa i popravka preveliki pa je, nakon vađenja sveg opasnoga materijala iz njega, potopljen u službi ronilaca uz blagoslov lokalnih vlasti 26. siječnja 2006. godine na najvećoj dubini od 28 metara. Vrh broda stoji na dubini od 18 metara u pijesku na kobilici u upravo idealnom položaju za ronjenje. Dužina samoga broda iznosi 35 metara. Na brodu se nalaze dvije bove. Jedna na pramcu, druga na krmi. Boris je tijekom vremena obrasao raznim algama i ostalim živim svijetom podmorja, no na pramcu je svakako najupečatljivija ogromna površina obrasla kolonijom žutih Sun Corals (Tubastrea aurea).

Ronjenje se radi kao “multilevel diving”, prvo uz trup, drugo po palubi, a treće na kapetanskoj palubi. Na krmi ronjenje započinje uz brodski vijak pa se postupno diže na palubu na kojoj se može proroniti kroz kabine. Na najgornjoj palubi je također vrlo jednostavno ući u brodsku kabinu te, uz bolju vidljivost, lako se zamisliti kako vozite brod pun izbjeglica kroz podmorje Atlantskog oceana.

Oko broda plivaju u krug veliki i čvrsti Black jackovi (Caranx lugubris) čiji prolazak usmjerava poglede svih ronilaca prema njima. Prisutna su velike plove soldierfisha, squirrelfisha i guinean grunta, kao i nezaobilazne cornetfish i porcupinefish. Unutar rupa mogu se naći dvije vrste morskih ježeva, i to jež s dugim bodljama – Long Spined Sea Urchin (Diadema antillarum) i jež s debelim bodljama koji sliči plutajućim protubrodskim minama i iz crtanih filmova (iz Prvog svjetskog rata) – Slate Pencil Urchin (Eucidarius tribuloides).

Pontinha

Pontinha je jedna od onih ronilačkih lokacija nakon koje se puno ne priča. Kad ronioci skinu opremu, sjednu, a na ustima im osmjeh kao kod porcuphinefisha. Sanjarski gledaju negdje u daljinu i pokušavaju se prisjetiti svakog trenutka urona i svega što su vidjeli.

Pontinha je zid koji započinje na nekakvih četrnaest metara i spušta se do maksimalne dubine od trideset metara. Struja praktički nije uopće nema, što ovo ronjenje čini posebnim. Uza zid i iznad njega bauljaju kirnje, iz rupa proviruju jastozi i murine, kozice vrebaju na svakom koraku.

Na dnu se sakrio u rupi mali bezopasni Nurse Shark (Ginglymostoma cirratum), a pješčanim dnom najčešće u paru lebde ribe leptiri – Three Banded Butterflyfish (Chaetodon robustus).

Uz rub zidova na pristojnoj udaljenosti patroliraju plove uvijek mrgudnih Banded Seabeam (Diplodus fasciatus) za koje je teško reći jesu li crne ribe s bijelim prugama ili obrnuto.

Više o ovoj egzotičnoj ronilačkoj destinaciji možete pročitati u šesnaestom broju SCUBAlife magazina.