Ronjenje otkriva nešto što je sve rjeđe u modernom životu: bestežinsko stanje, uranjanje u prirodu i povratak u sadašnjost.

Ispod valova nema poruka, nema rokova i nema stalnog toka digitalnih distrakcija, samo dah, plovnost i angažman u svijetu koji se čini potpuno odvojenim od površine. Taj osjećaj bijega i povezanosti ono je što toliko ljudi privlači ronjenju. Ali dok ocean očarava milijune, istovremeno ih odbija isto toliko. Kao ronioci moramo razumjeti obje strane ove podjele.

Ljude ronjenju privlače razni razlozi, mnogi od njih duboko osobni. Neki traže mir, predah od svijeta koji je uvijek online. Pod vodom pronalaze mir. Dišu polako. Njihov um se fokusira. Ono što psiholozi nazivaju efektom “stanja protoka” ili “plavog uma” je uobičajeno – stvara duboki osjećaj smirenosti i jasnoće.

Drugi su motivirani otkrićima. Ronjenje pruža pristup neviđenom svijetu – grebenima, olupinama, morskom životu, špiljama i ekosustavima koje većina ljudi nikada ne iskusi. Svako ronjenje može se doživjeti kao mali čin istraživanja.

Zatim, tu su i oni koji rone radi povezanosti s prirodom, s drugima ili sa samima sobom. Doživljavanje ljepote i krhkosti oceana iz prve ruke često produbljuje osjećaj odgovornosti i brige za planet. Ono što počinje kao avantura postaje upravljanje. I nemojmo zanemariti terapijske koristi. Poznato je da ritam disanja, senzorna angažiranost i odvojenost od površinskih stresora pomažu ljudima da se nose s tjeskobom, traumom, PTSP-om pa čak i fizičkom rehabilitacijom. Za mnoge ronjenje nije samo rekreacija – to je iscjeljenje.

Zašto neki ljudi nikad ni ne pokušaju roniti

Unatoč svemu tome, strah od mora (vode) ostaje snažan i raširen. Kao ronioci često se s tim susrećemo – ponekad izravno izražen, ponekad prikriven nezainteresiranošću ili izgovorom. U korijenu, ovaj strah je iskonski. More je prostrano, tajanstveno i za mnoge duboko nepoznato. Nemogućnost dodirivanja dna, vidjeti što se nalazi ispod ili normalno disati potiče duboko ukorijenjene instinkte. Dodajte tome strah od utapanja, klaustrofobiju ili nelagodu nepoznate opreme i postaje jasno zašto se barijera nekima čini tako visokom.

Kulturni narativi ne pomažu. Filmovi i mediji dugo prikazuju more kao opasno, tajanstveno ili smrtonosno. Pomislite koliko ljudi ronjenje spominje samo kao scenu napada morskog psa ili dokumentarac o preživljavanju. Te slike ostaju i oblikuju percepciju javnosti puno više nego što će to ikada učiniti statistika incidenata.

Ponekad strah dolazi i iz lošeg osobnog iskustva. Panika u djetinjstvu u bazenu, ulazak vode u nos ili prerano guranje na satove plivanja može ostaviti trajne dojmove koji ronjenje čine nemogućim kasnije u životu.

Ali najčešće problem nije stvarna opasnost – to je zamišljena ranjivost. I tu mi kao ronioci možemo napraviti najveću razliku. Razumijevanje straha je prvi korak. Ali pomaganje nekome da ga prevlada je pravi zadatak i počinje s načinom na koji upoznajemo ljude s morem (vodom). Dakle, počnite polako. Potaknite razgovore. Neka oni koji oklijevaju čuju od drugih koji su se nekada bojali. Normalizirajte strah. Dajte ljudima do znanja da je u redu biti nervozan. Mnogi iskusni ronioci su krenuli uplašeni ili nesigurni. Priznavanje toga pomaže ljudima da se osjećaju dovoljno sigurno da nastave.

Promijenite narativ. Odmaknite se od slika vođenih strahom i usredotočite se na transformacije iz stvarnog života. Razgovarajte o osjećaju postignuća, mira i osobnog rasta koji ronjenje može donijeti. Preoblikujte more u mjesto osnaživanja, a ne zastrašivanja. Istina je da se većina ljudi ne boji ronjenja jer je opasno, boje se jer im nitko nikada nije pokazao da je sigurno.