Za neke ronioce svijet ispod površine je zbirka nezaboravnih uspomena, svako mjesto ronjenja jedinstvena je priča koju treba ispričati.
No, za druge je to karta s neucrtanim pribadačama koje čekaju da budu označene, potraga koja nikada ne završava. To su ronioci koji se rijetko, ako ikada, vraćaju na isto mjesto dvaput. Njihovi su razlozi raznoliki kao i sama mjesta ronjenja, a obuhvaćaju psihologiju, znatiželju i duboku želju za otkrićem.
Razmišljanje istraživača
Ronjenje je u svojoj srži čin istraživanja. Svaki zalazak otkriva novi svijet koraljnih formacija, interakcija morskog života i uvjeta okoline koji se svakodnevno mijenjaju. Za ronioce koji napreduju na novostima, ideja ponavljanja može se osjećati kao stagnacija. Pokreće ih ono što psiholozi nazivaju osobinom istraživača, dimenzija osobnosti povezana s otvorenošću prema iskustvu.
Prema studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Psychology, osobe s visokim istraživačkim osobinama sklone su traženju novih senzornih iskustava i pronalaženju većeg zadovoljstva u novostima i nepredvidljivosti. U ronjenju se to može manifestirati kao prisila da se “sakupljaju” mjesta ronjenja, a ne da se ponovno posjećuju.
U potrazi za raznolikošću ispod valova
Podvodni svijet je nevjerojatno raznolik, a razlike između jednog ronjenja i drugog mogu biti velike. Ronilac koji je istražio indonezijska nalazišta bogata makrobiološkim materijalom sljedeće bi mogao poželjeti širokokutnu veličanstvenost koraljnih zidova Crvenog mora ili jezive olupine lagune Truk.
More nikada ne izgleda isto dvaput, a za mnoge ronioce ono što izaziva ovisnost je kontrast, sposobnost da vide kako se život, boje i uvjeti mijenjaju preko. Svako mjesto je svoj vlastiti ekosustav, svoja vlastita kultura. Neki ronioci čak planiraju i “rute ronjenja oko svijeta“ prelazeći regije sezonski kako bi se uskladili s obrascima migracije, prozorima vidljivosti ili uvjetima na popisu želja.
Duh kolekcionara
Za neke ronioce poriv nije samo u novim iskustvima, već u postignućima. Ideja “sakupljanja zarona“ postaje osobni izazov. Slično planinarima koji žele osvojiti Sedam vrhova, neki ronioci mogu težiti da se odrone “100 najboljih zarona“ navedenih na nekom popisu. Tako svaka nova zabilježena lokacija postaje dio rastuće osobne arhive, zapis istraživanja, dokaz iskustva i način održavanja motivacije. Ronilačka računala i digitalni dnevnici poput olakšali su to više nego ikad.
Izbjegavanje zamke usporedbe
Međutim, nisu svi razlozi za izbjegavanje ponovljenih zarona vezani uz otkrića. Neki ronioci svjesno izbjegavaju povratak na mjesto koje je ostavilo snažan dojam jer se boje da možda neće opravdati sjećanje.
Savršeno ronjenje, mirno more, izvrsna vidljivost i rijedak susret s morem mogu postaviti nemogući standard. Ponovni posjet istoj lokaciji kasnije može značiti suočavanje s nižom vidljivošću, oštećenim koraljima ili nedostajućim morskim životom zbog sezonskih promjena. Za ove ronioce, očuvanje sjećanja neokaljanim vrijedi više od rizika razočaranja.
Promjena okoliša i etička motivacija
Postoji i ekološka perspektiva. Kako morski turizam nastavlja rasti, ronioci postaju sve svjesniji ekološkog otiska svojih putovanja. Neki svjesno odlučuju ne vraćati se na isto mjesto iz poštovanja prema održivosti, radije raspoređujući svoje ronjenje po različitim regijama, nego koncentrirajući utjecaj na jedan ekosustav.
Čak postoje i neke inicijative poput Green Fins i Reef-World Foundation koje potiču ronioce i operatere na rotaciju lokacija dajući koraljnim ekosustavima vremena da se oporave od prometa i fizičkih poremećaja. Štoviše, izbjeljivanje koralja, prekomjerni izlov i klimatske promjene mogu drastično promijeniti poznate lokacije. Ronioci koji se vraćaju nakon nekoliko godina mogu pronaći greben transformiran ili tragično smanjen. Za neke, ta tuga postaje motivacija da nastave dalje, istražuju zdravije grebene ili se pridružuju ekspedicijama temeljenim na očuvanju gdje njihov utjecaj može biti pozitivan.
Paradoks novosti
Ironično, ronioci koji se nikada ne vrate na istu lokaciju često doživljavaju dublju povezanost s globalnim oceanom kao cjelinom. Umjesto da se vežu za jedno mjesto, oni formiraju intiman odnos sa samom promjenom, spoznajom da je more živo i razvija se te da je podmorje beskrajno raznoliko.
Svaki zaron, čak i u nepoznatoj vodi, nudi osjećaj pripadnosti nečemu golemom i međusobno povezanom. Kao što je slavna oceanografkinja Sylvia Earle jednom rekla: “Nijedna voda nikada nije istinski strana. Ocean nas sve povezuje.“
Kada povratak postane ponovno otkriće
Ipak, čak se i najnemirniji istraživači ponekad nađu privučeni natrag na mjesto koje ih je nekoć dirnulo. Kada se to dogodi, rijetko se radi o ponavljanju, već o ponovnom otkrivanju. Greben posjećen pet godina kasnije možda je ponovno izrastao. Olupina sada može ugostiti novu koloniju koralja. Nekad plašljiva kornjača možda je postala lokalna zvijezda. Povratak, u tom smislu, ne briše avanturu; on je preoblikuje. Isto mjesto može svaki put ispričati drugačiju priču, ako je ronilac spreman slušati.
Na kraju, bez obzira ronimo li na istom mjestu stotinu puta ili nikada dvaput, more ostaje naša zajednička granica. Neki ronioci žude za poznatim, dok drugi žude za otkrićem. Ali sve ih ujedinjuje znatiželja, strahopoštovanje i tiho uzbuđenje zarona u (ne)poznato.
