Strah je hladan val emocija koji se može osjećati kao čvrsta prepreka kretanju naprijed, ali za ronioce je poželjno da imaju dozu svojevrsnog (straho)poštovanja prema ronjenju.
Strah je jedna od najprimitivnijih ljudskih emocija i dio je adaptivne reakcije na opasnost u okolini. Kada je ugrožen, naš biološki sustav nudi niz stanja kako bi podržao preživljavanje: smrzavanje (ukočenost na mjestu bez reakcije), bijeg, borba, strah, nesvjestica… Sva ta stanja pod vodom su ograničeno upotrebljiva i često mogu stvoriti više problema nego ih riješiti. Kombiniranje ovih psihofizioloških reakcija s dubinom može potaknuti daljnje probleme i fiziološke pokretače straha zbog utjecaja gustoće plina koji udišemo, narkoze ili hiperkapnije. I naravno, rizici stanja borbe/bijega prilično su jasni svakom roniocu s osnovnim razumijevanjem fiziologije ronjenja, a brzi izron jedan je od najčešće prijavljenih incidenata.
Prepoznavanje uobičajenih okidača za strah i paniku ronjenja
U ronjenju postoji mnogo potencijalnih izvora neposrednog straha. Od raznih problema koji se mogu pojaviti s opremom, do povremeno agresivnih susreta s morskim životom ili nailaska nekih plovila iznad ronilaca. Osim niza prijetnji koje nudi podvodni okoliš, postoje i već postojeći problemi koje ronioci mogu donijeti sa sobom na ronjenje. Fobije od morskih pasa, riba, zmija, potopljenih predmeta, zatvorenih prostora, visina, tamne i otvorene vode – sve to znači rizik od snažne reakcije kada se naiđe na objekt straha. Okidači prethodne neriješene traume ponekad se, iako ne uvijek, mogu pronaći i u vodi. Osim tih čvrstih prijetnji sigurnosti, tu su i manje opipljivi ljudski strahovi od neuspjeha, odbacivanja i gubitka kontrole.
Treba li izbjegavati strah?
Fiziološki učinci reakcije na prijetnju, primjerice promjena obrasca disanja u brzo i plitko, ili čak zadržavanje daha te ubrzani rad srca mogu uzrokovati probleme pri ronjenju. Pod vodom to može brzo eskalirati u paniku. Osim toga, način na koji strah obuzima i usmjerava pažnju može otežati razmišljanje i rješavanje problema. Međutim, zabrinutost ne dolazi samo od straha, već od kaskadne reakcije na prijetnju. Prolazeći kroz obrambene reakcije možete vidjeti gdje nastaju problemi.
Početna reakcija na strah je smrzavanje – da se zaustavimo i postanemo budniji, adaptivna je i može nam pomoći pod vodom. Radi se o tome da možemo biti svjesni problema i razmotriti što ćemo učiniti. Slično tome, malo reakcije “borba/bijeg” može biti korisno u osiguravanju energije za djelovanje, ali to je stanje koje brzo može izmaknuti kontroli pod vodom. To se može dogoditi zbog fizičkih razloga poput brzog plitkog disanja koje povećava stres, ali i zbog psiholoških poput misli o tome što će se dogoditi i otpora osjećanju emocije.
Sve to može ronioca poslati prema ciklusu panike i on gubi sposobnost jasnog razmišljanja i djelovanja. Tamo gdje borba ili bijeg nije opcija, sljedeća faza je strah. Ovdje će emocija straha biti najintenzivnija jer je u ovom stanju osoba efektivno paralizirana, a i dalje svjesna prijetnje. Od tada se osoba počinje isključivati i otupljivati od emocija, nema energije ili čak pada u nesvijest (nesvjestica). Jasno je da ove posljednje faze imaju negativan utjecaj u ronilačkim situacijama.
Iako se strah može osjetiti unutar ovih reakcija, strah je samo jedan aspekt. Strah je emocija, to je val energije koji se kreće kroz tijelo u prirodnom toku. Srednji dio toga vala su fiziološki procesi poput oslobađanja hormona stresa. To može biti problem, ali zapravo su kaskadne reakcije te koje dovode do incidenata. Sam strah nije problem. Osjećamo anticipatorni strah kada smo stimulirani da percipiramo izvor prijetnje. To može biti stvarna prijetnja, ali i naše vlastite misli mogu pokrenuti obrambenu reakciju. “Što ako mi ponestane zraka?!“ ili “Mislim da nisam spreman za ovaj duboki zaron“. Strah je često signal da nešto možda nije u redu i podsjetnik da poduzmemo učinkovite mjere. Strah nas podsjeća gdje su naše granice i potiče na pauzu kako bismo razmislili o onome što radimo. Ako ne prihvatite svoj strah, cijeli ćete život bježati od njega.
Vještine za upravljanje strahom pod vodom
Ako ništa drugo, kao ronioci moramo imati strahopoštovanje prema ronjenju. Također nam je potrebna sposobnost reguliranja emocija i pažnje kad smo suočeni sa strahom. Ono što nam ne treba je reaktivno, energetski zahtjevno i nepromišljeno stanje u koje nas strah može dovesti kada mu se odupremo. Način na koji se odupiremo strahu može uzrokovati više problema od same emocije straha.
Prvo – ne obaziranje na valjani strah može značiti da ronilac ulazi u situaciju za koju nije spreman.
Drugo – nespremnost da se osjete snažne emocije poput straha može sama po sebi potaknuti paniku. To može značiti da ronilac ima problem i, umjesto da primijeti strah i nešto poduzme u vezi s problemom, okreće se u drugom smjeru, bježi od straha i odvraća pažnju od problema. S obzirom na to da će to stvarati više problema, panika eskalira izvan kontrole.
Treće – ego-obrane mogu otežati odbacivanje osjećaja straha.
Četvrto – izbjegavajuća ponašanja koja ne vode do poboljšane sigurnosti povećavaju rizik jer je namjera usmjerena na izbjegavanje straha, umjesto na rješavanje problema.