Olupine brodova mogu koristiti podvodnom okolišu pružajući utočište morskim organizmima, njihova prisutnost na morskom dnu ima i svoju mračnu stranu.
Krajem prošle godine znanstvenici u Njemačkoj objavili su izvanredna otkrića o odlagalištu streljiva iz Drugog svjetskog rata u Baltičkom moru. Dok bi neki to odlagalište mogli promatrati tek kao opasan otpad, za morske biologe ono predstavlja nešto mnogo uzbudljivije: bujan ekosustav. Tijekom desetljeća to je odlagalište postalo dom dagnjama, rakovima, ribama i morskom bilju tvoreći cjelovitu zajednicu pod morem. Riječ je o savršenom primjeru “slučajnog” grebena koji jasno pokazuje sposobnost prirode da prisvoji čak i opasne ostatke ljudskog djelovanja.
Uz mnoge obale nalaze se tisuće poznatih olupina. Ronioci na mnogima od njih i iz prve ruke mogu vidjeti kako morska bića pretvaraju zahrđale trupove brodova u svoja staništa. Širom svijeta projekti namjernog stvaranja umjetnih grebena dokazuju da tamo gdje potonu razne strukture, ondje se ubrzo pojavljuje i život.
Ipak, nemojmo idealizirati olupine. Iako te strukture pružaju uporište za život, one također mogu ispuštati otrovne spojeve u oceane.
Namjerno potopljeni brodovi
Ne nastaju svi grebeni kao posljedica katastrofe. Diljem svijeta vlade, znanstvenici i organizacije za zaštitu okoliša namjerno potapaju brodove, betonske konstrukcije pa čak i stare vagone željeznica kako bi stvorili nova morska staništa. Ti su umjetni grebeni osmišljeni tako da oponašaju ekološke funkcije prirodnih grebena potičući bioraznolikost i pružajući utočište vrstama koje su prelovljene. Također privlače ronioce i rekreativne ribolovce, čime osiguravaju gospodarske koristi za lokalno stanovništvo.
U Japanu se betonski blokovi intenzivno koriste za stabilizaciju obale i stvaranje staništa za ribe. U Australiji inicijativa “od naftnih platformi do grebena” (engleski: *rigs-to-reefs*) podrazumijeva da se stare naftne platforme, čije je uklanjanje preskupo, ostavljaju na mjestu kako bi se stvorili novi ekosustavi.
Međutim, postoji tanka granica između “stvaranja morskih staništa” i pukog “odbacivanja neželjenih predmeta”. Loše isplanirani projekti često su donijeli više štete nego koristi. Možda najzloglasniji primjer je greben Osborne (*Osborne Reef*) nedaleko od obale Floride. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća ondje su potopljeni milijuni starih automobilskih guma kako bi se stvorio golemi greben. No, čelične spojnice koje su ih držale na okupu ubrzo su korodirale, zbog čega su se mnoge gume oslobodile, počele strugati po morskom dnu i tijekom oluja udarati u obližnji prirodni koraljni greben.
Ova skupa lekcija pokazuje da umjetni grebeni u najboljem slučaju mogu biti nadopuna očuvanju prirode, ali nikako nisu zamjena za zaštitu prirodnih staništa.
Manje vidljivo nasljeđe
Brodolomi i umjetni grebeni sa sobom nose i jedno manje vidljivo nasljeđe – onečišćenje metalima. Naime, većina olupina izrađena je od čelika, željeza, bakra i raznih drugih legura koje u morskoj vodi polako korodiraju. Pritom se metali otapaju i otpuštaju u okoliš; dok željezo i čelik često hrđaju bez većih posljedica, drugi metali mogu predstavljati veći problem. Bakar, cink, olovo, kositar i aluminij mogu se ispirati iz premaza na trupovima brodova, strojeva ili električnih komponenti. Ti metali u tragovima i otrovne kemikalije ne nestaju jednostavno ispiranjem. Umjesto toga nakupljaju se u okolnom sedimentu, a što je još gore i u tkivima morskih organizama. To je posebno zabrinjavajuće za organizme koji se hrane filtriranjem vode poput dagnji i kamenica jer oni mogu koncentrirati onečišćujuće tvari i prenijeti ih dalje kroz hranidbeni lanac do predatora pa tako i do ljudi. U dovoljno visokim koncentracijama te tvari postaju toksične negativno utječući na rast, razmnožavanje i preživljavanje organizama. Primjerice, brodski trupovi godinama su premazivani kemikalijom tributiltinom (TBT) kako bi se spriječilo nakupljanje školjkaša (poput balanusa), što usporava plovila. Međutim, TBT je također uzrokovao ozbiljnu štetu okolišu: kod nekih ženki morskih puževa (vrsta *Nucella lapillus*) razvili su se muški spolni organi, što je poremetilo reproduktivne cikluse tih ključnih obalnih mekušaca.
Problem je još izraženiji kod olupina koje još uvijek sadrže gorivo ili streljivo. Korodirajuće čahure i spremnici ne ispuštaju samo sastojke eksploziva, već i teške metale poput žive, arsena, olova, kadmija i kroma, kao i produkte razgradnje TNT-a. Streljivo u Baltičkom moru, na primjer, polako ispušta otrovne tvari u to ionako krhko, poluzatvoreno more. Ako su ribe još uvijek ondje, koliko je onečišćenje zapravo ozbiljno? Problem je u tome što sama prisutnost organizama ne znači da je riječ o sigurnoj zoni. Mnogi otrovni metali i ostaci eksploziva uzrokuju subletalne učinke koji ne tjeraju ribe odmah ili ih ne ubijaju. Umjesto toga, te se tvari nakupljaju putem hranidbenog lanca. Ribe bi mogle nastaviti boraviti u kontaminiranim područjima dok pate od oštećene reprodukcije, promijenjenog ponašanja, potisnutog imunološkog sustava ili razvojnih mana. Ti su učinci u konačnici uglavnom nevidljivi bez detaljnog proučavanja. U poluzatvorenom sustavu poput Baltičkog mora, ograničena izmjena vode pogoršava problem, onečišćujuće tvari dulje traju, sedimenti djeluju kao dugoročni rezervoari, a kronična izloženost postaje neizbježna.
Ono što izgleda kao ekološka otpornost stoga može prikriti odgođeni kolaps populacije i povećan rizik za predatore, uključujući ljude koji potencijalno konzumiraju ribu. Znamo da organizmi mogu tolerirati onečišćenje u kratkom roku. Pitanje je mogu li ekosustavi ostati funkcionalni i sigurni pod desetljećima kontinuirane izloženosti toksičnim tvarima niske razine.
Dodatak, a ne zamjena za prirodno
Hitna potreba za stvaranjem umjetnih staništa pojačana je krizom s kojom se suočavaju prirodni koraljni grebeni zbog klimatskih promjena, zakiseljavanja oceana, prekomjernog izlova i onečišćenja. Rastuće temperature mora već pokreću masovne događaje izbjeljivanja koralja. U tom kontekstu, olupine i umjetni grebeni također služe kao slučajni laboratoriji. Oni pokazuju koliko će brzo život kolonizirati i iskoristiti novo stanište pružajući lekcije za radove na obnovi drugdje. Ali odgovor na krizu grebena nije jednostavno “potopiti još brodova”.
Umjetni grebeni nikada se ne smiju smatrati dozvolom za zagađenje ili prečacem za istinsko očuvanje. Oni moraju nadopuniti, a ne zamijeniti, napore za zaštitu i obnovu prirodnih staništa. Ne možemo “kompenzirati” uništavanje drevnog koraljnog grebena potapanjem starog broda. Zaštitari prirode s pravom naglašavaju da fokus mora ostati na zaštićenim morskim područjima, smanjenju zakiseljavanja oceana, borbi protiv prekomjernog izlova i zagađenja.
“Greben” streljiva u Baltičkom moru je slučajnost povijesti, a ne model za budućnost. Da, morski život je tamo cvjetao, ali pliva u moru punom teških metala i toksina.