Nedavna smrt britanskog ronioca nakon samostalnog ronjenja kod Gili Aira ponovno je pokrenula jedno od najpolarizirajućijih pitanja u ronjenju.
Trebaju li ronioci ikada roniti sami? Desetljećima je odgovor bio jednostavan -ne trebaju! Sustav ronjenja s partnerom (buddyjem) smatrao se temeljnim za preživljavanje pod vodom. No, moderna obuka, razvoj ponašanja ronilaca i teška stvarnost ispod površine zamaglili su tu granicu. Danas se solo ronjenje nalazi u kontroverznoj srednjoj poziciji, više nije tabu, ali je daleko od univerzalno prihvaćenog.
Naime, agencije za obuku ronilaca nisu ignorirale promjenu paradigme. Umjesto toga, prilagodile su joj se. Tako tečajevi poput PADI programa Self-Reliant Diver, SDI Solo Diver certifikacije i SSI-jevog puta Independent Diving priznaju stvarnost koju mnogi ronioci već znaju – ronioci ne rone uvijek uistinu u paru. Ovi programi ne potiču ležerno solo ronjenje. Izgrađeni su oko redundantnosti, discipline i samospašavanja, zahtijevajući značajno iskustvo prije nego što se uopće razmotre.
Rasprave o samostalnom ronjenju fokus ne stavljaju na samostalnost radi nje same, već na pripremi za scenarije u kojima ronilac može biti sam. Postavlja se pitanje i zašto ronioci biraju samostalno ronjenje. Među iskusnim roniocima razlozi za samostalno ronjenje rijetko su nepromišljeni. Češće su praktični. Sloboda je glavni faktor. Bez partnera nema kompromisa oko vremena ronjenja, potrošnje zraka ili onoga što želite vidjeti ispod površine. Podvodni fotografi i snimatelji posebno često rade samostalno u praksi, čak i kada su u paru.
No, postoji i manje ugodna istina. Naime, ne poboljšavaju svi ronilački partneri sigurnost. Loša komunikacija, neusklađene razine iskustva ili “sebičnost” pod vodom mogu uvesti rizik umjesto da ga smanje. Koncept sustava partnera, iako bitan u obuci, ne prenosi se uvijek savršeno u stvarne uvjete. Stoga za neke ronioce samostalnost postaje sigurnija opcija, a ne rizičnija.
Naravno, na ronilačkim forumima razgovor je iskren i često su mišljenja podijeljena, ali i dalje uglavnom prevladava snažno protivljenje samostalnom ronjenju. Dosljedna tema na društvenim mrežama je da samostalno ronjenje povećava izloženost riziku u već nemilosrdnom okruženju, posebno kada se pokuša bez odgovarajuće obuke ili redundantnih sustava. Ovdje se rasprava zaoštrava jer solo ronjenje uklanja najveći sigurnosni sloj u rekreativnom ronjenju – nema neposredne pomoći u slučaju problema s opskrbom plinom za disanje, kvara opreme, medicinskih hitnih slučajeva, dezorijentacije ili zapetljavanja i slično. Ovi rizici nisu teoretski, već neposredni i apsolutni. Zato strukturirano samostalno ronjenje zahtijeva redundantnu opskrbu plinom, rezervne sustave, napredno planiranje zarona i vrlo stroge osobne granice zarona. Bez toga, samostalno ronjenje prelazi iz kontrolirane discipline u izuzetno opasno područje.
No, svi znamo da se u središtu ove rasprave nalazi neugodna istina jer mnogi ronioci praktično i onako rone samostalno. Društvo ronilaca pod vodom se razdvaja, ciljevi se razlikuju, vidljivost opada i pažnja se sužava. U tim trenucima ideja o pouzdanoj, neposrednoj podršci nestaje. To postavlja ključno pitanje – ako vas vaš partner ne može dosegnuti kada je to važno, ronite li zaista u paru?
Unatoč porastu interesa za treninga solo ronjenja, sustav ronilačkih partnera ostaje temelj rekreativnog ronjenja. Agencije za obuku ronilaca ga i dalje promoviraju kao najbolju ronilačku praksu. Čak i unutar tečajeva samostalnog ronjenja, poruka je dosljedna. Solo ronjenje je specijalizirana disciplina, a ne zamjena za standardne ronilačke prakse. Profesionalci naglašavaju rizike i odgovornosti samostalnog ronjenja te ističu da je ono prikladno samo za iskusne ronioce koji preuzimaju punu odgovornost za svoju sigurnost, a mnogi ronilački operateri i dalje u potpunosti zabranjuju samostalno ronjenje.
Pravo pitanje stoga nije “solo ronjenje vs ronjenje s partnerom”, barem ne bi trebalo biti. Pravo pitanje je nije je li ronilac zapravo uvijek “sam pod vodom”. Pitanje je jeste li sposobni preživjeti bez pomoći partnera i to je ono što je važno. Jer, bilo planirano ili slučajno, svaki će se ronilac suočiti s trenucima pod vodom u kojima je, u praktičnom smislu, sam. Sigurnost nije definirana time imate li partnera pod vodom, već koliko ste spremni i prisebni kada vaš buddy nije pored vas.