Glavna opasnost za osobu s dijabetesom tijekom ronjenja povezana je s rizikom od hipoglikemije pa se nameće pitanje pouzdanosti trajnih senzora za mjerenje glukoze u krvi i potkožnih inzulinskih pumpi u uvjetima povećanog tlaka.
Simptomi hipoglikemije, koji se obično javljaju tijekom drugih stanja, mogu oponašati one koji se mogu pojaviti tijekom ronjenja, to jest umor, drhtanje i smanjena kognitivna funkcija zbog hipotermije. Štoviše, hipoglikemija se može pogrešno procijeniti kao dekompresijska bolest, što stvara još kompliciraniju situaciju. Lako je pogrešno procijeniti simptome, a to bi moglo dovesti do nepotrebnog akutnog transporta zrakom i rekompresijskog liječenja kada bi ispravan tretman umjesto toga bio dodavanje ugljikohidrata ili primjena glukagona. Neliječena hipoglikemijska epizoda tijekom ronjenja može povećati rizik za osobu s dijabetesom, kao i za partnera s kojim roni. Teška hipoglikemija tijekom ronjenja povezana je sa smrtnim ishodima.
O aspektima ronjenja osoba koje boluju od dijabetesa (povišene razine šećera u krvi) već je bilo govora u kolumni u SCUBAlifeu, kao i u Medicinskom priručniku za ronioce (kojega i dalje možete naručiti). No, postoji potreba posvetiti veću pažnju ovoj temi jer je kontrola glukoze u krvi (GUK) doživjela dramatične promjene. Pojavom trajnih senzora koji kontinuirano mjere vrijednosti mnogim dijabetičarima jako je poboljšana kvaliteta života, a s time dolaze i ideje kako si smanjiti ograničenja i uživati u životu poput onih koji nemaju hipoglikemije (pad šećera u krvi), sa svim mogućim posljedicama. Dakle, nećemo ponavljati već opisane činjenice za i protiv ronjenja s dijabetesom, već ćemo pokušati pojasniti mogućnosti i zamke ronjenja s senzorima na koži i inzulinskim pumpama pod kožom.
Osnovno pitanje koje se nameće je kolika je pouzdanost senzora u specifičnim okolnostima pri ronjenju. Svim djelatnicima hiperbaričnih centara poznato je da se vrijednosti GUK ne mjere tijekom boravka u barokomorama, unatoč činjenici da dijabetičari tijekom tretmana mogu doživjeti iznenadnu hipoglikemiju s promjenama svijesti i drugim posljedicama. Ti pacijenti imaju rizik od smanjenja glukoze u plazmi i do 2,8 mmol/dl. Hipoglikemija tijekom hiperbaričnog kisika može uzrokovati napadaje slične neurološkim manifestacijama toksičnosti kisika. Budući da se liječenje hipoglikemije razlikuje od liječenja toksičnosti kisika, potreba za oprezom kod pacijenata tijekom hiperbarične terapije kisikom postaje nužna.
Standardno mjerenje GUK iz kapi krvi iz prsta u barokomori ne daje ni približno pouzdane rezultate. Šećer se mjeri prije tretmana i prevenira hipoglikemija, ako su vrijednosti niske, ili poslije izlaska iz barokomore, ako postoji sumnja da su se pojavili simptomi hipoglikemije. Zašto je to tako?
Standardni sustav za testiranje glukoze koristi reakciju glukoza-oksidaze. Budući da reakcija glukoza-oksidaze ovisi o parcijalnom tlaku kisika (PO2) otopljenog u plazmi, moguće je da ekstremno visoke koncentracije PO2 mogu uzrokovati krivo učitavanje vrijednosti. Pojava senzora za kontinuirano mjerenje GUK baziranih na drugim principima od test traka omogućilo je puno veći komfor pacijentima i medicinarima. Pri tome je za hiperbaričare bitno da je senzor certificiran za rad u hiperbaričnim uvjetima do 2.4 bara (14 metara dubine) (primjerice Dexcom G6), a zbog učestalih kvarova i nepouzdanosti uklanjaju se uređaji bez certifikata na hiperbarične uvjete. I tako su inzulin ovisni dijabetičari otkrili mogućnost (naizgled) sigurnijeg ronjenja.
Simptomi uobičajeni kod hipoglikemije mogu se zamijeniti s onima koji potječu od drugih čimbenika povezanih s ronjenjem. Iako je izbjegavanje hipoglikemije nužno među roniocima i rizike od teške hiperglikemije također treba svesti na minimum. Kontinuirano praćenje glukoze (CGM) danas predstavlja standard skrbi za dijabetičare ovisne o inzulinu, ali njegova točnost tijekom ronilačkih aktivnosti još je uvijek predmet rasprave. Na temelju dostupnih rezultata primjena CGM-a u stvarnom vremenu i dalje zahtijeva izuzetan oprez jer niti jedan od postojećih sustava do sada nije zadovoljio standarde za točnu upotrebu u podvodnim uvjetima! Potrebna su daljnja poboljšanja prije njihove široke primjene među roniocima. Još uvijek nije dovoljno razvijena detaljna procjena performansi alarma CGM-a tijekom ronjenja koja je ključna za pravovremeno otkrivanje događaja opasnih po život, poput teške hipoglikemije i dijabetičke ketoacidoze. Kod većine ovih uređaja vanjski čimbenici mogu degradirati funkcije, uključujući ponovljene promjene tlaka i vlažnosti, širi glikemijski raspon i veću glikemijsku varijabilnost. Nije pri tome u pitanju samo utjecaj tlaka i vode na senzor, već i na samu inzulinsku pumpu. Dio senzora vodootporan je u mjeri da je moguće tuširanje i plivanje s njima, kod nekih i ronjenje do pet metara dubine. Vodootpornost se može riješiti ronjenjem u suhom odijelu, ali i dalje ostaje problem hidrostatskog tlaka koji se prenosi na senzor i inzulinsku pumpu.
Unatoč velikim očekivanjima, uređaji za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi još uvijek nisu pouzdani i vrijednosti GUK zabilježene na ovaj način treba uzimati s rezervom. I dalje je važno dugotrajno praćenje i dobra regulacija razine šećera u krvi u dužem periodu, provjeravati vrijednosti više puta na dan test glukometrima s test trakama. Prije zarona te vrijednosti trebaju biti na gornjoj granici od najmanje 6.6 mmol/L, a poželjno je i više (sjetimo se onog mogućeg pada vrijednosti od 2.8 mmol/L čime bi se već moglo ući u stanje hipoglikemije). Treba sa sobom imati glukoznu pastu za ronioce u slučaju da se pojave simptomi hipoglikemije uz nemogućnost brzog izrona. Izbjegavajte duboke urone jer rizik od hipoglikemije s povećanjem dubine raste gotovo eksponencijalno. A bilo kakva nestabilnost u razinama GUK kontraindikacija je za ronjenje. Izaberite vodootporne uređaje za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi certificirane do tlaka od 2.4 bara, a kod prekoračenja dubine od 14 metara nemojte vjerovati očitanim vrijednostima!
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.