Vjerojatno će većini ljudi na svijetu uz prezime Cousteau prva asocijacija biti ronjenje.
Njegov doprinos ronjenju svakako to i opravdava te s pravom možemo reći da je Jacques-Yves Cousteau najpoznatije ronilačko ime na svijeta. Međutim, još neki ljudi su svojim izumima, otkrićima, žarom i požrtvovnim radom uvelike utjecali na ronjenje, približili nam ga i učinili ga ovakvim kakvim ga mi danas poznajemo. Tako je recimo Albert Tillman osnovao prvi organizirani i certificirani program za instruktore ronjenja te tijekom svog života certificirao na tisuće ronilaca. A danas najveću ronilačku organizaciju na svijetu, PADI (Professional Association of Diving Instructors), u čijem programu radi preko 130.000 profesionalnih instruktora diljem svijeta, osnovao je John Cronin. Prve profesionalne snimke morskih pasa, kitova, dupina i ostalih morskih životinja s ostatkom svijeta podijelio je Al Giddings po kojemu je morska mačka, pronađena 2012. godine na Galapagosu, dobila znanstveno ime Bythaelurus giddingsi! A znate li čijem istraživačkom radu dugujemo razvoj dekompresijskih tablica koje se, uz pojedine izmjene, i danas koriste pri ronjenju? A tko je najveća legenda među lovcima na podvodno blago?
JACQUES-YVES COUSTEAU (1910. – 1997.)
Jacques-Yves Cousteau najpoznatiji je kapetan među roniocima i najpoznatiji ronilac među kapetanima. U Hrvatskoj, ali i diljem svijeta, teško ćete naći nekoga rođenog prije 1985. godine tko nije čuo za najčuvenijeg ronioca na planetu i njegov istraživački brod Calypso. Gotovo su svi kao djeca uživala u ronilačkim pothvatima istraživača i strastvenog zaštitnika mora u prepoznatljivoj crvenoj kapici koji su se redovito prikazivali na televizijskim programima i iz kojih vuku većinu današnjeg znanja o morskom životu, ne znajući pri tome da je to čovjek koji je, u suradnji s Emileom Gagnanom, izmislio ronilačku opremu kakvu danas poznajemo. Mnoge je potakao da počnu roniti i istraživati morski svijet, usprkos sumnjičavosti znanstvene zajednice koja je smatrala da trivijalizira znanstvene postupke i otkrića. Cijela obitelj Cousteau bila je uključena u njegov životni projekt, a danas je najistaknutiji član među potomcima njegov sin Jean Michel Cousteau.
Pionir ronjenja Jacques-Yves se nakon završetka pomorske škole 1930. zaposlio u francuskoj ratnoj mornarici iz koje je izišao kao kapetan korvete nakon 27 godina službe u kojoj je, zajedno s Philippeom Tailiezeom, osnovao grupu za istraživanje i studiranje podvodnih vještina. Još je 1936. godine iskušavao različite prototipove ronilačkih naprava koji bi omogućili potpunu autonomiju roniocima kako sustavom za disanje više ne bi bili vezani za brod ili kopno, a susret s velikim inženjerom i izumiteljem Emileom Gagnanom rezultirao je izumom regulatora za ronjenje i samodostatnim sustavom za disanje ronioca što je rezultiralo ronjenjem kakvo danas poznajemo i otvorilo neslućene mogućnosti istraživanja morskih dubina.
Za mnoge je Jacques-Yves vječno povezan s Calypsom, bivšim minopolagačem što ga je Cousteau pretvorio u oceanografski istraživački brod s kojim je preplovio gotovo sva mora na planetu istražujući podmorje. Zajedno s Andre Labanom usavršio je podvodnu televizijsku opremu iz čega su proizašli brojni dokumentarci na kojima su generacije diljem svijeta učile o raznovrsnosti morskoga života, upoznajući živote morskih pasa, dupina i kitova i postajući svjesni potrebe za njihovom zaštitom. Sebe je volio nazivati “oceanografskim tehničarem”. Iza njega je ostalo više od 120 televizijskih dokumentaraca, više od 50 knjiga i 300.000 članova njegove neprofitne fondacije za The Cousteau Society. Pri kraju života upustio se u pravnu bitku sa svojim sinom Jean Michelom želeći mu zabraniti korištenje njegovog prezimena u svrhu promicanja jednog turističkog resorta na Pacifiku. Sud je stao na Jeacques-Yvesovu stranu i sinu zapovjedio da odustane i prestane stvarati konfuziju između svojih profitnih i očevih neprofitnih aktivnosti.
Jean-Michel Cousteau shvatio je poruku te je 1999. godine, dvije godine nakon očeve smrti, osnovao Ocean Futures Society, neprofitnu organizaciju koja se bavi očuvanjem mora i poučavanjem o morskom raznovrsnom životu. Završio je arhitekturu, ali očevom pozivu da “dalje ponese plamen svoje sudbine” nije mogao odoljeti. Podmorje mu je sve samo ne strano budući da je ocean počeo istraživati sa sedam godina kada je navukao tada tek izumljenu opremu za scuba ronjenje.
Većinu svojega života proveo je putujući s ocem na ekspedicije uzduž i poprijeko planeta. Isto je činio i njegov mlađi brat Phillippe koji je 1979. u svojoj 39. godini poginuo u avionskoj nesreći. Jean–Michel danas je priznati producent 80 filmova o podmorju i morima koji su osvajali brojne nagrade te jedan od najglasnijih ambasadora potrebe za očuvanjem mora. Priznati je diplomat koji se susreće s brojnim državnicima i poslovnim ljudima uvjeravajući ih u potrebu zaštite morskog okoliša, a isto radi i cijela šira obitelj Cousteau.
EMILE GAGNAN (1900. – 1979.)
Veliko tehničko znanje Emila Gagnana i suradnja s Jacquesom Cousteauom dovela je do jednog od najvećeg otkrića bez kojega se današnje ronjenje ne bi moglo zamisliti. Rođen je u Francuskoj, a kao mladi inženjer, nakon završetka tehničkog studija, pronalazi posao u jednom od velikih dobavljača plina Air Liquide. Tamo se istakao kao plodan inovator, razvivši veliki broj izuma – od mehaničkih brtvi pa do regulatora za automobilski sustav goriva. Jedan od njegovih pretpostavljenih u tvrtki naložio mu je da surađuje s Jacquesom Cousteauom koji je u to doba razbijao glavu na koji način roniocima omogućiti samodostatno i autonomno ronjenje bez potrebe dovođenja zraka izvana. Gagnan je baš u to vrijeme radio na regulatoru koji je trebao omogućiti korištenje zemnoga plina u automobilima pa su se obojica složila da je takav tip regulatora bolja ideja nego regulator za visinsko disanje. S manjim je izmjenama patentiran 1945. godine, a predstavljen je godinu dana poslije pod nazivom “Scaphandre Autonome” uz identifikacijski kod CG45, po inicijalima oba tvorca i godinom patenta. U svijetu je ostao poznat kao Aqualung (aqua-voda, lung-pluća), kovanici koju je smislio upravo Cousteau, a ta godina, zahvaljujući dvojici entuzijasta, uzima se kao nulta godina modernog scuba ronjenja.
Obojica su dvije godine ranije, nakon uspješnih testiranja na Sredozemnom moru, znali da su ostvarili stoljetni san. Omogućili su roniocu nezavisnost u kretanju, opskrbivši ga ronilačkim odijelom, bocama i regulatorom bez potrebe asistencije s kopna ili broda. Aqualung, sustav otvorenog kruga, s manjim varijacijama i značajnim poboljšanjima još uvijek se univerzalno koristi pri ronjenju. Njegov jednostavni dizajn i solidna konstrukcija osigurala je jeftinu opremu čime su sportskom ronjenju vrata bila širom otvorena.
Osim toga, ne treba smetnuti s uma da su Cousteau i Gagnan svojim pronalaskom ljudima otvorili jedan sasvim novi i do tada nepoznati svijet morske dubine koje ni danas ne poznajemo koliko bismo htjeli, ali koji je dostupan istraživanjima upravo zahvaljujući ovim legendama ronjenja.
JOHN SCOTT HALDANE (1860.– 1936.)
Plinska maska, dekompresijske tablice, kanarinci koji su upozoravali britanske rudare na ugljični monoksid sve do 1986. godine, samo su neke od inovacija velikoga svjetskog znanstvenika Haldanea. Rođen je u bogatoj i utjecajnoj škotskoj obitelji, a cijeli je život posvetio istraživanju respiratorne fiziologije. Postao je poznat od mladih dana kao čudak koji je,vršeći eksperimente na sebi,došao do važnih otkrića. Tako je i prošao kroz iskustvo trovanja ugljičnim monoksidom koje je kasnije opisao kao usporeno trovanje, zaključavao se u komore koristeći koktele smrtonosnih plinova te bilježeći njihove učinke na vlastiti um i tijelo. Počeo je istraživati rizike za respiratorni sustav rudara. Njegovi terenski izvještaji brojnih istraga rudarskih nesreća govorili su da rudare truje ugljični monoksid, a u rudnike je uveo miševe i kanarince koji, zbog svojeg ubrzanog metabolizma, brže osjećaju posljedice trovanja ugljičnim monoksidom pa su tako rudarima davali do znanja da imaju još vremena napustiti rudnik prije nego bude kasno.
Proučavao je dekompresijsku bolest nakon što je uvidio da ronioci Kraljevske mornarice često pate nakon izrona. Rad na ovom problemu rezultirao je izradom dekompresijskih tablica čije poštivanje pravila sprečava razvoj dušičnih mjehurića u tkivu. Takve tablice se, uz pojedine izmjene, i danas koriste pri ronjenju. Istražujući regulaciju disanja otkrio je Haldaneov efekt u hemoglobinu, a britanska ga je vlada tijekom Prvog svjetskog rata poslala na ratište kako bi otkrio koje plinove Njemačka koristi u sukobu. Jedan od rezultata njegovog odlaska na ratište bila je plinska maska koja je i danas neizostavni dio opreme svakog vojnika. Umro je 1936. godine nakon povratka s ekspedicije na kojoj je istraživao utjecaj tlaka na planinare.
SHECK EXLEY (1949. – 1994.)
Pionir je ronjenja u špiljama i autor dvije najznačajnije knjige koje se bave ronjenjem u špiljama: “A Blueprint for Survival” i “Caverns Measureless to Man” te je uspostavio mnoge sigurnosne procedure prilikom ronjenja u špiljama koje se koriste i danas. Također je bio i pionir ronjenja na ekstremnim dubinama. Za potrebe spašavanja prilikom ronjenja u špiljama izumio je “octopus”, ili regulator s višestrukim crijevom niskog tlaka za drugi stupanj. Taj tip regulatora s dva druga stupnja danas je, kao što znate, standard u ronjenju. Kako bi financirao svoju strast, radio je kao učitelj matematike u srednjoj školi. Ronjenjem se počeo baviti 1965. u svojoj 16. godini. Te je godine ušao u svoju prvu podvodnu špilju i novootkrivena strast nije ga više napuštala do smrti. Prvi je na svijetu koji je u svojem ronilačkom dnevniku imao upisano tisuću urona u špilje, a u 29 godina ronjenja upisao ih je ukupno 4.000. Pomogle su mu i neke prirodne predispozicije jer je imao neuobičajenu otpornost prema dušičnoj narkozi, a samo je jedan od nekolicine ronilaca koji su preživjeli ronjenje na 122 metra dubine koristeći obični stlačeni zrak. Pokušao je tada ići još dublje, ali je pokušaj probijanja rekorda završio dušičnom narkozom i nesvjesticom.
Sheck je jedan od 11 ljudi na svijetu u povijesti tehničkog ronjenja koji je zaronio ispod 250 metara dubine. Pri takvim je zaronima pažljivo planirao višefazne dekompresije u moru, ne koristeći dekompresijske komore, zadržavajući se u dekompresijskom postupku ponekad i do 13 i pol sati. Tijekom svoje karijere nikada nije obolio od dekompresijske bolesti. Poginuo je u svojoj 45. godini pokušavajući doseći rekordnih 300 metara dubine u podvodnoj rupi, cenoti, kraj meksičkoga Zacatona. Tijelo mu je pronađeno tek nakon što je izronilo na površinu jer je linija njegova silaska u međuvremenu nestala. Pronađena je umotana oko ventila, a mnogi i danas smatraju da je Exley to namjerno napravio kako bi, uvidjevši da je izgubio šansu za preživljavanje, spriječio bilo koga da riskira glavu u vrlo opasnom eventualnom pokušaju njegova spašavanja. Njegov ronilački kompjutor je, nakon pronalaska tijela, pokazivao maksimalnu dubinu od 268 metara.
MEL FISCHER (1922. – 1998.)
Fischer je, bez premca, najveća legenda među lovcima na podvodno blago. Ovaj Amerikanac slavu je stekao pronalaskom španjolske galije Nuestra Senora Atocha iz 1622. godine. Otkrio ju je 1985. godine pred obalama Florida Keysa, a otkriće je tim značajnije kada se uzme u obzir da je vrijednost njezina tereta procijenjena na 450 milijuna američkih dolara. Na dnu mora otkrivena je nevjerojatna količina od 40 tona zlata i srebra. Pronađeno je čak 114.000 španjolskih srebrnih novčića poznatih kao “Dijelovi od osam”, nepoznata količina zlatnih novčića, kolumbijskih smaragda, raznih zlatnih i srebrnih predmeta i preko tisuću srebrnih šipki. Iako su brojke prilično impresivne, to je ipak samo polovica blaga koja je pronađena u Atochi. Nedostaje najvrjedniji dio broda, a to je krma, još 300 srebrnih šipki i osam brončanih topova. Fischer ovaj vrijedni pronalazak nije pronašao slučajno, nego ga je 16 godina uporno tražio, davši se, u međuvremenu, u mnogo naporniju potragu, a to je novac od investitora i posadu koja će biti voljna raditi opasan posao pod vodom.
Mnogi ronioci odbili su ga zbog opasnosti posla i vrlo male nadnice do pronalaska broda, jer im je obećao veliki novac u slučaju pronalaska. Atochu nije tražio naslijepo, jer je ranije, 1971. godine, pronašao novčiće za koje je zaključeno da pripadaju Atochi. Osim toga, 1980. godine pronašao je i sestrinski brod Santa Margarita koji ga je uvjerio da je Atocha zaista na mjestu gdje je našao novčiće. Međutim, otkriće nije prošlo bez kontroverzi jer je vlast države Floride, odmah po javljanju o mogućem mjestu olupine 1971. godine, proglasila zaštićenu zonu, tražeći od Fischera da im preda 25 posto do tada pronađenoga blaga. Nakon toga je počela dugotrajna pravna bitka koja ga je koštala šest milijuna dolara zbog čega više nije imao novca za troškove daljnjeg istraživanja. Otkriće Santa Margarite ga je izvuklo iz financijskih poteškoća, a nakon 140 sudskih ročišta, slučaj je došao pred Vrhovni sud Floride koji je odlučio da Fischer ima pravo na blago, dodajući da, zahvaljujući svojoj potrazi, pomaže očuvanju povijesnoga nasljeđa jer je olupina, nakon pronalaska, zaštićena na dnu mora gdje se i danas nalazi.
Ostatak popisa najpoznatijih ronilačkih imena na svijetu koja bi svaki zaljubljenik u ronjenje trebao poznavati možete pronaći u devetom broju SCUBAlife magazina (rujan 2012.).