Primošten i Rogoznica – tamo gdje se lome najveći valovi Jadranskog mora i vladaju najtiše bonace.
Rogoznica
Rogoznica se nalazi na jednom od najrazvedenijih predjela jadranske obale potpuno zaštićena od ćudljivih utjecaja vjetra i mora. Zanimljivost njenog položaja posebno ističe rt Planka (rt Ploča ili Pločica) koji se nalazi dva kilometara jugoistočno od Rogoznice, jer upravo on zemljopisno i klimatski dijeli Jadran na sjeverni i južni. To je mjesto na kojem se snažno sudaraju sjeverni i južni vjetrovi, ciklone i anticiklone te snažne morske struje. Na njemu se lome najveći valovi Jadranskog mora i vladaju najtiše bonace koje se mogu zamisliti. Sve to stvara zanimljiv prirodni spektakl koji se ne propušta jer nešto slično nije moguće vidjeti i doživjeti nigdje drugdje. Taj nevelik rt dramatično djeluje na vremenske prilike u Dalmaciji, a posebno u Rogoznici na čijem području zbog njegovog utjecaja tijekom tri ljetna mjeseca padne svega oko 60 milimetara kiše, gotovo tri puta manje nego u susjednim gradovima Splitu i Šibeniku.
Diomedov rt
Ovaj, na prvi pogled ni po čemu poseban rt i njegovu ćud spominje se i u najstarijim sačuvanim opisima istočne obale Jadrana. Grčkim pomorcima Planka je pod imenom Diomedov rt bila poznata i prije šestog stoljeća prije Krista. Homer u “Ilijadi” daje naslutiti da je do njega nakon Trojanskog rata doplovio i sam Diomed, jedan od najvećih junaka grčke mitologije, a grčki je povjesničar Timej već u četvrtom stoljeću prije Krista opisao njegove neobične prirodne anomalije. Njegov opis vremenskih prilika nad Diomedovim rtom spada među najstarije opise neke meteorološke pojave u europskoj kulturi. O Diomedovom rtu u trećem stoljeću prije Krista pisao je i grčki učenjak, otac zemljopisa, astronom i matematičar Eratosten, a tu se događa i jedna od epizoda epa o Argonautima. Nakon svega iznesenog gotovo imamo osjećaj da se nalazimo negdje na Peloponezu, a ne u Dalmaciji. Da su i stari Rimljani bili dobri poznavatelji Planke dokazuje Plinije Stariji koji ga spominje u prvom stoljeću u svom poznatom “Prirodoslovlju”, prvom enciklopedijskom djelu europske kulture.
Sveti Ivan Trogirski spašava kralja Kolomana
Za puntu Planku vezano je i jedno od čuda koja se pripisuju kršćanskom svecu Ivanu Trogirskom, trogirskom biskupu iz 11. stoljeća. Prema legendi, on je nakon brodoloma kod rta Planka hodajući po valovima spasio život kralju Kolomanu i svim mornarima s broda. U spomen na njega i njegova čudesna djela tu je 1324. godine izgrađena zavjetna crkva. Crkvica svetog Ivana smještena je u pustom krševitom krajoliku šibanom valovima i vjetrom. Crkvica je orijentirana u pravcu istok – zapad, pravokutnog je oblika s polukružnom apsidom, a unutar nje se nalazi jednostavan oltar. Crkvica u sebi ima obilježja predromanike, romanike i gotike. Ovakva jednostavna i bazična, ova je zaštićena sakralna baština u potpunosti srasla s okolnim krajolikom i djeluje kao da se ovdje nalazi od pamtivijeka. Iako je crkvica udaljena više od deset metara od mora, ipak do nje ponekad dopiru valovi što daje posebnu draž ovom mjestu.
Zmajevo oko
Druga velika i posebna jedinstvenost Rogoznice nalazi se na poluotoku Gradina, uz tanku prevlaku koja razdvaja uvale Soline i Koprišće. To je jezero Zmajevo oko kao jedinstven hidrogeomorfološki fenomen istočne obale Jadrana u kojem se zbog posebnih fizikalno – kemijskih svojstva razvila osebujna flora i fauna. Okruženo je okomitim stijenama visokima od četiri do 24 metra. Površina jezera iznosi oko 10.000 metara kvadratnih, a najveća izmjerena dubina je 15 metara. Jezero nema vidljive površinske veze s okolnim morem, ali uočljiva je mediolitoralna stepenica što omogućuje da se u jezeru osjećaju morske mijene i dokazuje da postoji izmjena jezerske i morske vode kroz pukotine i kanale u poroznom vapnencu.
Jedinstven i poseban okoliš Zmajevog oka, s debelim donjim slojem sumporovodika, posljednjih je godina zainteresirao brojne domaće i strane znanstvenike, a zbog meromiktičkih i anoksičkih uvjeta jezerske slane vode uspoređuju ga s Crnim morem, fjordom Framvaren u Norveškoj ili kraterskim jezerom Pavin u Francuskoj. Tijekom stoljeća događalo se da jezero “prokuha“, ili kako kažu znanstvenici, da dođe do prevrtanja vodenog stupca zbog čega dolazi do pomora svih živih organizama unutar jezera.
Legenda o zmaju Murinu
Uz jezero Zmajevo oko vežu se brojne legende. Jedna od njih je i priča o dvoje braće od kojih je jedan bio slijep. Dijeleći nasljedstvo zdravi je brat prevario slijepog, a ovaj ga je prokleo riječima: “ako nisi pravedno podijelio, neka se sve pretvori u jezero“. Tako je i bilo. Naravno da je u jezeru koje ponekad pjeni i ključa živio i zmaj. Ovaj rogoznički zmaj, kaže lokalna predaja, bio je nemilosrdan. Svake je godine uzimao najljepšu djevojku i najdeblju ovcu. Najljepše djevojke su i danas u modi, ali najdeblje ovce više ne postižu cijenu kao nekada. Gdje god su zmajevi postoje i bezbrojne priče pa evo još jedne vezane uz grčku mitologiju. Zmaj Murin, izvanbračni sin Here i Posejdona, iz svojih je dvora na otoku Velika Smokvica vladao polisom Herakleja. Štitio je stanovnike od osvajača i pljačkaša, a oni su mu svake godine, na najduži dan, morali dati najljepšu djevojku za ženu. Ovdje se ovce se ne spominju, ali nijedna nesretnica nije preživjela prvu bračnu noć. Legenda kaže da se jednog dana, na krilatom konju Pegazu, pojavio heroj Aristos, praunuk Argonauta Jasona. Zaljubio se u djevojku koja je sutradan trebala biti nevjesta strašnome zmaju. Mladi je junak izazvao zmaja na dvoboj i kopljem, koje je uz pomoć Hefesta i mjesečeve prašine iskovala moćna božica Atena, smrtno ranio neman. Umirući, Murin je kandžama iskopao vlastite oči. Jedno je oko bacio daleko iza Mljeta, a drugo mu je samo iskliznulo pod noge i istopilo kamen. U kamenu udubinu slilo se more i nastalo je jezero znakovita imena Zmajevo oko. Prema toj legendi o zmaju Murinu, ako se dvoje zaljubljenih okupa u Zmajevom oku, bit će jedno drugom vjerni do kraja života, a njihov će brak biti blagoslovljen vječnom ljubavlju i zdravom djecom.
Primošten
Primošten se u svojoj jednostavnoj ljepoti starog mediteranskog mjesta smještenog na otoku koji je tankom prevlakom povezan s kopnom diči brojnim plažama kao što su Raduča Mala i Porat, ali i čuvenim vinogradima i fantastičnim autohtonim crnim vinom Babićem.
Prepoznatljivi primoštenski vinogradi u kojima je rasla sorta Babić isklesani su u kamenu. Ti kilometri suhozida prava su oda ljudskom radu i upornosti. Postoje indicije da se vinova loza na ovom području uzgajala još od osmog stoljeća prije Krista kada su vinograde sadili Iliri i Liburni, a tradiciju su nastavili Grci i Rimljani te od sedmog stoljeća Hrvati.
Par kilometara južnije od Primoštena vidi se brdo Gaj na čijem se vrhu od 2017. godine nalazi kip Gospe od Loreta, zaštitnice Primoštena. Kip je s postamentom visok 17,3 metra, što je upravo desetina visine brda Gaj. Inače, cijela priča je krenula mnogo prije, sad već davne 1835. godine kada je Marko Prgin sanjao sliku Gospe s malim Isusom. Marko je posudio braceru, skupio ljude i zaputio se na drugu obalu Jadrana – u Loreto. Tamo je našao i kupio Gospinu sliku koju je sanjao – sliku u drvu Marije Bogorodice s malim djetetom Isusom u njenim rukama, a sa strane kleče dva sveca. Marko Prgin je sliku obloženu u drvenom sanduku prevezao brodom u Primošten. Kako je slika bila naslikana tamnim bojama, brojni su Primoštenci davali svoje obiteljsko zlato i srebro kako bi se napravio zlatni i srebrni okvir koji se i danas nalazi na slici. Nova reinterpretacija te slike iz ruku arhitekta Arona Varge i mozaičara Miluna Garčevića sa svog brda gleda prema Primoštenu i originalnoj slici Gospe od Loreta.
Ronjenje u podmorju Primoštena i Rogoznice
Unutar ovog nevelikog arhipelaga nalazi se par ronilačkih centara. To zvuči odlično, no stvarnost je ipak pomalo drugačija jer neki od njih gotovo nikad ne rade, a neki kao da ne primaju sve ronioce, već samo Mađare (ronilački centar u vlasništvu Mađara). No, i u Primoštenu i u obližnjoj Rogoznici ćete pronaći barem jedan dobro opremljen ronilački centar s kojim možete na ronjenje.
No krenimo i na samo ronjenje i lokacije na kojim se može roniti na ovom području. Kad se isplovljava iz uvale u kojoj se nalazi Rogoznica, pred nama se otvara pogled na otoke Velu i Malu Smokvicu te otočić Kalebinjak. Nešto dalje prema pučini u smjeru zapada smjestio se otočić Mulo na kojem se nalazi svjetionik. To je otprilike područje koje pokriva taj ronilački akvatorij.
Sweet Wreck
Jugoistočno od Male Smokvice uz samu obalu nalazi se lokacija Sweet Wreck. Radi se o Rumunjskom teretnom brodu koji je torpediran za vrijeme Drugog svjetskog rata i koji se praktički dovukao i nasukao na obalu Male Smokvice. Legenda govori o tome da je brod prevozio čokolade i kekse pa od tuda i naziv ove lokacije – Sweet Wreck.
Sam brod se nalazi na dubinama od devet do 23 metra pa je dostupan i početnicima. Rascijepljen je na tri odvojena dijela od kojih je najzanimljiviji prvi na kojem se nalazi kormilo.
Kalebinjak – Eco dive
Otočić Kalebinjak je zapravo malo veća hrid na kojoj se nalazi mali svjetionik, a nalazi se unutar trokuta koji čine otoci Mala Smokvica, Vela Smokvica i Rt Konj koji se nalazi na kopnu u nastavku mjesta Ražanj. Kako dubina ovog zarona ne prelazi 20 metara, a podmorje je bogato životinjskim svijetom i raznim formacijama podvodnog stijenja, ova lokacija se može smatrati idealnom za noćni zaron. Nevelik otočić ili hrid može se laganim tempom zavirujući u svaku rupu obići tijekom jednog zarona. Brod se sidri uz mali molić koji vodi ka svjetioniku na vrhu hridi, a roni se lijevim ramenom obrnuto od smjera kazaljki na satu oko cijelog otoka.
Na ronjenju se mogu vidjeti hobotnice, sipe, zubatci, fratri, brojne škarpinice, gavuni, modraci i menule. Za modrake i njihovu srodnu vrstu menule karakterističan je spolni dimorfizam koji je najizraženiji za vrijeme mriješćenja od srpnja do rujna. To je pojava gdje se u istoj životinjskoj ili biljnoj vrsti javljaju jedinke u dvama različitim oblicima, a očituje se kao razlika u veličini, obojenosti, obliku i u specijalnim strukturama. Osim toga, kod ovih vrsta je prisutna i pojava koja se zove protoginija, što znači da su ove ribe iz porodice girovki kroz prve dvije do četiri godine starosti ženke, a poslije se preobražavaju u mužjake.
Ova lokacija je lokalno poznata pod nazivom Eco dive upravo zbog očuvanosti podmorja i njegovog iznimnog bogatstva.
Gorgonia Cliff, Torpedo dive, Alains Cliff
Oko Vele Smokvice se nalaze tri ronilačke lokacije. Na njenom jugoistočnom kraju se nalazi Gorgonia Cliff lokacija poznata po bogatom staništu crvenih gorgonija. Ako se dižemo po zapadnoj strani otoka prema sjeveru dolazimo do lokacije Torpedo dive gdje se na dubini od 39 metara nalazi veliki devetmetarski torpedo iz Prvog svjetskog rata prelomljen na dva dijela.
Ako nastavimo dalje u istom smjeru brodom dolazimo do Alains Cliffa. Ako more nije nemirno, sidri se uz malu kućicu na obali mora na dubini od tri do četiri metra, na platou koji se spušta do dubine od devet metara gdje počinje zid koji se spušta čak do dubine od 96 metara, ali istraživanje veće dubine od 40 metara smo prepustili nekoj drugoj prilici.
Ovdje su česte prilično jake struje pa vam se može dogoditi da iskočite iz broda na pravom mjestu, ali dok se sakupite i zaronite struje su vas već odnijele daleko od predivnog zida bogatog životom i gorgonijama. Na sredini zida nalazi se kanjon. Zbog odlične vidljivosti, ali i struja, treba paziti na dubinu kako se ne bi prebrzo ušlo u dekompresiju. Slijedeći zid polako se dižete sve do male uvalice na kojoj se izranja.
Olupina aviona Soko J-21 Jastreb iz Domovinskog rata
Ako se od Vele Smokvice krene prema istoku i najbližem kopnu dolazi se do uvale Šepurine i Movar koje same po sebi nikako ne djeluju kao zanimljiva ronilačka destinacija. Međutim, u njihovom plitkom pješčanom podmorju skriva se jedna od posebnijih ronilačkih lokacija Jadrana. Radi se o ostacima mlaznog aviona Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva Soko J-21 Jastreb, jednog od rijetkih podmorskih spomenika iz doba Domovinskog rata.
Prema službenom izvješću JNA i generalštaba u Beogradu, bivše Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo izgubilo je nad Šibenikom tri ratna zrakoplova. JNA tvrdi da je sva tri zrakoplova oborila protuzračna obrana Republike Hrvatske. Prvi zrakoplov tipa J-21 kojim je pilotirao Valter Jurišić je pao kod Šibenika, drugi zrakoplov tipa N-60 kojim je pilotirao Dragan Maksimović je pao u more na području Kornata, dok je treći zrakoplov također tipa N-60 kojim je pilotirao Živan Milošev Lola pao u more kod Zečeva.
Soko J-21 Jastreb je jednosjedni, jurišno-izviđački mlazni zrakoplov konstruiran i proizveden u Jugoslaviji šezdesetih godina prošlog stoljeća. Vrlo je sličan zrakoplovu G-2 Galeb koji je i bio osnova za razvoj ove letjelice. Najveća razlika između ove dvije letjelice je ta što je u nju ugrađen snažniji motor, uklonjeno je stražnje sjedalo te je ugrađena treća strojnica u nosu. Iako je primarno konstruiran kao jurišni zrakoplov za napad na ciljeve na zemlji, u doba mira se koristio kao mlažnjak za obuku pilota i izviđanje. Proizvodio se u tvornici zrakoplova Soko u Mostaru sve do 1980-ih. Koristio se u Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu sve do raspada Jugoslavije te za vrijeme Domovinskog rata, a nakon toga prelazi u zrakoplovstvo Republike Srpske te Srbije. Određeni broj zrakoplova prodan je Libiji. J-21 se intenzivno koristio u ratu tijekom 1991. do 1995. na području Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Nakon rata, ugovorom o smanjenju vojnih snaga SR Jugoslavija je umirovila preostalih 66 Jastrebova, a 13 naslijeđenih Jastrebova Republike Srpske je Ratno zrakoplovstvo Bosne i Hercegovine stavilo izvan operativne uporabe.
U vrijeme prvih ratnih mjeseci 1991. godine Jugoslavenska vojska je masovno koristila Jastrebove za napade na postrojbe Hrvatske Vojske. U to su se doba vodile žestoke bitke za osvajanje vojarni od strane hrvatskih snaga, uz istovremeno povlačenje postrojbi JNA iz priobalnog dijela Hrvatske. JNA je iz tenkova s položaja u blizini Šibenskog mosta otvarala vatru po gradu i prilazima gradu. Zrakoplovi su višekratno bombardirali Šibenik i Vodice. Hrvatske su se postrojbe žilavo branile, cijelo su vrijeme trajale teške borbe pri čemu su u dva dana srušena tri zrakoplova JNA, dok su se vojarne nalazile u potpunom okruženju. Zrakoplovi su srušeni lakim protuzrakoplovnim topovima i prijenosnim raketnim sustavima tipa “Strela” i “Igla”. Upravo jedan od njih jurišnik J-21 Jastreb iz 97. avio brigade 240. lake bombarderske eskadrile kojim je upravljao 27-godišnji pilot Valter Jurišić je oboren 18. ili 19.09.1991. te se srušio u blizini Rogoznice u uvalu Molat zajedno s pilotom koji nije iskočio iz pogođenog zrakoplova.
Po stanju ostataka koji su razbacani po pjeskovitom dnu u krugu od pedesetak metara može se zaključiti da je pogođeni zrakoplov velikom brzinom udario u morsku površinu gdje se od siline udarca potpuno razbio. Na dnu se nalazi velik broj razbijenih, neprepoznatljivih i deformiranih dijelova ove letjelice kao što su trup, motor, zgužvana oplata te razni električni sklopovi.
Od prepoznatljivih dijelova ističe se rep zrakoplova na kojem se prije vidjela jugoslavenska trobojnica s petokrakom zvijezdom koja se danas više ni ne nazire. U deformiranom sklopu lima, kablova i potkonstrukcije lako se može uočiti stajni trap, a kao izdvojeni segment je prepoznatljiv potkrilni lanser za rakete zrak – zemlja. Takva dva nosača bila su obješena svaki ispod svog krila, a rakete su se ispaljivale električnim putem.
Sve četiri cijevi za rakete su prazne, što je vjerojatno znak da ih je pilot ispalio prije nego što je bio srušen. Uz ove rakete Jastreb je bio naoružan i s tri strojnice Browning od 12,7 milimetara od kojih nije ostalo ni traga. Obično olupine brodova čuvaju ugori, murine ili škarpine, ali razbacane dijelove ovog zrakoplova ljubomorno čuvaju kanjci i gotovo ih je nemoguće otjerati od njihovih bajkovitih metalnih dvora. U pijesku oko razbacanih ostataka metala kriju se bezbrojni paukovi bijelci koji se, čim se osjete nesigurno, velikom brzinom ukapaju u pijesak.
Osim njih, pijeskom brode brojni razoci koji se od vrlo sličnih pokrivaca, plosnatica, iverka i listova razlikuju po sivo-crnoj pjegi koja se nalazi ispred korijena repa. Posebnost im je i velik razmak između očiju koji je u ženki nešto manji. Ove ribe se izvrsno kamufliraju u pješčanom tlu, kao i kameleoni, oponašajući uzorkom gornje strane svog tijela pješčano tlo po kojem love rakove i manje ribice. Za kraj se mogu obići strujni kablovi koji iz kopna odlaze u dubinu, a na koje su se ulovile brojne školjke i koji pružaju interesantno sklonište ribama.
Smokvica
Kad se isplovljava iz Primoštena prvo što vam upadne u oko je ljepota i pitoresknost otočića na kojem se smjestio grad, unatoč tome što je njegova obala obrubljena novim kućama koje nikako ne mogu nadomjestiti autohtonost starih kamenih zdanja. Nakon par minuta vožnje dolazimo do otočića Smokvica. Ovaj puta to nije niti mala niti vela, već samo Smokvica. Ovo se može smatrati i kućnim grebenom ronilačkog centra Pongo.
Kućni greben nudi bogat podvodni svijet i ovdje vrijedi roniti polagano i zavirivati u svaku rupu jer se jastozi nalaze na više mjesta. Osim toga treba pažljivo gledati po zidu jer se ovdje krije pravo bogatstvo različitih puževa stražnjoškržnjaka na kakvo još nisam naletio nigdje u Jadranu. Ovi puževi golaći na glavi imaju rinofore, ticala kojima prikupljaju podatke o okolini (miris i okus). Pošto nemaju kućicu koja bi im pružila utočište i sigurnost, stražnjoškržnjaci su razvili druge načine zaštite od grabežljivaca. Neke vrste su se bojom i oblikom prilagodile okolini stvarajući savršenu mimikriju tako da ih je gotovo nemoguće primijetiti. Suprotno njima, druge vrste kao da se trude svojim jarkim bojama da budu što uočljivije. Na ovaj način upozoravaju potencijalne predatore da su otrovni ili neukusni čineći boje njihovim glavnim oružjem u obrani od neprijatelja. U ždrijelu puževa se nalazi poseban organ za usitnjavanje hrane koji se zove trenica ili radula, a hrane se spužvama, moruzgvama, obrubnjacima, mahovnjacima te je kod nekih vrsta zabilježen čak i kanibalizam. Često pohranjuju otrovne tvari iz organizama kojima se hrane kako bi se zaštitili od neprijatelja, ali unatoč brojnim mjerama zaštite, puževi golaći nisu imuni na grabežljivce. Njima se hrane rakovi, zmijače, vlasulje i druge vrste puževa golaća. Na stražnjem dijelu tijela nekih puževa golaća nalaze se sekundarne škrge koje izgledaju kao perjanica i mogu se po potrebi uvući. Drugi pak nemaju tu perjanicu, no zahvaljujući brojnim izraslinama imaju veliku površinu tijela koja im služi za izmjenu plinova.
Osim učestalog “Puža Dalmatinera” (Discodoris atromaculata), ovdje je moguće vidjeti i Thuridilla hopei, malog puža koji ne naraste veći od dva centimetra. Njegove su rinofore razmjerno duge, a jasno je da svojim jarkim bojama, u ovom slučaju plavom i žutom, odvraćaju potencijalne predatore od napada. Sličan način odvraćanja neprijatelja ima i mnogo veći puž Polycera quadrilineata koji naraste do pet centimetara. Njegovo je tijelo prozirno, a prekrivaju ga uzdužne žute i narančaste pruge, a takve boje su i rinofore i sekundarne škrge. S druge strane, puž Dendrodoris grandiflora neutralnim sivim, bijelim, maslinastim i smeđim bojama te mramornim uzorkom želi ostati u potpunosti neprimijećen kako bi se zaštitio od neprijatelja.
Amphytheatre
Ako se od Primoštena krene prema jugozapadu dolazi se do otoka Maslinovika iza kojega se nalaze manji otoci Lukovnjak, Grbavac i Barilac. Oko otoka Grbavca se nalaze čak tri zanimljive ronilačke lokacije, a najsjevernija od njih je Amphytheatre. Ime je dobila po stepenicama koje se poput redova u amfiteatru spuštaju prema pozornici. Brod se sidri na dubini od pet metara, zatim se prolazi polje morske trave te se dno spušta na 40 metara. Po povratku se dižemo stepenasto na 25 m, zatim slijedi dizanje na 18 pa na 12 metara te povratak na brod. Ova lokacija po vrstama životinjskog svijeta podsjeća na Smokvicu.
Ovdje opet susrećemo brojne jastoge, plove sitne ribe i između ostalih i neke nove vrste puževa stražnjoškržnjaka kao što je mali pužić bijelo-roza boje sa žutim prugama te jedan od najljepših i najrjeđih puževa stražnjoškržnjaka, fantastični Janolus cristatus koji izgleda kao da ga je konstruirao sam Nikola Tesla čije cijelo tijelo je obložio plavim žaruljama. Ovdje se, kao i na svim okolnim lokacijama, nalazi mnoštvo otrovnih mnogočetinaša koji proždiru sve oko sebe.
Na ovom lijepom ronjenju posvećenom makro svijetu moguće je vidjeti i deseteronožnog raka Pagurus anachoretus koji meki zadak skriva u kućicama puževa, a prepoznatljiv je po plavim očima koje se nalaze na bijelim dršcima s crvenim obrubom na bazi i dugim crveno bijelim antenama.
Osim toga, ovdje je moguće vidjeti kirnje, ali treba biti miran i pažljiv jer su jako plahe i pri prvoj “prijetnji” sklanjaju se u svoje kamene dvore gdje ih je nemoguće pronaći. Uokolo plove brojne plove salpi, mnoštvo fratara i ušata.
Coal Wreck
S južne strane Grbavca nalazi se Coal Wreck. Ovdje se brod veže na bovu koja se nalazi s lijeve strane južnog rta. S platoa koji je na dubini od pet metara kreće se u smjeru juga do zida gdje se spuštamo na dubinu od 35 metara na kojoj se nalazi protubrodska mina iz prvog svjetskog rata. To je jedna od brojnih takvih mina koje su bile postavljene u pojasu između Primoštena i Žirja, ta je cijela zona bila minirana kako bi se zaštitio ulaz prema Šibeniku. Na zidu iznad mine se nalaze brojne škarpinice, kao i mali ljubičasti puževi Flabellina affinis, a dnom zida u rupama iznad pijeska obitavaju brojne tabinje mrkulje. Zatim se dižemo na plato dubine 20 metara na kojem se nalaze ostatci Coal Wrecka.
Oko broda se nalazi razbacan ugljen koji je nekako preživio sve ove godine još iz vremena drugog svjetskog rata. Coal Wreck je zapravo umjetničko ime talijanskog broda Mirano koji je u službi njemačke ratne mornarice prevozio ugljen. U rujnu 1943. godine ispred Primoštena, uz otok Grbavac, napadnut je jakom artiljerijskom vatrom savezničke vojske s obližnjega kopnenog masiva, pri čemu se prod zapalio i potonuo. Nakon završetka rata dio olupine je izvađen (propeleri, dio nadgrađa broda, motori i drugo) jer se nalazila vrlo plitko na plovnom putu, a bočne oplate broda, dio jarbola, boce s komprimiranim zrakom za pokretanje motora i drugi dijelovi palube su ostali u podmorju.
Ti ostaci broda su razbacani po pješčanom dnu u krugu od 50-tak metara, a roniocima je najzanimljiviji jarbol s velikim kružnim nosačem na njegovom vrhu.
Fallen Lighthouse – Potopljeni svjetionik
Stotinjak metara dalje nalazi se mali svjetionik koji izvire iz mora, a to je i lokacija pod nazivom Fallen Lighthouse. Ovdje postoji cijeli niz ronilačkih zanimljivosti.
Ubrzo nakon zarona na dubini od devet metara nalazi se hrpa neobičnog kamenja sive boje koja nije obrasla algama. Kako se to kamenje nalazi pod vodom više od 2000 godina, jasno je da se radi o nečem vrlo neobičnom. To je vulkansko, vjerojatno još slabo radioaktivno kamenje koje su antički brodovi koristili kao balast. Iako to kamenje očito na neki način smeta algama, trlje s time nemaju nikakvog problema i odmaraju uz njih.
Zatim se spuštamo na dubinu od 16 metara gdje se nalaze brojni grebeni prekriveni koraljima i prepuni života, a na njima i oko njih se mogu pronaći dijelovi razlomljenih amfora koje su se u potpunosti stopile s grebenom i šarenilom podvodnog svijeta. Ovo je i stanište velikih periski koje su očito preživjele veliki pomor koji je pogodio ove najveće jadranske školjke. Nakon toga se postepeno dižemo i dolazimo do velike rupe promjera otprilike 20 metara unutar koje se u ležećem položaju nalazi veliki kameni svjetionik.
Graditelji su postavili svjetionik na krovu pećine, a da to nisu niti znali pa se ona s vremenom od težine urušila i stvorila ovu fantastičnu ronilačku lokaciju. Ovaj “bazen” treba dobro i pažljivo istražiti jer se unutar njega kriju brojne škarpinice, hobotnice, murine i matuličići.
Više o ronjenju u akvatoriju Primoštena i Rogoznice pročitajte u knjizi Ispod površine i u Ronilačkom vodiču po Jadranu.
Damir Šantekje iskusni ronilac i putopisac koji roni i piše o ronilačkim lokacijama širom svijeta, a posebna su mu strast ronjenja na neobičnim destinacijama poput Zelenortskih otoka, Kolumbije, Zimbabvea..., ali voli roniti i pisati i o ronjenju u Jadranu, a i u muljevitim austrijskim, mađarskim, hrvatskim... jezerima i rijekama.
