Istraga o smrti belgijskog tehničkog ronioca Luka Heyvaerta bacila je novo svjetlo na posljednje trenutke ronjenja na olupini broda uz obalu okruga Donegal.

Ova istraga otkrila je tragediju koja se dogodila unatoč iskusnim roniocima, ispravnoj opremi i brzoj reakciji u hitnim slučajevima. Saslušanje na sudu u Letterkennyju odnosilo se događaje od 22. srpnja 2024. kada je 52-godišnji ronilac izgubio život tijekom planirane ekspedicije na olupinu HMS Viknor koja se nalazila na dubini od otprilike 83 metra.

Naime, stradali Heyvaert bio je dio dobro pripremljene skupine belgijskih ronilaca na strukturiranom ronilačkom izletu koji su ronili s vlastitom opremom, a kobni zaron nije im bio prvi na olupinama uz obalu Donegala. Ekipa je već uspješno završila zarone na HMS Audacious i SS Empire Heritage u danima koji su prethodili incidentu. Zaron na HMS Viknor bio je planiran kao zahtjevan tehnički zaron. Plan je uključivao oko 30 minuta na većoj dubini, nakon čega slijedi duga, postupna dekompresija u trajanju od nekoliko sati, a svi su ronili s rebreatherima te imali i dodatna (rezervna) ronilačka računala.

Dokazi predočeni u istrazi opisali su kako je ronjenje u početku normalno napredovalo. Ronioci su izvijestili o “lijepom, opuštenom tehničkom zaronu“ na većoj dubini bez ranih znakova poteškoća. No, situacija se promijenila tijekom izrona. Kolege ronioci počeli su primjećivati da je Heyvaert djelovao uznemireno te da je više puta pritiskao nešto na svom ronilačkom računalu te da nije reagirao na signale koje su mu pokazivali rukama. Na dubini od oko 27 metara ronilački partner pokušao mu je dati rezervni regulator s odgovarajućim disajnim plinom, a ono što su vidjeli bilo je alarmantno. “Vidio sam strah u njegovim očima“, rekao je jedan ronilac istrazi. Unatoč ponuđenoj pomoći Heyvaert je nastavio izranjati brže nego što je planirano i dozvoljeno, zaobilazeći (preskačući) pri tom planirana dekompresijska zaustavljanja i pokazujući znakove rastuće panike. Kako se situacija pogoršavala, iskusniji ronioci su se uključili u pomoć poduzimajući napore da ga stabiliziraju i sigurno otprate na površinu. Nakon 12 metara dubine njegovo se stanje značajno pogoršalo. Opisan je kao paničan, blijed te nije reagirao na pokušaje podrške. Trenutačno kasnije prestao je disati. “Na 12 metara dubine Luk je ispustio usnik. Primijetio sam da mu je usnik gurnut u usta. U nekom trenutku prestao je disati, nije bilo mjehurića“, prisjetio se jedan ronilac.

Ronioci su donijeli ključnu odluku te su ga “poslali” na površinu tako što su mu dodali zraka u kompenzator plovnosti pričvrstivši ga za uže koje je bilo pruženo s površine do olupine kako bi spriječili da potone ili se izgubi. Bio je to posljednji pokušaj da ga se spasi.

Prvi znak površinskom timu da nešto nije u redu došao je kada se pojavilo više površinskih markera (plutača) koje su signalizirale nevolju i potrebu za dodatnim plinom. Skiper se spustio, locirao ronioca bez svijesti zapetljanog u blizini “stanice” za sigurnosni zastanak i izvukao ga na površinu. Odmah na brodu započeli su postupak reanimacije uz davanje kisika, dok je obalna straža Malin Head koordinirala hitnu evakuaciju helikopterom. Unatoč kontinuiranim naporima nesretni ronilac nije davao znakove života.

U istražnom postupku saslušani su ronioci koji su bili na tom zaronu, operater plovila, medicinski stručnjaci, a proučen je i nalaze obdukcije. Ključni zaključci su da je uzrok smrti utapanje, a najvjerojatniji faktor koji je doprinio smrti je imerzijski plućni edem (IPE). Imerzijski plućni edem nastaje povećanjem pritiska u plućnim krvnim žilama naglim dotokom veće količine krvi iz ekstremiteta i trbuha zbog povećanog hidrostatskog opterećenja (pritiska vode) uzrokujući isticanje plazme u alveole (plućno tkivo ispunjeno zrakom u kojem se odvija razmjena plinova tijekom disanja). Iako je teško definitivno potvrditi, stručno svjedočenje sugerira da je to najvjerojatniji temeljni okidač. Istraga je još utvrdila i da nije bilo kvara na ronilačkoj opremi te da nije bilo problema s opskrbom disajnim plinom ili funkcijom rebreathera, a nema ni znakova traume ili vanjskih ozljeda.

Za ronilačku zajednicu ova istraga ima težinu. Potvrđuje da se nije radilo o neuspjehu obuke, planiranja ili odgovora na neku situaciju pod vodom. Ovo je “tragedija bez jednostavnog uzroka”. Smrt Luka Heyvaerta naglašava tešku stvarnost u ronjenju – čak i među iskusnim, dobro opremljenim tehničkim roniocima nema svaki incident jasan ili sprječiv uzrok.

Za ronioce, instruktore ronjenja i operatere ovaj slučaj pojačava neugodnu, ali ističe važnu istinu. Neki rizici u ronjenju nisu mehanički ili proceduralni, već fiziološki, nepredvidivi i nisu uvijek u potpunosti shvaćeni.

Više o imerzijskom plućnom edemu možete pročitati u Medicinskom priručniku za ronioce autora doktora Marija Franolića.