Jeste li pogledali film “The Abyss”?
Ako jeste, onda Vam je već poznat pojam “tekućeg disanja”. Tekuća ventilacija ili disanje tekućine umjesto zraka odavno je bila znanstvena fantastika i unatoč eksperimentalnoj kliničkoj upotrebi, njegovom potencijalu za liječenje ozbiljne plućne ili srčane traume i korištenja u dubinskom ronjenju i putovanju svemirom, još uvijek nije široko korištena niti istražena. Međutim, zahvaljujući radu njemačkih istraživača iz TU Bergakademie Freiberg, možda se to promijeni. Istraživači Thomas Janke i dr. Katrin Bauer objavili su svoj rad u časopisu “Measurement Science and Technology”.
U kliničkoj tekućoj ventilaciji pluća su napunjena tekućinom, a ne zrakom. Tekući perfluorougljik (PFC) koji se koristi za tekuću ventilaciju pokazao se savršeno pogodnim za disanje jer, ne samo da otapa velike količine kisika, nego također djeluje i protuupalno za ljudsko tkivo. Međutim, vrlo je malo poznato o dugoročnom ishodu takve vrste disanja, pravoj frekvenciji ventilacije i volumenu koji se udiše i izdiše. Izazov je izmjeriti koncentracije otopljenog kisika tijekom ove vrste disanja što je moguće samo procijeniti na temelju koncentracije u tekućini koja ulazi, odnosno izlazi iz tijela. Cilj istraživanja je bio proširiti raspoložive mjerne tehnike u istraživanju ove vrste disanja. Da bi dobili bolji uvid u transport kisika kroz dišne putove tijekom tekućeg disanja, istraživači su koristili in vitro model ljudskog plućnog bronhalnog stabla kako bi se izmjerilo iskorištavanje kisika pomoću fluorescentne boje koja ima visoku fluorescenciju pri niskim koncentracijama kisika. Budući da se intenzitet fluorescencije boje smanjuje iskorištavanjem kisika; što je veća koncentracija otopljenog kisika – to je niži intenzitet fluorescencije boje. Zatim su snimili protok pomoću digitalne CCD kamere, plave LED svjetiljke, optičkog filtra i zrcala. Koristeći ovu tehniku mogli su “mapirati” po prvi put kako dišni put apsorbira i prenosi kisik, otkrivajući posebne obrasce koncentracije tijekom inspiracije i ekspiracije (udaha i izdaha). Dr. Bauer je rekao: “Naši su rezultati pokazali visoki potencijal ove tehnike za vizualizaciju transporta kisika u modelu humanog dišnog puta, a sada namjeravamo upotrijebiti istu tehniku kako bismo pogledali složenije i realnije ljudske dišne putove.” Parcijalna tekuća ventilacija, kada je dio pluća ispunjen PFC-om, koristi se za liječenje akutnih plućnih bolesti i također je predložena za liječenje prerano rođene djece kako bi se simuliralo stanje u maternici. Pravi problem pri tekućem disanju je viskoznost. Kako bi se prevenirala smrt od acidoze (previše CO2 u krvi) morali bismo tekućinu disati u količini oko pet do 10 litara po minuti, a naša pluća jednostavno nisu dovoljno jaka za to!
