Kraljevina Tonga

U ronilačkom smislu teško da možete odabrati neku točku na kugli zemaljskoj koja nam je udaljenija od Tonge.

Tonga je sićušna kraljevina u bespućima najvećeg svjetskog oceana. Organizacija putovanja iz naših krajeva do Tonge ozbiljna je priča i ima smisla posvetiti joj par redaka. Kao osnova putovanja logično se nameće Australija i to je praktično jedina smislena varijanta kojom ćete uz najmanje truda moći “dobaciti“ do Tonge. Nekada nezamisliva misija danas je ustvari poprilično jednostavna. Više avio kompanija omogućuju relativno jednostavan, iako vremenski naporan i iscrpljujući put do Sydneya. Primjera radi, Qatar airways, ali i mnoge druge kompanije danas omogućuju relativno jednostavno putovanje uz samo jedno presjedanje u Dohi. Nakon toga možete izravno iz Sydneya do Tonge, a možete biti kreativni i angažirati koju od firmi koja se bavi isključivo prodajom avio karata te “posložiti“ svoje putovanje avionom od Sydneya do Tonge, potom let iz Tonge na Fiji, potom povratak s Fijija u Sydney. Vjerujte, vrijedi svakog (australskog) dolara.   

Tonga

Kraljevina Tonga je pacifička otočna država na nizu od 177 otoka jugozapadno od Samoe, a istočno od Fidžija. Otoci su okupljeni u tri veće skupine otoka: otok Tongatapu, otočje Ha’apai i otočje Vava’u.

Glavni grad je Nuku’alofa koji se nalazi na otoku Tongatapu. Vava’u otoci su brdoviti s aktivnim vulkanima, a ostali su nizinski i koraljnog porijekla. Međutim, ono što najviše fascinira vezano za upoznavanje Tonge su dvije stvari. Jedna od njih je apsolutno obožavanje kralja i kraljevske obitelji, a druga je generalni “problem“ s ishranom lokalnog stanovništva. Kad malo “googlate“ Tongu, nešto neobično će vam odmah privući pažnju. To su činjenice vezane uz fizički izgled i prehranu Tongoanaca.

Već i najobičnija pretraga će u svojem osnovnom statusu podastirati nama gotovo nezamislive fakte o glavnom problemu države Tonga – pretilosti lokalnog stanovništva. Mnoge studije pokazuju da je između 80 i 90 posto stanovništva Tonge pretilo i pati od ozbiljnih zdravstvenih problema koji uzrokuju preranu smrt. Morbidni podsjetnici na to su mnogobrojna minijaturna groblja koja se nalaze gotovo na svakom koraku gdje možete iz prve ruke steći dojam o prosječnoj životnoj dobi Tongoanaca. Nije nimalo neobično vidjeti da mnogi stanovnici umiru u četrdesetim pa čak i tridesetim godinama života. Glavni razlog tome je raširena globalizacija koja je na primjeru Tonge dovela do  potpune ovisnosti o uvozu hrane s Novog Zelanda i Australije, u čemu prevladava uglavnom “junk“ hrana poput tjestenina, kruha, šećera i mljevenog mesa Bog te pitaj kojeg porijekla. Takva situacija traje još od Drugog svjetskog rata pa sve do današnjeg dana.

Prilikom obilaska Tonge naravno da se treba zaputiti i razgledati i kraljevsku palaču, ne previše impozantnu, ali vrlo pristojnu građevinu okruženu kultiviranom travom, visokom ogradom i gomilom stražara. No, to ne znači da se ne smijete šetati oko ograde pa čak i prijateljski popričati s baš svima, uvijek prijaznim i nasmiješenim pripadnicima tonganske vojske.

I igrom slučaja, baš u vrijeme našeg neobaveznog prešetavanja zapazili smo nekoliko luksuznijih vozila iz kojih su izlazili pripadnici očigledno više tonganske klase. Na naše iznenađenje ubrzo se ispostavilo da su to baš svi pripadnici tonganske kraljevske obitelji, osim samog kralja Tupoa šestog. Još nevjerojatnije, istog momenta su započeli razgovor s nama zanimajući se odakle smo. Sljedećeg trenutka postali smo frendići jer je ispalo da su baš tog trenutka mladi pripadnici kraljevske obitelji na svojem “zasluženom“ provodu u Hrvatskoj (Split i Dubrovnik).

Naravno, palo je i zajedničko fotografiranje jer, ne upoznaje se baš svakog dana kraljevska obitelj, a ne upoznaju se baš svakog dana niti namjernici iz Hrvatske. Na stranu naše ugodno druženje (ne, u palaču nas ipak nisu pozvali), kralj Tupou šesti je na kršćanskoj Tongi apsolutno obožavana osoba do razine idolopoklonstva, što se vidi na mnogim transparentima diljem glavnog grada Tonge.

Ronjenje na Tongi

Na Tongi ronjenja nema! I sada, dok polako gutate ovu činjenicu, dolazi vrijeme za kratku analizu. Ronjenje s autonomnim aparatom na Tongi je ustvari prilično nerazvijeno i ronilački centri gotovo da ne postoje. Postoji nekoliko “uličnih“ centara gdje će vam domaći dobronamjernik možda uz mnogobrojne ponude ostalih sadržaja ponuditi i ronjenje s bocama, ali čim uslijedi upit prosječnog turista o tome gdje se roni, kakve su lokacije i slično, odmah se vidi da je ta priča poprilično tanka. Tako da, najbolje je da sve sažmemo u evidentnu činjenicu – na Tongu se ne ide radi scuba ronjenja. Malo sam se potrudio saznati koje bi to eventualne lokacije uopće mogle doći u obzir za one hard core entuzijaste, no čak i oni bi na Tongi ostali razočarani.

Na Tongi ne postoje koraljni grebeni (ustvari postoje, ali ne oni na kakve smo navikli, vrlo su siromašni), a niti ostale vrste lokacija koje bi trebale zanimati prosječnog ronioca. Postoje pokoje formacije vulkanskih špiljica (poput onih na glavnom otoku Tongatapu te na obližnjem otoku Eua), ali to je sveukupno razina otprilike naše vrbničke špilje na Krku. Dakle, teški prosjek. A i sveukupna ronilačka infrastruktura je, blago rečeno, u debelom zaostatku za bilo kojom ronilačkom destinacijom koju uopće možete zamisliti. Tako da, zaboravite ronjenje na Tongi. Između Europe i Tonge ima bezbroj ronilačkih destinacija koje pružaju mnogo, mnogo više od Tonge, kao što su čak i obližnji Fiji, Australija, Solomonski otoci, ili Papua Nova Gvineja pa stvarno nema nikakvog smisla čak niti uzimati u obzir razmatranje o kakvom lijepom tongoanskom ronilačkom izletu.

Međutim, ono radi čega se ide na Tongu jest ronjenje na dah s grbavim kitovima, što sasvim sigurno golica maštu i scuba ronilaca i ronilaca na dah, kao i svih ostalih profila turista. Svake godine u razdoblju od početka kolovoza pa do listopada u neposrednoj blizini Tonganskog otočja dolazi do relativno masovnog okupljanja ovih prekrasnih stvorenja, u brojkama čak i do tisuću jedinki na migratornim putevima između toplijih voda Pacifika i hladnog Antarktika.

Grbavi kit (Megaptera novaeangliae) je vrsta kita koja pripada u porodicu brazdenih kitova. Poznati su po svojem glasanju i po neobično dugim prsnim perajama. Rašireni su u gotovo svim morima svijeta. Odrasle jedinke dugačke su 12-16 metara i teže oko 36 tona. Ljeti se hrane u polarnim morima i skupljaju zalihe masti za zimu tijekom koje migriraju u tropske vode kako bi se razmnožavali. Spolnu zrelost ženke dosežu s pet, a mužjaci sa sedam godina. Vjeruje se da im je životni vijek od 40 do 80 godina.

Izgled grbavih kitova je prepoznatljiv. Tamne su boje, a na leđima imaju grbu i malenu leđnu peraju. Bijele šare na repu jedinstvene su za svaku jedinku, što znanstvenicima pomaže u identifikaciji. Imaju najdulje prsne peraje u porodici kitova. Hrane se krilom i manjim ribama. Love tako da jato ošamute udarcima repom o površinu vode, ili radeći zid od mjehurića oko jata kako ono ne bi moglo pobjeći. Kao i svi kitovi usani, potom ustima zagrabe veliku količinu vode i ribe i filtriraju je ustima. U prošlosti su bili žestoko izlovljavani, no 1966. godine su zaštićeni. Te godine postojalo je oko 5.000 jedinki, dok ih danas ima oko 80.000. Danas su popularna turistička atrakcija zbog svoje znatiželje zbog koje se približavaju brodovima i spektakularnih skokova iz vode. Grbavi kitovi poznati su po svojim pjesmama koje pjevaju mužjaci. Tijekom nekoliko sati izmjenjuju pjesme koje pojedinačno traju oko 20 minuta. Iz godine u godinu nastaju nove melodije. Razlog zbog kojeg pjevaju nije poznat.

Na Tongi je turistički snorkeling s grbavim kitovima, za razliku od scuba ronjenja, ipak dobro razvijen. Ekonomija je i ovdje učinila svoje pa širom Tonge postoje različiti turoperateri koji organiziraju različite forme ronjenja na dah u potrazi za grbavim kitovima. Tijekom desetaka godina nešto sjevernije otočje Vava’u nekako se isprofiliralo kao najpoznatija destinacija za promatranje grbavih kitova, ali kako interakcija turizma i ekologije uvijek ide teško, tako i Vava’u stječe pomalo nepopularni image prenapučene destinacije s gomilom Amerikanaca i Kineza koji o poštovanju prirode nemaju blage veze, a dolaze u takvim količinama da je na tom otočju ronjenje postalo toliko restriktivno da se boravak u moru s kitovima svodi na minute, a i usprkos tome je stotinu ljudi u moru u jurcanju za jednom jedinkom kita normalna pojava.

Takvo nešto smo u startu htjeli izbjeći pa smo se odlučili za turistički najnerazvijeniji otok Eua koji se nalazi u neposrednoj blizini glavnog tonganskog otoka Tongatapu. Već sam odlazak na Euu predstavlja pravi mali logistički izazov jer, ako na Euu želite letjeti (najkraći komercijalni let na svijetu – traje svega osam minuta), onda se morte pripremiti na težinski limit od samo sedam kilograma prtljage, što je s roniocima poprilično teško spojivo. Nešto suvislija opcija je trajekt koji vozi oko sat i pol, ali budite spremni na smrad nafte, brodove potpuno prekrivene rđom i sličan folklor. Na Eui također morate biti spremni na rudimentarne uvjete spavanja gdje je otpala žbuka sa zidova najnormalnija pojava…

No, na Eui ćete ipak uspjeti doživjeti  onaj iskonski osjećaj uzbuđenja kada ugledate peraju kita u daljini, na manjim brodovima, ali zato i u malim grupicama do najviše desetak ljudi i gdje ćete moći “dobiti kita za sebe“. Sam operativni dio je opet vrlo bazičan, a ustvari i jednostavan i jedini moguć. Brodica isplovljava ujutro, potraga za kitovima traje do popodneva. U tom razdoblju ćete zasigurno primijetiti mnoge peraje kitova te vodoskoke pare u barem desetak navrata pa je sada sve na umješnosti kapetana brodice da vas dovede u pravi položaj “u susret kitu“ za brzi skok u more s već pripremljenom kamerom za moguću snimku. Nakon par minuta kitovi zasigurno nestaju u plavetnilu, slijedi povratak na brodicu te igra započinje ispočetka i ispočetka. I tako praktično do vaše iznemoglosti.

Međutim, ama baš ništa niti u scuba ronjenju, niti u ronjenju na dah ne može zamijeniti onaj osjećaj kad ugledate plemenitu grdosiju ispred vas i osjetite se tako slabi i nemoćni. Vrijedi napomenuti i da na Eui još uvijek vlada turistički “fair game“. Iako su ovakvi izleti dobrano skupi (dnevni izlet košta i preko 300 dolara (američkih, ne australskih) po osobi), za slučaj da nije došlo do skakanja u more (jer se kapetan broda tijekom dana nikako nije uspijevao dovesti u položaj da skočite u susret kitovima), onda plaćate samo manipulativne troškove od pedesetak dolara, što je više nego poštena pogodba.

Ali samo jedan susret s kitom pod površinom apsolutno isplaćuje sav onaj financijski, vremenski i ini trud koji ste uložili u ovakvo putešestvije. Pa dakle, otići ili ne otići na Tongu? Doživjeti “once in a lifetime“ događaj? Apsolutno da!

Više o ovoj udaljenoj kraljevini i ronjenju s grbavim kitovima možete pročitati u 55. broju SCUBAlife magazina.