Većina ronilaca sjeća se tog prvog trenutka neutralne plovnosti s ronilačkom opremom pod vodom, ni tonući ni plutajući, samo lebdeći u tihoj ravnoteži.
Neutralna plovnost jedan je od najčišćih osjećaja u ronjenju, ali i jedan od najtežih za svladati. Kontrola plovnosti često se predstavlja kao formula težina, zraka i fizike, ali pitajte bilo kojeg iskusnog ronioca i reći će vam: savršena plovnost nije izračun, to je osjećaj. Dok znanost objašnjava mehaniku, umjetnost leži u svjesnosti, suptilnom razgovoru između vašeg daha, vašeg tijela i samog mora. U svojoj srži plovnost slijedi jednostavnu fiziku. Arhimedov princip nam govori da objekt u vodi uzdiže sila jednaka težini istisnute vode. U ronilačkom smislu to znači da naša plovnost ovisi o sastavu našeg tijela, ronilačkom odijelu, materijalu ronilačke boce te zraku u našem kompenzatoru plovnosti i plućima. Svaki ronilac nauči da više zraka znači više uzgona, a manje zraka znači više spuštanja. To je temelj na kojem se gradi svaka vještina plovnosti. Ali sama znanost ne uzima u obzir nijanse, nepredvidive varijable koje svaki zaron, svakog ronioca i svako okruženje čine malo drugačijim.
Kontrola plovnosti nije statična vještina; to je živi dijalog. Najmanji izdah može promijeniti vašu dubinu za centimetre. Pomicanje peraja, naginjanje ramena ili prilagođavanje ritma disanja može transformirati vašu stabilnost u vodi. Tu počinje ta umjetnost koja se savršeno uklapa u znanost. Dobra plovnost ne postiže se stalnim podešavanjem vašeg kompenzatora plovnosti, već svjesnom mirnoćom, sposobnošću da osjetite položaj svog tijela, da osjetite svoj trim, da predvidite kretanje, a ne da reagirate na njega. Radi se o prisutnosti. Kad prestanete razmišljati o plovnosti i počnete je osjećati, vaše tijelo postaje dio ritma podmorja.
Zapravo, vaša pluća su vaš najmoćniji alat za kontrolu plovnosti. Potpuni udah vas nježno podiže; spor izdah vam omogućuje da tonete. Ljepota leži u tome da to s vremenom postaje nesvjesno, vaš dah se sinkronizira s vodom prilagođavajući mikropromjene s kojima se nijedan mjerač ili gumb za napuhavanje ne može usporediti. Instruktori ronjenja često kažu da plovnost živi u vašim plućima. Ali to je više od tehnike, to je praksa svjesnosti slična meditaciji. Ronioci koji savladaju kontrolu daha ne kreću se samo drugačije; oni drugačije razmišljaju pod vodom, sporije, smirenije, promišljenije. Ta mentalna mirnoća izravno se prevodi u poboljšanu plovnost i, u konačnici, veću sigurnost i uživanje.
Znanost plovnosti uvelike ovisi o opremi, ali umjetnost dolazi od intimnog poznavanja vaše opreme. Dobro prilagođen kompenzator plovnosti, hidrodinamična konfiguracija te pravilno doziranje i raspored utega čine ogromnu razliku, no čini se da najiskusniji ronioci u potpunosti nadilaze svoju opremu. Oni se ne bore sa svojom opremom; koriste ju gotovo kao dio svoga tijela. Svaki pokret se čini minimalnim i učinkovitim, njihove ruke se rijetko vide kako petljaju s kontrolama jer su im tijela i oprema postali jedno. Ronilac koji razumije nijanse svoje opreme shvaća kako različita ronilačka odijela utječu na plovnost, kako spremnici za zrak ili slanost vode utječu na uzgon i može se trenutačno prilagoditi bez oklijevanja.
Umjetnost uzgona također znači i poštovanje prema okolišu. Prekomjerno opterećeni ronioci podižu sediment, oštećuju koralje i troše više zraka. Neutralni uzgon, s druge strane, omogućuje roniocima da bez napora klize kroz krhke ekosustave bez štete. Iskusni ronioci često govore o tihom ponosu koji proizlazi zbog prelaska preko grebena bez da se i dodirne koralj ili poremeti zrnce pijeska. To je tiha izjava vještine i svijesti, demonstracija da je ronilac naučio stopiti se s okolinom, a ne dominirati. Savladavanje uzgona, u tom smislu, postaje etička odgovornost koliko i tehnička vještina.
Rane faze učenja uzgona su frustrirajuće. Novi ronioci prekomjerno kompenziraju, previše napuhuju, prekasno ispuhuju ili se previše oslanjaju na svoj kompenzator plovnosti. Ali ponavljanjem i promatranjem nešto se mijenja. Pokreti postaju manji. Prilagodbe postaju intuitivne. Ono što je nekada bio mehanički zadatak razvija se u instinkt. Taj prijelaz odražava razvoj bilo koje umjetničke discipline. Glazbenici internaliziraju ritam, slikari instinktivno balansiraju boje, plesači osjećaju protok kroz mišićnu memoriju. U ronjenju, savladavanje plovnosti događa se na isti način: kroz svjesno ponavljanje sve dok samo tijelo ne razumije jezik vode.
Možda je najumjetničkija istina kontrole plovnosti ta da savršenstvo zapravo ne postoji. Uvjeti se mijenjaju, oprema varira, a tijela reagiraju različito iz dana u dan. Čak i najbolji ronioci imaju trenutke kada se osjećaju pomalo čudno. To je dio umjetnosti, reagirati na nesavršenost s gracioznošću, a ne frustracijom. Majstorstvo ne leži u uklanjanju pogrešaka, već u fluidnom prilagođavanju, održavanju smirenosti i korištenju iskustva. Kad ronilac jednom savlada osjećaj kontrole plovnosti, ronjenje postaje umjetnost, gotovo poezija. Zrak u spremniku traje dulje, pokreti postaju elegantni i čini se da se svijet oko vas usporava. Primjećujete stvari koje biste inače propustili, njihanje anemone, treptanje ticala škampa, teksturu metalne kože olupine… Zapravo, više ne posjećujete podvodni svijet; dio ste njega. To je suština uzgona kao umjetnosti – ne kontrola, već sklad.
Stoga možemo reći da kontrola plovnosti počinje znanošću, ali se usavršava kroz svjesnost, strpljenje i empatiju prema okolini. Što više ronite, to više shvaćate da voda nagrađuje nježnost, a preciznost ustupa mjesto intuiciji.
