Baron Gautsch

O olupini Baron Gautsch se zna mnogo, gotovo sve, i to ne samo u hrvatskoj ronilačkoj populaciji, već mnogo šire.

O popularnosti Barona govore mnoge činjenice, kao na primjer da se na njemu roni gotovo cijele godine bez prekida pa do one da koncesijsko odobrenje za vođenje na ovu olupinu posjeduje više od desetak gravitirajućih ronilačkih centara s područja zapadne Istre (u Rovinju, Poreču, Vrsaru pa i Umagu), ali čak i iz Pule pa i šire. Usput da spomenemo ono što već mnogo vas zna, olupina Barona Gautscha nalazi se u režimu zaštite kulturne baštine pod ingerencijom Ministarstva kulture RH pa je odlazak na olupinu moguć isključivo preko ovlaštenih centara.

Neprijeporno je da Baron svoj legendarni status duguje upravo obilju povijesnih podataka pa se danas uglavnom vrlo precizno zna sve o njegovoj izgradnji, plovidbi, nevjerojatnim okolnostima potonuća, žrtvama i slično.

POVIJEST BARONA GAUTSCHA

Baron Gautsch je izgrađen i porinut 1908. godine u britanskom brodogradilištu Gourlay ́s & Sons u Dundeeu u Škotskoj. Naručitelj je bio tada vrlo poznati austrijski Lloyd te je Baron u punom smislu riječi predstavljao ponos tadašnje putničke flote ne samo Lloyda, već i čitave Austro-ugarske mornarice. Bio je za tadašnje standarde luksuzni putnički parobrod sa svojih gotovo 85 metara dužine, preko 11 metara širine i s 2069 BRT-a. Na brodu se nalazilo nekoliko velikih luksuzno uređenih salona za putnike na gornjim palubama. Još i danas postoje brojne fotografije koje zorno dočaravaju ljepotu broda.

Nekoliko godina, do početka Prvoga svjetskog rata, Baron je plovio na dužobalnoj liniji od Kotora u Crnoj Gori pa do Trsta, a početkom rata je brod iznajmljen austrijskoj Ratnoj mornarici za prijevoz trupa na istoj liniji prevozeći ih do Kotora, a u povratku prevozeći civile prema Trstu.

Danas se pouzdano zna da je prije svoje posljednje rute Trst – Kotor – Trst zapovjedništvo broda bilo upoznato s planovima Ratne mornarice o postavljanju zaštitnih minskih polja u okolici pulske ratne luke. Tragična pomorska katastrofa dogodila se 13. kolovoza 1914. godine, dakle gotovo u začetku rata. Toga dana je Baron, vraćajući se iz Kotora i ukrcavajući putnike i u Rabu te Malom Lošinju, plovio najkraćom rutom prema Trstu, pored Pule. Istovremeno se ispred zapadne obale Istre, u okolici Brijuna, odvijala operacija postavljanja minskog polja od strane Austro-ugarske mornarice, točnije istu je izvršavao minopolagač “Basilisk”. U rano popodne, oko 14 sati Baron je već dospio do visine rta Kamenjak, ali ploveći kursom mnogo bliže obali nego što je posada bila upozoravana od strane mornarice uplovljavajući tako u netom postavljeno minsko polje. Jedino što je danas ostalo nerazjašnjeno vezano za tragediju Barona je razlog zbog kojeg je iskusni kapetan Paul Winter odlučio prepustiti komandu nad brodom drugom časniku Tenzeu, iako je zasigurno morao znati da brod ulazi u potencijalno opasno područje. Je li moguće da je kapetan zaboravio na upozorenja koja je dobio, ili ih je odlučio ignorirati i “presjeći” najbližim kursom do Trsta, ili je imao dovoljno povjerenja u niže časnike? Nikada nećemo saznati. Posada Barona čak je jasno vidjela Basiliska koji se nalazio tri milje zapadnije i dalje polažući mine, ali na njega nisu previše obraćali pažnju. Međutim, na Basilisku su časnici i mornari dulje vrijeme napeto pratili rutu lijepog putničkoga parobroda koji je punom brzinom plovio tamo gdje nikako nije smio. Posada je učinila sve što je mogla, parnim zviždaljkama i signalnim zastavama upozoravajući Barona na hitnu promjenu kursa i opasnost od mina, ali izgleda da nitko na Baronu ovo očajničko upozorenje nije primijetio. Prestravljena posada minopolagača mogla je samo napeto promatrati u nemoćnom iščekivanju predstojeće katastrofe. Nakon samo nekoliko minuta došlo je do snažne detonacije koja je dobrano zatresla Barona i digla velike mlazove vode. Tragična slučajnost htjela je da je brod naišao na posljednju minu na samom jugoistočnom rubu minskog polja, da je plovio samo desetak metara lijevo ili desno vjerojatno do sudara s minom ne bi bilo došlo. Nakon toga brod naglo usporava plovidbu i vrlo brzo se počinje naginjati na lijevu stranu, onu kojom je i aktivirao podvodnu minu. Zbog velike razorne moći mine Baron Gautsch je ubrzo počeo tonuti na užas velikoga broja putnika (preko tri stotine) od kojih su mnogi bili žene i djece. Na brodu je nastala panika, posada je užurbano pokušavala spustiti spasilačke čamce u more, a čak je i s Basiliska ubrzo doplovila manja barka. Nakon samo nekoliko minuta Baron je nestao pod površinom povukavši za sobom na dno znatan broj žrtava, no više brodolomaca je nastradao utopivši se u debelom sloju mazuta koji se razlio površinom mirnoga mora.

Konačna bilanca bila je porazna, tragedija Barona u smrt je povukla 177 ljudi, među njima mnogo žena i djece. 159 osoba spasili su razarači Csepel, Triglav i Balaton koji su odmah doplovili iz Pule. Kapetan Winter i neki časnici koji su spašeni nakon nesreće bili su uhićeni i procesuirani, no zbog ratnog stanja suđenje se odvijalo u tajnosti. Zna se da je nakon rata pokrenuto više desetaka sporova protiv austrijskog Lloyda radi odštetnih zahtjeva obitelji poginulih, ali su rezultati ostali nepoznati. Ono što je neupitno je da potonuće Barona Gautscha predstavlja najveću civilnu pomorsku tragediju u Austro-ugarskoj mornarici.

DANAŠNJE STANJE OLUPINE I RONJENJE NA NJOJ

Lokacija olupine nalazi se pored zapadne obale Istre, ali na otvorenom moru te je od najbližeg kopna udaljena više od sedam milja. Iako se na površini nalazi plutača za vezivanje brodica, nalaženje nije jednostavno, pogotovo za većih valova pa je obavezna upotreba uređaja za navođenje (GPS sustava).

Češći problem prilikom posjeta olupini može biti loša vidljivost koja je, nažalost, u vodama zapadne Istre gotovo uobičajena, pogotovo za ljetnih mjeseci. To ne znači da se čak i usred ljeta neće dogoditi da bez jasnih razloga imate odličnu vidljivost, ali za nju je potrebna i doza sreće. Obično možete biti sretni ako horizontalna vidljivost na olupini iznosi desetak metara. Mnogo bolja situacija je u zimskim mjesecima, dakle i to je jedan od razloga da se na olupini roni gotovo cijele godine. Naravno, tada su vremenske prilike puno veći problem.
Olupina leži na pješčanom dnu na otprilike četrdesetak metara i nalazi se u uspravnom položaju kao da i dalje plovi. Zbog toga je, naravno, najplići dio olupine na gornjim palubama koje započinju već na 28 metara dubine. Zbog dubine i činjenice da se radi o zaronu “u plavo”, nikako se ne preporučuje odlazak neiskusnim roniocima početne kategorije, a poznati su i slučajevi stradavanja isključivo zbog neiskustva. Dakle, minimum kvalifikacije trebala bi biti napredna (advanced) kategorija, i to uz barem minimalno dokumentirano ronilačko iskustvo.
Trup broda je, s obzirom na stogodišnji boravak pod morem, odlično očuvan, a otprilike na sredini lijeve strane na oplati se jasno vidi ogromna rupa nastala eksplozijom mine. Pramac broda je vrlo zanimljiv jer se jasno vide sidrena vitla, a i oba sidra su na svojim mjestima. U pojedinim rupama možete zapaziti pokojeg ugora koji vrlo često na olupinama pronađu svoj dom. Nadgrađe broda je impozantno i vrlo zanimljivo te generalno sigurno za ronjenje. To možemo zahvaliti drvenim palubama koje su gotovo u potpunosti istrunule pa je od nadgrađa ostao samo čelični kostur kroz koji prodire sunčevo svjetlo i čini ronjenje na olupini nezaboravnim. To se posebno odnosi na najgornje, prvu i drugu palubu, gdje su bili saloni i blagovaonice za putnike.

Iznad paluba na najplićim dijelovima olupine vide se sohe čamaca za spašavanje te prednji dimnjak koji je propao u unutrašnjost broda. Jarboli su se davno slomili, a vidljiv je samo onaj prednji.

Ronioci s većim iskustvom oprezno mogu istražiti i nešto dublje dijelove nadgrađa te niže palubne prostore, uz dodatni oprez zbog finih naslaga mulja. Ovdje ćete također vrlo vjerojatno susresti pokojeg ugora pa i više njih. Nikako se ne preporučuje odlazak u donje etaže u potpalublju jer izlazi debelo izvan granica rekreativnog ronjenja te zahtijeva ozbiljne pripreme.

Na samoj krmi broda zanimljivo je razgledati i pomoćni kormilarski uređaj. Olupina se bez većih problema može obići u jednom ronjenju, no ako imate priliku, Baron zasigurno zaslužuje i više posjeta.

Na olupini i uokolo nje obitava veći broj manjih ribica, posebice mediteranskih ugotica i pišmolja, a zasigurno ćete pronaći i veći broj velikih škarpina. Tamnu stranu ronjenja na olupini Barona predstavlja pljačka i devastacija koja je bila osobito raširena za vremena Jugoslavije. Nasreću, tada se na Baronu ronilo relativno rijetko. Kruže čak i nepouzdane priče da je svoj obol u obijesnoj devastaciji imala i tadašnja JNA. Današnji svjedoci prvih ronjenja na olupini potvrđuju priče o gomili brodskog inventara razasutoj u i okolo olupine, počev od lustera, tanjura, šalica, čaša, pribora za jelo i ostalog koji se iz godine u godinu rapidno smanjivao. Nažalost, tada su bila takva vremena, a pojedini predmeti i danas se mogu pronaći u talijanskim i austrijskim antikvarijatima i privatnim zbirkama.

Mogućnost pronalaženja sitnog inventara na olupini, iako je malo vjerojatna, postoji i danas. U takvom slučaju treba imati na umu da je svako vađenje predmeta s olupine najstrože zabranjeno i podliježe krivičnom gonjenju. Prilikom ronjenja na olupini Barona valja uživati u njegovoj neskrivenoj tajanstvenoj ljepoti, a nakon ronjenja biti ponosan što ste svojim očima dotaknuli djelić burne povijesti naših prostora

BARON GAUTSCH – TEHNIČKI PODACI

Vrsta: putnički parobrod
Namjena: linijski brod na dužobalnoj plovidbi Trst – Kotor
Izgradnja: 1908. godine, brodogradilište Gourlay ́s & Sons, Dundee, Velika Britanija
Pogon: parni stroj trostruke ekspanzije i tri elise
Pripadnost: Austro-ugarska, kompanija Österreische Lloyd
Dimenzije: dužina 84,5 metara, širina 11,64 metara, 2069 BRT
Potonuće: 13. 08. 1914., nastradao od podmorske mine
Bilanca potonuća: 177 poginulih (uglavnom civili, žene, djeca), 159 spašenih

Više o najpoznatijoj olupini u Hrvatskoj i ostalim poznatim ronilačkim lokacijama pročitajte u knjizi Ronilački vodič po Jadranu.