Pauza jednog ronioca početnika – poplavio sam u Crvenom moru

66

Naš “početnik” nakon kraće pauze vraća se u velikom stilu. Naime, inspiraciju za ovu priču dobio je roneći nedavno u egipatskom Sharm El Sheikhu. Pročitajte do kraja, nećete požaliti… Što reći nego, uživajte!

Afrika i Azija. Egipat…

Sharm El Sheikh, Dahab…

Mjesto gdje prvo pomislite na probavne probleme uz nadu da se to vama ipak neće dogoditi. Nosite u koferu par litara Jane za prvu ruku, ali i za pranje zubiju. Ipak, toliko puta ste čuli kako je netko svih sedam ili više dana odmora proveo u kupaonici, da se već i prije puta psihički pripremate za mogući neželjeni ishod. Neki preventivno uzmu Linex (poput mene prošli puta). Tipična pogreška. Nikad više.

Stigli smo s brdom torbi (roniocima dozvoljavaju često i do 30 kilograma prtljage), ali već lagano obučeni, jer smo se preventivno svlačili u avionu, (blagodati informacija s Interneta) i bili spremni za egipatsku klimu. Naravno da su nas upozorili i na vjetrovito vrijeme. Mislili smo:

 

– Ha, pod morem ne puše, nije to tako važno!

 

Ali se pokazalo da malena vunena kapa spašava glavu nakon izrona. Da, jednom moramo i izroniti i to neprekidno zaboravljamo. Ali, dolje, dolje pod morem, stvarno nismo znali, a ne bi niti vjerovali što sve čini ‘morski vjetar’. Da – radi se o morskim strujama. One vas tako dobro izmasiraju prvih dana da poslije sa strahopoštovanjem i vrlo velikom opreznošću ronite i pratite strujanja. To se ne može usporediti sa strujama mora kod nas (kada nema nevere). Snaga koja se prilikom svladavanja tih struja za jedan zaron potroši, često je desetorostruko veća nego zaron bez struja. Tada shvatite kako je to modro (u ovom slučaju Crveno), golemo more opasno, snažno i nepredvidljivo.

 

Kao skupinu šarenih pilića (koji će se svi odreda sljedećega dana izleći u crne punoglavce) dovezli su nas u kompleks hotela ‘Domina Coral Bay’ punog i lako pamtljivog imena:

 

Domina Coral Bay Oasis Garden in Sea

 

Nismo mogli vjerovat očima i ušima kad su nam rekli i pokazali sat na zidu, da je to jedini hotel koji ima svoje, vlastito – Domino vrijeme. Nije bilo dovoljno to što smo podesili egipatsko vrijeme na svojim satovima (jedan sat više), nego smo morali brinuti i o Domino vremenu (dva sata više). Srećom, uspjeli smo se s vremenom snaći – ignorirali smo Domino vrijeme i sve dogovarali po egipatskom vremenu. Jer bilo bi to suviše komplicirano: ustajati i ići na doručak po Domino vremenu, sastajati se za ronjenje po egipatskom vremenu, roniti po ribljem vremenu, vraćati se u hotel po Domino vremenu, izlaziti u ‘grad’ po egipatskom vremenu, a zaspati po hrvatskom vremenu. Možda bismo se onda usred noći iznenada probudili u nekom paralelnom svijetu i vremenu, zatim brzo zaronili u san od straha i ujutro se probudili na Zemlji 2.0 (kako ovih dana pišu po Internetu).

 

 

***

 

Da, poplavio sam od muke. Jer, nisam se u tjedan dana uspio priviknuti na te šarolike ribice i ribetine. Kao akvarij. Dojam je da ih netko takve, plastične, ofarba i navije pa pusti u more. Nemogućih su boja i oblika. Ne, ne mogu to još povjerovati, da su to žive, prave ribe.

 

– En ti miša maloga – grgljao sam uzbuđeno u masku.

– Stani, stanii, staniii, daj sekundu predahni, kud se sada baš tako žuriš?

 

– Daj samo malo stanite, ne mrdajte seee! Pa neće vam repovi atrofirati ak se malo ne gibate.

 

U tri ćoška, da barem znam koju riječ ribljeg jezika. Kod nas, u Jadranu, povremeno ti se dogodi da istovremeno uočiš dvije ili tri mete za fotkanje. Ali ovdje… Tu ima istovremeno deset-dvadeset-trideset-pedeset meta. A svaka se još mrda na svoju stranu i to od tebe, da ih ne možeš uloviti u objektiv. Frustracija pod morem je potpuna. Grizao sam usnik od muke i ubrzano disao ganjajući jednog bucmastog Napoleona. Oni izgleda obožavaju plivat postrance, to sam primijetio. Baš sam si nešto mislio; kako smo mi ronioci njihovi osobni treneri, ganjamo ih tako da se previše ne ulijene i ne udebljaju. A kada taman dođu u pravu formu, onda umru od starosti. Izgleda da ove ribe nitko ne jede. Možda su otrovne. Tako kažu. Egipćani navodno jedu one iz Nila, a ove im služe za zaradu na turistima.

 

 

***

 

Ne sjećam se kada mi je adrenalin bio tako jednoliko raspoređen u tijelu, gotovo kao da se kupam u adrenalinu. Ne, nije to bio kratkotrajni šok i špric adrenalina kao kad skačete padobranom s 3000 metara. Pogled u tamnu modrinu duž špage na čijem kraju visi golemi ratni brod Thistlegorm bio je poput sna u kojega toneš ne vjerujući da se to događa. Bio sam impresioniran samo s tih nekoliko stvari koje u stvari nisam niti vidio, razaznajući tek samo konopac za kojega sam se držao, a sve ostalo je bilo u modroj maglici. Ti si na drugome kraju, visiš poput zastave jer te struja odnosi i pokušavaš razmišljati o nečem lijepom. Recimo, da ti neće nestati zraka ili da ćeš uskoro ipak dotaknuti čvrsto tlo. Pomalo se osjećaš kao vrtuljak, jer te onako nestabilnog struja čak može okrenuti oko konopca. Da ne spominjem glomazni fotoaparat. Zastao sam nad ambisom, progutao gutljaj preslanog mora, iskolačio oči još jednom, duboko uzdahnuo, promrmljao mantru u regulator i započeo se spuštati u plavi ponor. Adrenalin je tekao umjesto krvi. Još ću tjednima, mjesecima dolaziti sebi, znam. Svaki prvi puta je tako. Neopisivo uzbuđenje. Svatko tko to ne osjeti, uskraćen je za jednu iskru života. Jer, sa tim iskrama, naš se život razgorijeva u plamen. Eksplozija dojmova. Gotovo osjećam metalni okus olupine, povijest na domak očiju. Nije važno što deseci ronilaca upravo silaze niz špagu (izgleda kao bijeg ljudi s kopna u more) – ovo je ipak olupina broj 1 – na svijetu. I uz to, dovoljno je plitko za obična ronjenja. A na njoj ima baš svega što možete ali i ne možete zamisliti; kamiona, dijelova aviona, vlakova, bombi, projektila, topova, motorkotača, pušaka, municije i još mnogo toga. Skladište povijesti. Ono što još nije pokradeno. Naravno, Jacques Cousteau koji je otkrio olupinu 1955. godine dobro ju je pokrao za svoje potrebe. To nam Egipćani često spomenu, osim toga i da je ove šarene ribice lovio dinamitom. Jer mu valjda, kao niti meni, nije pošlo za nogom da ih sustigne. Značajno su brže u mrdanju od naših domaćih, jadranskih.

 

 

***

 

Oni su navikli na valove od 2-5 metara pa nas sa smiješkom promatraju i bodre, dok mi nakon nekoliko većih valova koji ljuljaju gore-dole-lijevo-desno i naprijed-natrag ubrzo problijedimo i ukočimo poglede u daljinu, kao da tamo daleko, u nekoj nepomičnoj točki postoji naš spas. A kada se povučemo u neki ćošak, spustimo pogled i pokrijemo se preko glave, onda oni već znaju da smo na rubu. Stvarno, treba odmah popiti tabletu protiv mučnine, poslije je kasno. Valovi valjaju tako snažno da si odjednom s lijeve strane broda, dok ti je želudac ostao na desnoj strani, zatim si ubrzo opet na njegovoj lijevoj strani, ako se ne uhvatiš za nešto. Kao da brod igra ping-pong s tobom.

Sjedeći na WC-u u hotelu nakon tih ljuljanja nekoliko dana na brodu, sigurno će vam se i porculanska školjka pomicati. Smiješan osjećaj.

Hrana na brodu je odlična, bolja od one na kopnu. Fina riba, prilozi, tjestenina, krumpir. Baš se nakon zarona uživa u drvenoj prostranoj kabini potpalublja. Još ako izbjegneš smrad dizela koji dolazi iz strojarnice, super je.

Hrana na kopnu nije baš nešto, pogotovo riba – bez ukusa je i loše pripremljena. Kao da oduzimaju hrani njene bogate sastojke i koriste ih negdje drugdje. Jedino su kolači savršeni. I špageti s mesom rakova su dobri, kad ih ima.

 

 

***

 

Kada se sve to pogleda, treba tu prilično snage, snalažljivosti u novim situacijama, ponešto pilula i krema za bolove u mišićima (nakon borbe s valovima i strujama – ako je vjetrovit i strujovit dan), smirenosti u situacijama hajde-brzo-požuri-skači situacijama, koje se u polako-daj-ne-žuri naučenom rekreativnom ronjenju ipak ponekad dogode (a ovdje su bile takve situacije) – a to je kada se koncentracija ronilaca na brodu izjednači s koncentracijom riba na koraljnom grebenu.

 

Osnovne stvari su ipak tablete protiv mučnine, vunena kapa, ručnik, topla jakna, flasteri, ruksak, deepfreeze, aspirin, maxflu, krema za ruke, škarice, grickalica. I voda, naravno. Srećom, nju ćete imati neograničeno (flaširana) na brodu na kojem plovite (tumbate se).

Zaljuljalo je gadno nekoliko puta i odmah sam shvatio što u stvari znači ljuljanje na brodu. To što već desetak godina nisam uzeo nijednu tabletu protiv mučnine radi putovanja autobusom, autom ili avionom, shvatio sam da spada u sasvim drugu kategoriju mučnina. Kada je brod propao tri metra, posmaknuo se pet metara ulijevo, a zatim propeo četiri metra, pa tresnuo udesno dolje i tako preko nekoliko puta (činilo se kao tisuću), želudac mi se već zalijepio s unutrašnje strane mozga, želeći izaći kroz uši, ali ne mogavši naći širi prolaz, krenuo je k ustima. I tada sam instinktivno (a i ponešto zato jer sam o tome čitao) potrčao na prvi kat u središte broda, čučnuo u nirvana položaj na zeleni, tapisonom prekriveni pod, pokrio se ručnikom preko glave i dišući jednoliko uspio vratiti želudac na najdraže mu mjesto.

Osim toga, smrad goriva, poznatog kao plavi dizel ili je to bio bijeli benzin (svejedno je kako ga zovemo jer kad gadno smrdi, a to se dogodi u donjim kabinama broda na ljuljajućem moru), najbolje je izbjeći bijegom prema gornjim palubama.

 

 

***

 

Drugi zaron. Već na početku, kada sam se držao za štrik vidjelo se da je struja pojačala. Jedva sam uspio držati fotoaparat, za slikanje nije bilo mogućnosti. Bio sam peti u grupi, iza mene još dvoje. Ušli smo u olupinu kroz neki od ulaza. Sve je izgledalo tako rupasto i šupljikavo, a opet, odjednom bi se našli u potpunome mraku okruženi samo starim kamionima ili motorkotačima. Slijedio sam ‘crnca’ ispred sebe, ali i primijetio kako cijela kolona ponekad mijenja smjer, a i često smo se vraćali unatrag. Vidljivost je bila vrlo loša, svega nekoliko metara. I tada se dogodilo… ‘Crnac’ ispred mene prošao je kroz neki prozor ili vrata i skrenuo negdje. Ja sam skrenuo u desno. Ali, nigdje nikoga. Ni gore niti dolje, ni lijevo, ni desno, ni ispred, ali niti iza mene. Ostao sam potpuno sâm. Izgubljen u olupini broda 30 metara pod morem, gdje je vidljivost jedva nekoliko metara. Panika! Oblio me hladan znoj. Može li se to uopće dogoditi u ronilačkom odijelu? Što činiti? Da krenem na izron? Ali što će oni onda misliti? Da me odnijela struja? Da sam se utopio?!? Postat ću još jedna recka na ovome brodu. Tko stavlja recke? Skoro sam prestao disati, osluškujući napeto, ali strah mi je ubrzao otkucaje koje sam čuo u ušima kao lupanje čekića po oplati zahrđalog broda. Pogledam ponovno desno pa lijevo. Nikoga. Pogledam dolje, zatim gore. I – smrznem se. Ukočen, prestao sam disati. S vrha metalne kabine netremice me je promatrao – Djed Mraz. Pao sam u nesvijest (skoro, malo je falilo). Prostrujiše mi trnci po leđima: „Zar to znači da sam mrtav?!? Suze navriješe. Osjećam se blaženo. Ili blazirano? Ugušio sam se u nekoj pregradi broda i sad posljednjim nitima svijesti vizualiziram Djeda Mraza. Barem nešto lijepo u toj mojoj hladnoj, turobnoj grobnici“.

I tada pogledam ulijevo. Kriknuh! Ispadne mi usnik iz usta, jer tamo je bio – još jedan Djed Mraz! Spopala me promjena raspoloženja. Odjednom, došlo mi je da zaplačem. Koja divota!!! Dosegnuo sam Raj… I tada se pojaviše još dvije kapice Djeda Mrazova i jedna Mrazice. To je bilo previše. Stresem se iz letargije i uočim da imaju ronilačke maske. O, Sveti Nikola!!! Nisam mrtav. Ovo su tek praznično dotjerani ronioci. Koji neozbiljni bedaci – odmah mi prostruji misao. Baš su me došli nasanjkat s tim svojim crvenim kapicama. Njima je to smiješno, ali ja sam se izgubiooo!!! Nigdje moje grupe. Ne mogu im to reći niti s tisuću pokušaja pantomime. Svuda oko mene veselo lepršaju ti ronioci u crveno bijelim kapicama s kuglicama na vrhu (cofleki). Ima ih već desetak. Došlo mi je da povičem:

 

– Iš, iš – maknite se, odite nekome drugom nosit’ darove. Maknite svoje kapice, nemojte me zbunjivati.

 

Toliko sam bio smotan da sam potpuno zaboravio na fotoaparat. Tako nemam niti jedan zapis za tih petnaestak minuta strave-pakla-raja.

 

 

***

 

Kažu da se ne smije roniti prehlađen. Da, bolje nemojte ni pokušavati. Opasno je, jako opasno. Ali kada već dođete do Egipta, do Sharm el Sheikha, do golemih, božanstvenih koraljnih grebena, onda vam se možda može i oprostiti kada se igrate s vlastitim životom. S tuđima nemojte.

Igrao sam se. Bilo je to veliko iskustvo. Možda i upozorenje svim čitaocima što se događa kada žele ići preko svojih granica, preko svojih psihofizičkih granica i što mogu očekivati, te shvatiti kako uopće ronioci (u tako sigurnom sportu-aktivnosti) mogu poginuti. Ovo je jedan od načina. Takozvani – vrtoglavi način (upravo sam mu sada dao to ime).

Dakle, zaronio sam na 2-5-8-12-20 metara i kolutajući očima izjednačavao pritisak svako malo, u nadi da je prehlada bar toliko pustila sinuse na miru da mi pođe za rukom (prstima desne ruke) izjednačiti desno uho, koje je bilo problematično. Unutra, u dubini glave čulo se krckanje, fućkanje, zujanje (mislio sam jedno vrijeme da mi se sluh pojačao i kako čujem ribe kako se svađaju međusobno, čak šapuću). Uzalud, to se u mojoj glavi sve bunilo radi te dubine koja me opkolila.

Dakle (prozaično rečeno), radi prehlade, desno uho je vrlo jako boljelo i sa zakašnjenjem i nepotpuno se izjednačavalo.

I onda, ubrzo nakon jednog snažnog puhanja – dogodilo se to…

Sve se počelo vrtjeti! Koraljni grebeni, ribe, zemlja (pjeskovito dno) i nebo (modro more i opna površine mora) sve se okretalo kao ringišpil. U zadnje vrijeme često sam bio u lunaparkovima i uglavnom mi nije bilo muka (bar ne previše, priznajem). Ali ovo, ovo okretanje, ne sjećam se da sam ikada doživio. Dok se sve kolutalo, koturalo, lepršalo i jurilo oko mene, samo sam se molio da još ne povratim, da me mučnina ne svlada. U jednome trenutku uhvatio sam se za pjeskovito dno, želeći natjerati ‘stvar’ da se zaustavi. Kad već nisam vezan pojasom u tom morskom ringišpilu, bojao sam se da ću pasti na koralje. A oni su oštri. Ne moram niti reći, shvatit ćete da fotić uvijek imam sa sobom. Onaj golemi, desetak kilograma težak izvan mora, a lagan kao pero pod morem. Ipak, uvijek smeta. A kako mi je tek bilo boriti se s njime uz želju da usput okinem koju fotku. A sve se vrtiii, dok ribe dvostruko brže plivaju naokolo. Ludilo. I tada sam ispucao par fotki, jer želja za fotografiranjem bila je i u tim trenucima golema.

Sreća u nesreći je da sam dobivši tu vrtoglavicu uspio umiriti duh i tijelo na način ‘iskusnijeg’ ronioca, a ne početnika. Dakle, rekao sam sâm sebi:

 

1 – u stvari, ništa se ne okreće, to je samo privid

2 – to će s vremenom proći, bit će sve opet mirno (ili manje vrtoglavo)

3 – organizam će prebroditi problem, treba samo vremena i smirenosti

 

Tako je i bilo. Vrtoglavljenje je potrajalo minutu do dvije i potom se sve umirilo. Taj gadan osjećaj kada nisam uopće znao gdje je dolje-gore-lijevo-desno, pa niti naprijed natrag ponavljao se još barem dvadesetak puta tijekom ukupno dva ronjenja u prva dva dana, nakon izjednačavanja pritiska u ušima. I baš svaki put, osjećao sam se ko ošamućena srdela što pliva leđno pa u krug. Nije mi baš bilo do smijeha, ali se sjećam da sam jednom euforično progrgljao u masku:

 

– Aaaaa, kako se vrtiiii, kako se luuudo vrtiii. Ide kamikazaaa…

 

Znao sam da moram sačuvati prisebnost. U protivnom, morao bih krenuti na izron, prema površini. To sam i mislio učiniti kad mi se prvi puta dogodilo, ali je bio problem kako odrediti gdje je površina.

Krajičkom očiju gledao sam to šarenilo boja u ringišpilu kao na noćnim vrtuljcima i okidao fotićem. Na suhom mi se nikad nije tako jako sve okretalo. Inače bih se sigurno zaletio u neki zid. U mekom moru sam bio sigurniji. Čak sam pomislio da je sreća što mi se to dogodilo u moru. Da, tada se treba držati na miru, paziti na visinu i polako disati. Nakon nekog vremena proći će. S obzirom da je to dokaz kako i najmanji hendikep može biti potencijalno opasan, jasno je kako od malenih problema može lako doći do nesreće. Pogotovo ako se ne zadrži pribranost i mirnoća, čak i u teškim trenucima. Uostalom, lako je zadržati mirnoću kada je sve u redu, budi ti smiren kada ti se dogodi nešto nepredviđeno i onda odluči što ćeš.

 

— nemojte ovo pokušavati ‘kod kuće’ —

 

***

 

Ronjenje u Sharm El Sheikhu je ipak jedno ogromno iskustvo. Bez obzira na relativno dobru organiziranost i uhodanost, kao i to da prosječni ronioci izgledaju flegmatični i opušteni, ipak tu ima mnogih novosti i drugačijih uvjeta. Treba iznimno dobro balansirati radi koralja, treba imati znatno više olova, negdje ima vrlo jakih struja, treba naučiti živjeti i roniti na brodu s dvadeset do trideset ljudi, treba biti spreman na velike valove, valovito more, jak vjetar, sunce, balansiranje po brodu i još dosta toga.

 

Ali zašto se baš meni moraju dogoditi sve te neugode i iznenađenja? Ma nije valjda samo zato da ih mogu opisati? Jer ništa ne izmišljam, svi likovi su stvarni, a događaji su se i zbili. Usput, mijenjam deset neugodnih i iznenađujućih zarona za jedan normalni i bez problema. Kad razmislim, postoji li uopće takav? I da li bih želio da postoji? Jer, svako ronjenje je izlet u avanturu i u nepredvidivo. U tome je i draž.

 

P.S.

Naravno da nisam zadovoljan fotkama, a niti mogućnošću probavljanja tolike količine dojmova. Znam, rješenje je samo jedno. Vi već znate…

 

— dijelovi iz putopisa Sharm El Sheikh – prosinac 2011. —

 

 

Dean Ganza

 

 

+ posts