Kao certificirani ronioci (od Open Water Divera na dalje) kvalificirani smo za planiranje i provođenje urona sa svojim dive buddy-jem u okviru naših certificiranih vještina.

Većina ronilačkih asocijacija provodi obuku prema standardima Međunarodne Organizacije za Standarde (ISO 24801-2 –razina dva Autonomus Diver – samostalni ronilac). Evo što on znači: “Ronilac razine dva Autonomous Diver treba imati dovoljno znanja, vještina i iskustva za ronjenje s drugim roniocima u otvorenim vodama bez nazočnosti instruktora ronjenja.”

Iako smo sposobni isplanirati vlastiti uron, koliko nas to stvarno čini? Mnogi ronioci rone vrlo rijetko. Kad ipak zarone, to je često u organizaciji nekog ronilačkog centra gdje je sve odrađeno za njih. Dođu na brod, iznajme opremu (koju, ponekad, čak i donesu i sastave na brodu umjesto njih), poslušaju kratki briefing koji obuhvaća i plan ronjenja te zarone. Gdje se tu nalazi odgovornost?

Oslanjate li se previše na voditelja ronjenja?

Razumljivo je da se većina neredovitih ronilaca te početnika osjeća sigurnije roneći s voditeljem ronjenja. Ipak, svi bi trebali težiti tome da budu sposobni roniti i bez voditelja ronjenja.

Nedavno je na društvenim mrežama objavljen tekst ronioca koji je spasio drugu dvojicu ronilaca koji još nisu ni shvatili da su u nevolji. Sve pojedinosti nisu važne, međutim, evo nekoliko bitnih stavki:

  • Mjesto ronjenja bio je greben s početkom na 15 te zidom koji pada na 60 metara
  • Vidljivost je bila odlična u svim smjerovima
  • Nije bilo struja ni na kojoj dubini
  • Informacije o opasnostima i mjestima dane su neposredno prije polaska broda
  • Roniocima je rečeno da isplaniraju uron u skladu sa svojim certifikatom, iskustvom i vještinama
  • Ronioci kojima je bila ukazana pomoć bili su Open Water Diveri s malo ronilačkog iskustva
  • Bio je prisutan voditelj ronjenja u vodi, iako je svaki par ronilaca ronio prema vlastitom zasebnom planu

U tekstu stoji kako su ronioci ronili na dubini od 30 metara duž zida te su se namjeravali vratiti na greben. Jedan iskusniji ronilac primijetio je da su ispod njega dva ronioca te se činilo kako idu dublje. Pokazao je svom partneru da ide po njih. Dostigao ih je na 41 metar. bilo je jasno da nisu obraćali pozornost na manometre te im je ponestajalo zraka. Vratili su se na dubinu od 30 metara gdje ih je čekao ostatak ronilaca iz grupe. Iskusni ronilac imao je uz sebe rezervnu, malu bocu s komprimiranim zrakom koju je dao ovoj dvojici s manjkom zraka. Krenuli su prema površini, pri čemu su putem napravili manju stanku te veću na četiri metra dubine. S broda je na toj dubini bila obješena i rezervna boca sa zrakom i svi su se sigurno vratili na površinu. Dvojica neiskusnih ronilaca priznala su da su prestali pratiti dubinu na kojoj se nalaze. Veliki faktor za to bila je dobra vidljivosti, a kasnije moguće i dušična narkoza.

Bile su stotine komentara na tekst; od pohvala spasiteljima do kritika neiskusnim roniocima. Ono što je uistinu iznenađujuće su stotine koje krive voditelja ronjenja i organizatora. Budući da je tekst bio u ronilačkoj grupi, pretpostavlja se da su komentatori, uglavnom, i sami ronioci. Mnogi su čak na svom profilu imali prikazan broj svojih zarona. Bilo je poziva za vladinu istragu nad voditeljem ronjenja i broda. Drugi su čak savjetovali kontaktiranje instruktora radi oduzimanja profesionalne radne licence. Naravno, bilo je i mnoštvo prijedloga kako bi kompanija trebala biti tužena i zatvorena.

Iako postoje neka očekivanja od organizatora i voditelja ronjenja, od kojih je jedno i detaljan briefing prije urona (koji je u ovom slučaju odrađen), od zarona do izrona za sebe smo odgovorni jedino mi sami i nitko drugi. Treba uvije imati partnera u slučaju nezgode, no, najviše se treba oslanjati na samog sebe. Čitajući komentare čini se da ljudi stvarno misle kako je voditelj ronjenja sam odgovoran za cijelu grupu i svakog pojedinca u njoj, što je uistinu zastrašujuće. Iz ovoga je vidljivo kako svi ti ljudi nisu sposobni roniti na razini koju dopušta njihov certifikat jer nisu sposobni preuzeti odgovornost za vlastiti uron. Pitanje je kad će vas netko takav dovesti u istu situaciju kao i ronioca iz prethodne priče? Koliko ste spremni riskirati i koliko duboko zaroniti po nekog takvog?

Odgovornost posade broda?

Zadnjih godina vodile su se mnoge sudske parnice da bi se utvrdilo tko je, kada i gdje počinio pogrešku pri pogibelji nekog ronioca. Je li razumno držati odgovornim instruktora ronjenja za ronioca kojeg je učio roniti prije mnogo godina? Gdje povući liniju između odgovornosti ronioca i odgovornosti posade?

Evo za što je, ustvari, odgovorna posada broda:

  • Ronilački brod mora biti sposoban za morsku plovidbu te treba ispunjavati sve sigurnosne zahtjeve
  • Treba imati rezerve kisika te cjelokupni set prve pomoći
  • Kapetan mora biti ovlašten te sposoban za upravljanje brodom
  • Brod mora biti siguran u skladu s trenutnim vremenskim uvjetima
  • Treba imati razrađen sustav provjere prema kojem je moguće odrediti jesu li svi ronioci na brodu te ako nisu, tko nije
  • Mora postojati član posade koji ostaje na brodu motriti ronioce tijekom urona
  • Tijekom ronjenja u strujama brod treba pratiti ronioce ili ih, prema ranijem dogovoru, dočekati na mjestu predviđenom za izron
  • Član posade treba moći pomoći roniocu pri ulasku i izlasku iz vode
  • Brod ne odlazi prije ukrcaja svih ronilaca
  • Na brodu mora biti dostupna pitka voda

Stoga upamtite, za vlastitu sigurnost pri ronjenju sami ste odgovorni!

SHARE