Palagruža je zbog mnogo čega i dan danas jedna od najtajnovitijih ronilačkih lokacija na Jadranu; udaljenost, nedostatak infrastrukture, poseban zakonski režim za ronjenje…

Palagruža je malen otok; s otokom Mala Palagruža dugačak je nekih 1600 metara i širok samo 280 metara. Sa svojim otočićima Kamik od Oštra i Kamik od Tramuntane te hridima Volići, Baba i Gaće i 3,5 nautičke milje udaljenim otočićem Galijula tvori jedinstveni arhipelag koji je stoljećima bio ribarski “eldorado” južnog Jadrana. Od Komiže na Visu udaljena je 42 nautičke milje, a od grada Vieste na talijanskoj obali samo 25 milja. Palagružin stjenoviti hrbat doseže nadmorsku visinu od 92 metra, a na njemu se nalazi jedan od najstarijih svjetionika na Jadranu kojega je izgradila Austro ugarska još davne 1875. godine u sklopu velikog zahvata modernizacije plovnih putova Jadranom.

Foto by Danijel Frka

Najstariji arheološki nalazi – tragovi ljudskih aktivnosti na Palagruži potječu iz šestog milenija prije nove ere. Na Palagruži su pronađene kamene alatke izrađene od opsidijana, eruptivnih stijena s udaljenog egejskog otoka Melosa i vulkanskih otoka Lipara u blizini sjeverne obale Sicilije. Gotovo četiri tisuće godina trajalo je ovo zanimljivo razdoblje prapovijesti na Jadranu u kojem je Palagruža imala značajnu ulogu. Nakon toga, zbog danas još nepoznatih razloga, oko 1800. godine prije nove ere život na Palagruži zamire. Nepostojanje nalaza iz kasnog brončanog i ranog željeznog doba ukazuje da je Palagruža približno 1200 godina bila nenastanjena. Dugotrajnu “hibernaciju” života prekinuo je interes starih Grka za Jadran kada Palagruža ponovo izranja na svjetla pozornice povijesti. Grci oko 600 godina prije nove ere sve intenzivnije istražuju Jadran, plove sve dublje u takozvani Rejin zaljev i postupno obnavljaju stare trgovačke puteve i centre, a nešto kasnije osnivaju i svoje prve kolonije. Ploveći Jadranom oni u naše krajeve donose dosege svoje veličanstvene kulture, razne luksuzne proizvode, a s njima svoja vjerovanja – mitove i običaje vezane uz njih. Na važnim i za plovidbu najznačajnijim zemljopisnim položajima osnivali su svetišta posvećena trojanskom junaku Diomedu koji je prema predajama starih pisaca bio pokopan na jednom otoku u Jadranu. Brojni ulomci fine helenističke keramike dokazuju da je oko 500 godina prije nove ere na Palagruži osnovano jedno takvo svetište. Nema sumnje da je osnovni razlog upravo sam položaj Palagruže na antičkim plovnim putevima.

Foto by Danijel Frka

Naime, ona se nalazi gotovo u samom središtu Jadranskog mora, na položaju koji povezuje njegovu istočnu i zapadnu obalu i na najbolji način otvara plovidbu prema Visu, Lastovu i dalje prema ostalim otocima i kopnu.

Ronjenje na Palagruži

Mnoge se misli roje glavom na pomisao problematike ronjenja na Palagruži. Odakle krenuti? Možda od činjenice da je zbog kombinacije objektivnih okolnosti i slijepe birokracije ronjenje danas na njoj gotovo neizvodivo? Kao prvo, tu je problem prevelike udaljenosti od najbližih otoka. Od Komiže daleke 42 milje, od Lastova tek nešto manje (tridesetak milja). Nadalje, na Palagruži nema gotovo nikakve infrastrukture osim one na svjetioniku (pa bi se moglo eventualno prespavati). No, ti problemi su minorni u odnosu na zakonsku regulativu. Podmorje Palagruže uvršteno je u popis zona zaštićenih kao kulturno dobro RH pa potpada pod posebni režim obavljanja ronilačkih aktivnosti poput Visa, Lastova, Barona Gautscha i sličnih lokaliteta. Zato svakako treba istaknuti pohvalne napore nadležne institucije, Konzervatorskog odjela Split Ministarstva kulture, koji su nam izišli u susret i omogućili nam ishođenje dopuštenja za ronjenje na Palagruži baš u svrhu nastajanja ove reportaže.

Foto by Danijel Frka

Palagruško podmorje, kako i pretpostavljate, zapravo obiluje mnogim lokacijama pa ćemo prikazati samo manji izbor. Pa, “malo od svega” – da vidimo što se krije na glavnom otoku, Veloj Palagruži, zatim na Maloj Palagruži pa za kraj odlazimo na Pupak, iza Galijule.

Volići

Na Veloj Palagruži ima nekoliko zanimljivih lokacija, a za ovu prigodu ćemo izdvojiti Voliće, tri hridi zapadno od samoga otoka. Sidrenje je najlakše između hridi, a ronjenje je najljepše na sjevernom zidu koji se nastavlja duž sjeverne strane Vele Palagruže. Zidovi na Palagruži su razmjerno rijetki i uopće nema gorgonija (ovo je jedini “pravi” zid), zato ovdje do izražaja dolaze neke druge ljepote.

Impozantan primjerak gofa u plavetnilu nedaleko od zida na Volićima / foto by Goran Butajla

Oko Volića gotovo uvijek obitava poneka plova gofova i velike salpe, a ako imate sreće naići ćete i na pokoju jadransku barakudu, to jest škarama. Ronjenje treba isplanirati da otprilike polovicu vremena potrošite na zidu, a zatim se treba vratiti pliće među Voliće koji kriju mnoge kanjončiće, prolaze pa čak i manji okomiti tunel. Velike škarpine su uobičajene, a potražite i drhtulje koje se često odmaraju u uskim horizontalnim procjepima.

Jastozi u rupama u špilji pored žala / foto by Goran Butajla

Osim Volića, odmah pored žala na Palagruži nalazi se manja špilja u koju se možete oprezno zavući (na 27 metara dubine) i ugledat ćete desetine jastoga po rupama. Zaista jedinstven prizor koji se drugdje ne može vidjeti.

Kamik od Oštra

Mala Palagruža se nalazi neposredno istočno od Vele i tu je koncentriran najveći broj ronilačkih lokacija, a ima ih barem petnaestak. I sam kopneni scenarij je vrlo lijep. Teško se odlučiti hoćete li roniti na južnim hridima Baba i Gaće, ili na istočnijim otočićima Kamik od Oštra i Kamik od Tramuntane. Kamik od Oštra je interesantan jer se sidrite u neposrednoj blizini Maloga žala, ili “Maloga zola” kako ga zovu Komižani. Ovo je najzaštićenija uvala uopće na palagruškom području.

Danas već rijetki hlapovi na Palagruži su normalna pojava / foto by Goran Butajla

Ronjenje se može započeti u prolazu između Male Palagruže i Kamika pa dolazite na blago položeni teren prepun samostalnih ogromnih stijena u kojima su mnoge ribe našle svoja utočišta. Jastoge nalazite već nakon desetak metara dubine, česte su murine izvan rupa, a u procjepima ima mnogo tabinja. Ronjenje se nastavlja okružujući Kamik i tako se vraćate prema žalu.

Foto by Goran Butajla

Za kraj se zaputite i do samoga žala gdje će vas u plitkoj vodi očarati veliki bijeli kameni oblutci, a na samome južnom kraju nalazi se i manja špilja u kojoj je nekada obitavala sredozemna medvjedica. Kamik od Oštra je samo mali djelić ljepota na Maloj Palagruži, gotovo nadohvat ruke se nalazi još mnoštvo zanimljivih lokacija.

Pličina Pupak

Za kraj malo zemljopisa. Tri milje istočno od Palagruže nalazi se otočić Galijula, a još nešto manje od milje istočnije nalazi se opasna hrid Pupak. Kako se zna desiti da za velike oseke ova hrid viri tik nad površinom, ona je ustvari i najjužnija točka Hrvatske. Ime Pupak dobila je po tome što kada stanete na nju, more vam dosiže do pupka. Komižani ovu hridinu zovu “Kalafot”, a u literaturi (pa čak i na Wikipediji) se javlja i naziv “Sika olevonta” ili “Sika od levonta”, čak i u kontekstu da je to hrid još južnije ili istočnije od Pupka. Potrudili smo se u Hrvatskom hidrografskom institutu provjeriti ove nedoumice i nedvojbeno je utvrđeno da je Pupak službeni naziv, a da “Sika od levonta” ne postoji. Da upotpunimo, neposredno istočno od same hridi Pupak (koja je na kartama označena znakom “+”) nalazi se još jedna manja sika na tri metra dubine, ali je ona sastavni dio masiva Pupka. Postoji još nekoliko sika između Pupka i Galijule, dakle zapadno od Pupka, a one se nazivaju “Pličinama Bačvica”.

Foto by Danijel Frka

Pupak je vjerojatno najinteresantnija ronilačka lokacija palagruškoga podmorja. Kako možete i pretpostaviti, u prošlosti je takva hrid nedvojbeno predstavljala opasnu zamku za pomorce koji su ovuda često plovili. Riječ je o mikro lokaciji na kojoj su do sada otkrivena čak četiri antička i tri novovjekovna brodoloma.

Foto by Danijel Frka

Nekoliko njih danas leže jedni preko drugih i tako svjedoče o kontinuitetu plovidbe našim morem. Naravno, ne treba ni napominjati da se na Pupku može roniti isključivo u slučaju dobroga vremena. Sidrenje je moguće na samoj hridi, to jest među stijenama pored nje. Na ronjenje se kreće u smjeru juga pa se po piramidalnom svodu pličine spuštamo prema dnu. Već na deset – petnaest metara nazire se olupina nekakvoga parobroda, vjerojatno iz devetnaestoga ili početka dvadesetoga stoljeća. Pramac broda je orijentiran “u Pupak” i gotovo je posve razbijen, vjerojatno od udara u hrid, a nalazi se na 25 metara dubine. Krećući se duž palube dolazi se do krme koja je mnogo bolje očuvana, a pješčano dno ispod nje se nalazi na četrdeset i pet metara dubine.

Foto by Goran Butajla

To nije sve, na pješčanom dnu se nalaze i mnoge krhotine amfora, a to dokazuje postojanje i brodoloma iz rimskoga doba, a u neposrednoj blizini (s ostacima gotovo isprepletenim s onima iz parobroda) mogu se razaznati i mnogi ostaci neke venecijanske galije.

Foto by Danijel Frka

Najupečatljivije je sidro, a dva brončana topa s nje su izvađena i danas se nalaze u Komiži. Kruži priča da se negdje među stijenama nalazi i treći top, ali nismo ga nikada uspjeli locirati. Ovo zaista jedinstveno ronjenje završava povratkom prema samoj pličini gdje je ronjenje također vrlo zanimljivo. Čak i po izronu željeli biste još malo ostati na površini i, kao opčinjeni, promatrati ljepote najjužnije točke Hrvatske.

Više o ronjenju na Palagruži i brodolomima na hridi Pupak možete pročitati u drugom broju SCUBAlife magazina (prosinac 2010.), 20. broju SCUBAlife magazina (lipanj 2015.) i 34. broju SCUBAlife magazina (prosinac 2018.).