HMS Coriolanus bio je ratni brod minolovac Britanske kraljevske mornarice iz klase “Shakespearean”, u sklopu koje je od 1939. do 1940. godine izgrađeno 12 plovnih jedinica.

Kao i ostali brodovi u klasi i HMS Coriolanus nazvan je po djelu W. Shakespearea. Svi ovi brodovi bili su projektirani na temelju odlične čelične konstrukcije tadašnjih oceanskih ribarica. Bio je pogonjen parnim strojem trostruke ekspanzije snage 850 KS, čime je Coriolanus postizao brzinu od dvanaestak čvorova. Izgrađen je u brodogradilištu “Amos & Smith” Cochraneu u Velikoj Britaniji, a u more je porinut krajem 1940. godine. Ubrzo je, u veljači 1941. godine, uključen u flotni sastav Britanske kraljevske mornarice te dobiva oznaku T 140. Dužina broda bila je gotovo 50 metara (preciznije 49,99 metara), širina nešto više od osam metara, a istisnina 545 tona.

Standardno naoružanje ove klase minolovaca se sastojalo od jednog topa kalibra 76 milimetara (popularni 12-pounder top) i tri do četiri Oerlikon topa od 20 milimetara. No Coriolanus, kao i neki drugi brodovi iz klase, nije bio opremljen 12-pounder topom, već isključivo protuavionskim naoružanjem. Posada je brojila 35 ljudi.

Na krmi se jasno raspoznaju otvorene rampe za polaganje minolovki / FOTO: Goran Butajla

Coriolanus se u Jadranu nalazi u doba završnih ratnih operacija partizanskih i savezničkih snaga kada se vode borbe za oslobađanje obala sjevernoga Jadrana od Nijemaca (Istre i Kvarnera), posebno za Rijeku, Pulu i Trst. U namjeri da spriječe prodore savezničkoga brodovlja, Nijemci su tijekom zadnje dvije godine rata u ovom akvatoriju položili nekoliko tisuća mina pa se postupnim oslobađanjem područja pristupalo temeljitom “čišćenju” ovih opasnih zamki. Tu ulogu su uglavnom imali britanski minolovci, među njima i Coriolanus. Čišćenje se vršilo minolovkama koje je brod teglio za sobom. Te minolovke bile su nalik torpedu i bile su opremljene posebnim sjekačem za sidrene mine. Kako bi čelično uže, kojim su minolovke tegljene, zakvačilo sidreno uže mine, klizilo bi do minolovke gdje bi ga sjekač presjekao te bi mina isplivala na površinu pa bi bila uništena topovima. Ovaj vrlo opasan posao je uzeo danak i potonućem Coriolanusa 5. svibnja 1945. godine kada je naletio na minu u akvatoriju Novigrada (svega nekoliko dana prije kraja Drugoga svjetskog rata, a nakon oslobađanja Trsta, Pule i Rijeke). Eksplozija mine otvorila je veliku rupu u razini prednjega brodskog skladišta pa je brod vrlo brzo potonuo.

Elisa je na 28 metara dubine / FOTO: Goran Butajla

Osim ovih, razmjerno preciznih podataka o potonuću (preuzetih iz dokumentacije Imperijalnog ratnog muzeja u Londonu), postoje i mnoge kontroverze vezane za stvarno prisustvo Coriolanusa u sjevernom Jadranu 1945. godine pa se smatra da je bio opremljen i uređajima za radio prisluškivanje te da mu je uloga navodno bila isključivo radi obavještajnih zadataka. U toj ulozi već je sudjelovao u dvjema prethodnima savezničkim pomorskim operacijama u Drugome svjetskom ratu: TORCH za invazije u sjevernoj Africi 1942. godine i HUSKY prilikom iskrcavanja na Siciliji 1943. godine. Zbog toga postoje teze da je i njegovo prisustvo u sjevernom Jadranu 1945. godine bilo sa zadatkom prisluškivanja radio-veza nove jugoslavenske vlasti.

Sidreno vitlo, lanac i sidra su još na svom mjestu / FOTO: Goran Butajla

Današnje stanje i ronjenje na olupini

Olupina Coriolanusa je, zbog povijesne važnosti, pod režimom zaštite Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Ronjenje je moguće samo preko ronilačkih centara koji posjeduju posebno odobrenje Ministarstva kulture.

Oerlikon top s postoljem na desnoj strani pramčanog dijela / FOTO: Goran Butajla

Olupina se nalazi na otvorenom moru zapadno od Novigrada, nekoliko milja udaljena od obale. Pronalaženje je vrlo teško pomoću prirodnih orijentira, zato je preporučljiva upotreba GPS ili sličnih uređaja. Za pramčani dio broda pričvršćeno je uže s bovom na površini pa se uglavnom odatle i kreće u zaron i obilazak olupine. Ona leži u uspravnom položaju na ravnom pješčanom dnu do maksimalne dubine 27-28 metara pa najplići dijelovi broda dopiru čak do samo 11 metara pod površinom. Nažalost, na ovom lokalitetu vidljivost je uglavnom loša (kao uostalom i na cijeloj zapadnoj obali Istre), posebno ljeti, ali radi povijesne važnosti i male dubine na brodu se ipak dosta roni. Zimi je vidljivost često bolja pa se, zbog razvijenog turizma, na olupini roni i dulje nego što traje prosječna turistička (ronilačka) sezona. Ipak, zna se dogoditi da i usred ljeta vidljivost bude odlična te da potraje čak i nekoliko dana, no za to zaista trebate imati sreće.

Oprezan prolazak bočnim hodnicima / FOTO: Goran Butajla

Kao što smo naveli, ronjenje započinje na pramcu koji se nalazi na manje od dvadesetak metara dubine pa, ako imate sreće s vidljivošću, već nakon par metara pod površinom ugledat ćete konture broda. Odmah ćete zapaziti velika sidrena vitla s lancima i sidra koja su još uvijek na svom mjestu. Posebno upečatljivi su dva pramčana 20 milimetarska topa tipa Oerlikon u otvorenim zaštitnim gnijezdima koja se nalaze neposredno iza samoga pramčanog kaštela. Moguć je oprezan ulazak u skladišni prostor na pramcu gdje su posebno zanimljive police sa zaštitnim maskama koje se nalaze na desnoj strani. Središnji dio olupine je poprilično oštećen u eksploziji mine, i to onaj između pramčanoga kaštela i zapovjedničkog mosta. Na desnoj strani oplate jasno se vidi ogromna rupa koja je uzrokovala potonuće broda. Sam zapovjednički most je također prilično oštećen, vjerojatno od kupole radiogoniometra koja je pala preko njega. Most je inače bio smješten iznad gornje palube, a danas su njegovi ostaci gotovo u razini s njom. Brodski dimnjak je odavno propao i samo se naziru dijelovi njegove konstrukcije, odmah iza zapovjedničkog mosta. Glavna paluba je cijela te se na njoj također nalaze razni dijelovi brodske opreme, ali je posebno interesantan prolazak bočnim hodnicima koji su gusto obrasli školjkama, a u kojima obitava puno riba, počev od velikih tabinja pa do gustih plova molića. Odavde se oprezno može ući i u centralne prostorije na brodu pa se može doprijeti i do spavaonica, sanitarnih čvorova i sličnih prostorija, ali se ulazak ne preporučuje (osim iskusnijim roniocima).

Gas maske su još uvijek uredno poslagane u soskama pod pramcem broda / FOTO: Goran Butajla

Kako se uzduž gornje palube krećemo prema krmenom dijelu olupine nailazimo na konstrukciju stožastog oblika. To je toranj dizalice koja leži srušena na gornjoj palubi, a odmah pokraj nje nalazi se još jedno postolje s 20 milimetarskim Oerlikon topom. Kako smo već napisali, Coriolanus je bio naoružan s ukupno tri takva topa. Krmeni dio broda je također vrlo zanimljiv, posebno radi mnogih dijelova uređaja za razminiranje, velikog vitla s namotanom čeličnom užadi. Coriolanus je raspolagao s dvije minolovke. Same minolovke, naprave oblika torpeda koje su služile prilikom razminiranja, nisu pronađene pa se pretpostavlja da su bile u moru za vrijeme stradanja broda, odnosno da je brod bio na zadatku razminiranja. Jasno se raspoznaje i krmena dizalica koja je služila za rad s minolovkama i dva otvora kroz koje su one spuštane u more. Roniocima su uvijek zanimljivi i list kormila te elisa broda koji su još uvijek na svom mjestu i nije nikakav problem spustiti se i do njih na nekih 28 metara dubine. I četverokraka elisa i kormilo su djelomično ukopani u pješčano dno. Za kraj obilaska olupine preporučujemo i povratak do pramca te odmicanje od same olupine kako biste uživali i u elegantnom vitkom obliku dosta visokoga pramca, naravno, pod uvjetom da imate bar malo sreće s vidljivošću na olupini.

Jedan od oerlikon topova na pramčanom dijelu olupine / FOTO: Goran Butajla

Coriolanus nije pretjerano velik brod (podsjetimo se, samo pedesetak metara, dakle manji od poznatog “Grka” pored Šila na otoku Krku), ali baš zato i jest idealan za detaljan obilazak čak i u samo jednom zaronu, iako se na njega ture organiziraju uglavnom kao “full day trip”, odnosno obilazak s dva ronjenja. Tome, naravno, pridonosi i relativno mala dubina olupine. Zbog svega, olupina je idealna čak i za barem malo iskusnije početnike, dakle predstavlja odličnu lokaciju za upoznavanje s osnovnim principima ronjenja na olupinama. S druge strane, olupina je ujedno i prava poslastica za ljubitelje pomorske i pogotovo ratne mornaričke povijesti. Od tuda potječu i razlozi za velikim interesom za ronjenje na Coriolanusu, iako se u bližoj okolini (područje Umaga i Novigrada) možda i ne nalazi pretjerano puno ostalih zanimljivih ronilačkih lokacija. No, sam Coriolanus je zaista dovoljan za ugodan i zanimljiv ronilački itinerer pa ga preporučujemo svima vama.

HMS Coriolanus – tehnički podaci

Izgrađen u brodogradilištu “Amos & Smith” Cochraneu u Velikoj Britaniji Coriolanus je bio minolovac Britanske kraljevske mornarice iz klase Shakespearean. Porinut je krajem 1940. godine, a u veljači 1941. godine uključen je u flotni sastav Britanske kraljevske mornarice gdje dobiva oznaku T 140.
Dužina: 49,99 metara
Širina: 8,43 metra
Istisnina: 545 tona
Pogon: parni stroj trostruke ekspanzije snage 850 KS
Brzina: 12 čvorova
Naoružanje: protuavionski topovi Oerlikon kalibra 20 milimetara
Posada: 35 ljudi

Više o Coriolanusu možete pročitati u 21. broju SCUBAlife magazina (rujan 2015.).