Otok Mljet osmi je po veličini hrvatski otok, smješten je nedaleko od poluotoka Pelješca i otoka Korčule i već dugo slovi kao jedan od najljepših hrvatskih otoka, ne samo radi prirode, već i zbog kulturne baštine.

Odlikuje se sredozemnim podnebljem, suhim ljetima i blagim zimama s približno čak 2500 sunčanih sati na godinu, što ga čini i jednim od najsunčanijih jadranskih otoka. Spada u južnodalmatinsku otočnu skupinu pa je ujedno i naš najistočniji i najjužniji veći otok. Pruža se paralelno uz Pelješac od kojega ga odvaja Mljetski kanal širine osam kilometara.

Prvi stanovnici na Mljetu bili su Iliri koji su došli na Mljet prije 4000 godina. Prvi doticaj s Mljetom imali su u lukama Sobra i Okuklje. Došavši na potpuno pošumljeni otok polako su se naseljavali uz izvore pitke vode te su se bavili stočarstvom, lovom i ribolovom. Prvi povijesni zapisi o otoku Mljetu vezani su za grčke pomorce koji su ploveći prema svojim kolonijama na Korčuli, Visu i Hvaru sigurno prolazili kroz Mljetski kanal te se sklanjali u mljetske uvale za vrijeme jakih južnih vjetrova.

Foto by Goran Butajla

U drugom stoljeću Nove ere Mljet dolazi pod vlast Rimljana koja je bila nominalna jer su Iliri i dalje gusarili Mljetskim kanalom. Rimljani u zaljevu Polače tijekom trećeg stoljeća počinju graditi impozantnu palaču u kojoj je stolovao rimski upravitelj ovoga posjeda. Ostaci palače vidljivi su i danas, a usporedo s njom i Polače se afirmiraju kao centar života na otoku i kasnoantički, odnosno ranosrednjovjekovni grad. Prvo slavensko naselje na Mljetu izgradili su Neretljani iznad današnjeg naselja Maranovići te su ga nazvali Vrhmljeće. U 12-om stoljeću benediktinci sa sjedištem u samostanu na Otočiću sv. Marije postaju gospodari cijeloga Mljeta. Donošenjem Mljetskog statuta 1345. godine otočani se oslobađaju kmetstva. 1410. godine Mljet postaje dio Dubrovačke Republike, sve do njena ukidanja 1808. godine. Novija povijest Mljeta vezana je u cjelini za svima dobro poznate okolnosti austro-ugarske vlasti nad Dalmacijom te kasnije Kraljevine Jugoslavije, poslijeratne Jugoslavije te u konačnici Republike Hrvatske.

Odisejev otok

Devet sam plivao dana i desete noći me Bozi prignaše na otok Ogigiju, gdjeno Kalipsa živi boginja strašna Ijepokosa s glasom Ijudskijem – Odiseja, XIII., 447-449

Kada se starogrčki junak Odisej vraćao kući nakon dugogodišnjeg lutanja morima, u oluji mu je potonuo brod pa ga je more bacilo na začarani otok Ogigiju koji je bio kraljevstvo lijepe nimfe Kalipse. Nakon tolikog lutanja i osamljenosti nije bilo teško podleći čarima neodoljive božice kao i ljepotama njezina otoka za koji legenda kaže: “bio je to najljepši otok svih mora i oceana”. Homerov epski opis ljepota podneblja, pitomih morskih uvala, kristalnih pećina i žala tog mitskoga otoka Ogigije podudara se s jedinstvenim ljepotama Mljeta kakvima se ne odlikuje nijedan drugi otok u Sredozemlju. Odisejeva pećina je i danas svima poznata i upravo bi to moglo biti mjesto gdje je živjela Kalipsa. I danas na Mljetu postoji legenda po kojoj je u pradavna vremena vlasnica cijeloga otoka bila nekakva baba koja je živjela kao kraljica, a to bi upravo mogla biti Kalipsa. Najveće mjesto na otoku se zove Babino Polje, a mnogi toponimi imaju naziv “babe”. Prema Homeru, na otoku su bila četiri izvora od kojih svaki gleda na svoju stranu. I stvarno, na Mljetu postoje četiri izvora koja nikad ne presušuju: onaj kraj Polača okrenut je prema sjeveru, u Vrbovici kraj Goveđara teče prema jugu, Vilinsko vrelo kraj Kneževa polja gleda prema zapadu, a Vodice kraj Babina Polja izviru u smjeru istoka. Na pučini na južnoj strani Mljeta, nedaleko od Odisejeve pećine, nalazi se mali pusti otočić koji je zapravo hrid. Njeno ime je Ogiran, a on je, po svom imenu, jedini ostatak Homerove Ogigije.

Nacionalni park Mljet

Nacionalni park Mljet je najstariji morski park u cijelom Mediteranu. Zauzima sjeverozapadnu trećinu otoka te okolni morski pojas. To je područje nacionalnim parkom proglašeno 1960., a morski dio pridodan je 1997. godine. Status nacionalnog parka područje je dobilo zbog svoje izuzetne kulturno-povijesne baštine koja seže od vremena ilirskih plemena, rimskoga carstva i Dubrovačke republike, no za to proglašenje ipak su ponajviše zaslužna njegova slana jezera, bujni biljni svijet i jedinstveni panoramski izgled razvedenih obala, klifova, hridina i brojnih otočića. Vanjska obala, otvorena južnom moru, strma je i puna urušenih pećina, dok je dio okrenut kopnu i buri niži i znatno pristupačniji. Na južnim strminama otoka nalazimo i brojne endemične dalmatinske biljke na čelu s izvanserijskom ljepoticom – zakonom zaštićenom dubrovačkom zečinom. U mediteranskom kraškom krajoliku postoje i dvije iznimno zanimljive prirodoslovne osobitosti. Jedna su tipična kraška podzemna staništa – polušpilje, špilje i jame, a druga specifične četiri mljetske “slatine” ili “blatine”, na našim otocima rijetke pojave povremenih boćatih jezera s dnom u razini mora u kojima voda ponire, odnosno komunicira s morem. Fascinantan je i sustava slanih jezera, jedinstveni geološki i oceanografski fenomen u kršu, značajan ne samo u našim, već i u svjetskim razmjerima. Veliko jezero površine 145 hektara te dubine do 46 metara i Malo jezero površine 24 hektara i dubine do 29 metara svojom ljepotom, ali i svojim brojnim još neotkrivenim tajnama privlače već desetljećima prirodoslovce i druge znatiželjnike, poglavito turiste sklone nedirnutoj prirodi. S pučinske strane mora, naime, jedva uočljivim tjesnacom (kanal Soline) more se uvlači u tijelo otoka stvarajući prvo Veliko, a zatim preko još užeg kanala i Malo jezero. Iako ih, dakle, tvori morska voda, pejzažno se doživljavaju kao jezera pa ih je stanovništvo tako i nazvalo. Usred Velikog jezera nalazi se još jedna prirodoslovna i kulturno-povijesna i turistička poslastica – slikoviti Otočić Svete Marije s crkvom i benediktinskim samostanom koji datiraju iz 12-og stoljeća. Otočić je zbog svog izuzetnog estetskog ugođaja i snažne duhovno-kulturne dimenzije svojevrsni simbol otoka i Nacionalnog parka Mljet. Među stanovnicima je i danas poznatiji pod imenom Melita koje mu je nadjenuto po istoimenom hotelu i restoranu koji je donedavno bio smješten u starome samostanskom zdanju.

Mljet – zeleni otok

Mljet je naš najzeleniji otok, bujne mediteranske vegetacije, bistrog i čistog mora, pitomih pjeskovitih uvala, bogatog podmorskog živog svijeta. Zbog vrlo blage mediteranske klime i sastava tla na Mljetu je razvijena bujna vegetacija koja se javlja u dva osnovna oblika: alepski bor (oko Velikog i Malog jezera, sela Goveđari, uvale Pomena, brda Bugari i Gaja) koji tvori najljepši i najsačuvaniji tip šume na Mediteranu i zimzelena lisnata šuma hrasta česvine (sačuvane na lokacijama Valakija, Planjak, Kneže polje, Ivanje polje i Nikin dolac). Specifična ekološka sredina, glavna karakteristika koje je izoliranost i mala površina otočnog ambijenta te šumovitost i slaba napučenost, omogućuju razvitak brojnih životinjskih vrsta. Na otoku živi indijski sivi mungos, kuna bjelica, divlja mačka, podivljala domaća koza, divlja svinja, jelen lopatar, brojne ptičje vrste te zmije neotrovnice (bjelouška i blavor). Mljet je uvelike uspio sačuvati svoju prirodnu izvornost i autentičnost zahvaljujući zemljopisnom položaju i činjenici da je udaljen od kopna.

Foto by Goran Butajla
Foto by Goran Butajla

Bujna vegetacija otoka, poglavito one njegove trećine proglašene nacionalnim parkom, pribavila je Mljetu već u antičko doba atribut “zelenog otoka”. Ostaci mediteranske prašume, izvorne šume hrasta crnike ili česvine, danas su ipak prisutni samo fragmentarno, a najbolje su očuvani kao niska šuma panjača u predjelu Velika dolina. U drugim područjima ta je šuma djelomično nadomještena makijom, divljim maslinama, kamenjarima te prostranim šumama brzorastućeg samoniklog alepskog bora koji je s vremenom preuzeo primat nad ostalim biljnim vrstama. Uz šume, biološki su osobito značajna i neka druga staništa: priobalne pješčane dine, strme i visoke obalne stijene kao i one u unutrašnjosti otoka te bilje obalnih grebena.

Foto by Goran Butajla

Slavni francuski oceanograf Jacques Cousteau je roneći prije četrdesetak godina podmorjem oko otoka izjavio da je tamošnja voda jedna od najčišćih na svijetu. Osim samim boravkom na Mljetu, posjet Nacionalnom parku moguć je i brodskom linijom iz Dubrovnika te brojnim turističkim brodovima s Korčule, Hvara i Splita koji uglavnom pristaju u lukama Polače i Sobra. Naselja Polače i Pomena pješačkim stazama povezana su s mljetskim jezerima. S obližnjih brda se za lijepa vremena pruža prekrasan pogled na cijeli Nacionalni park, a također i na Pelješac i morsku pučinu sve do Korčule.

Ronjenje na Mljetu

Na prvi pogled, a i nastojanjem da se najjednostavnije opiše ronjenje na Mljetu, vrijedile bi sve dobro poznate činjenice koje znamo i za druge južnojadranske lokacije. Dakle, vrlo dobra do odlična vidljivost, bogatstvo flore i faune, duboki okomiti zidovi i špilje, poneka olupina i slično. Cijela južna strana Mljeta, na kojoj se nalaze najbolje lokacije, u mnogome podsjeća na Vis i Lastovo s kojima i dijeli svoju geomorfološku sudbinu. Mnogi strmci, klisure i špilje kriju nebrojene ronilačke pozicije na kojima se neprestano može roniti iznova, jer jednim ronjenjem sasvim sigurno ne možete doživjeti baš sve što te lokacije pružaju. Specifičnost ronjenja na Mljetu diktira nekoliko faktora, od kojih je svakako najvažniji taj da je podmorje Mljeta pod zaštitom Ministarstva kulture RH, i to ne samo onaj dio koji pripada Nacionalnom parku (čija granica se proteže od rta Tojsti na jugu pa do uvale Tatinice na sjeveru), već cjelokupno podmorje. Razlog tome je postojanje još ponekih antičkih i srednjovjekovnih olupina van granica parka.

Vanji škoj

Vanji škoj i procjep kojim započinje ronjenje / Foto by Goran Butajla
Vanjska strana Vanjeg škoja karakteristična je po okomitim zidovima / Foto by Goran Butajla

Na samom obodu Gonoturske uvale smjestila se hrid Vanji Škoj kao stražar na ulazu u uvalu kojom su mljetska jezera spojena s otvorenim morem. Sidrenje je moguće s unutarnje strane hridi gdje se i s omanjeg platoa na zapadnom rubu kreće na ronjenje. Odmah na početku ronjenja nailazite na omanji rascjep u stijenama, a nakon prolaska ukazuje se strmi, gotovo okomiti zid koji se mjestimično spušta na preko pedeset metara. Zid obiluje mnogim procjepima i špiljicama, a najljepša (ali i najdublja!) mjesta su svakako ona gdje zid završava pa slijede još pokoje stijenske “glave” koje se spuštaju na rekreativnim roniocima “nepoznate” dubine. Usred hridi nalazi se i omanji prolaz kojim se može proći s jedne strane hridi na drugu. I na unutrašnjoj plićoj strani hridi okupljaju se mnoga jata manjih ribica. Vanji Škoj slovi i kao možda najpoznatija mljetska lokacija, ali upitno je je li i najbolja.

Rt Lenga

Na dubljim dijelovima rta Lenga nalaze se brojne kolonije crvenog koralja / Foto by Goran Butajla

Lenga se nalazi u neposrednoj blizini, samo nekoliko stotina metara zapadnije od Vanjeg Školja s kojim i dijeli isti podvodni zid. Okomica zida je i još duža pa seže do preko osamdeset metara u dubinu. Sidri se obično s unutarnje strane rta pa se obilaskom dolazi do samog zida. Za one iskusnije, ovo je jedna od lokacija na kojima još postoji nekoliko bogatih staništa crvenog koralja. Međutim i na “normalnim” dubinama je Lenga prepuna morskog života, a zanimljivo je povremeno obratiti pažnju i na plavetnilo u kojem se povremeno može susresti pokoja tuna ili jato palamida. I unutarnja strana Lenge je zanimljiva pa i tu vrijedi potrošiti par minuta ronjenja. Poslije zarona svakako se isplati posjetiti obližnju prekrasnu uvalu Blaca, pogotovo ako ste na cjelodnevnom ronjenju.

Zakamenica, Zavrti, Zapetrali

Zanimljiva špiljica na lokaciji Zavrti / Foto by Adnan Drnda
Zakamenica – sika na osam metara dubine / Foto by Goran Butajla
Zapetrali – karakteristična zvjezdača i ljubičaste alge / Foto by Goran Butajla

“Z” lokacije nalaze se također na južnoj otvorenoj strani Mljeta, dalje prema zapadu te su smještene podno strmog stijenskog masiva koji dominira tim područjem, otprilike usporedo ili “s druge strane” Velikog jezera. Kao i za prijašnje lokacije i na ovima se može roniti samo ako to dozvoljavaju vremenske prilike. Najzapadnija je sika Zakamenica koja se nalazi stotinjak metara od istoimene uvale, a vrh joj je na dubini od osam metara. Ronjenje i započinje na siki koja je ujedno formirala i kanjon koji je najljepši dio lokacije. Prolaskom duž kanjona prema zapadu, koji se proteže do tridesetak metara, u nastavku se nailazi na zid koji pada na preko pedeset metara. Sika obiluje ribom pa je jedna od omiljenih lokacija. Odmah istočnije je lokacija Zavrti na kojoj se nalazi omanja simpatična špiljica koju vrijedi istražiti u potrazi za kakvom tabinjom ili čak hlapom, a ronjenje možete nastaviti (ili započeti) uzduž zida. Još malo istočnije, prema rtu Lenga, nalaze se i zidovi lokacije Zapetrali. Osim uobičajenog mljetskog scenarija, ovdje posebno impresioniraju nepregledna polja ljubičastih algi koja daju poseban kolorit podmorju.

Korizmeni rat – hrid Štit

Hrid Štit / Foto by Damir Šantek
Brojni procjepi na hridi Štit / Foto by Goran Butajla
Korizmeni rat – hobotnica uhvaćena “na prepad” / Foto by Goran Butajla

Vrlo slično podmorje nalazi se i na potezu Korizmeni rat – Štit. Ovisno o vremenskim prilikama izabire se mjesto za početak ronjenja, a nakon toga se roni vanjskom stranom spomenutog poteza. Nakon polja ogromnih posidonija dolazi se do kao nožem odrezanog zida, ali poprilično razvedenog pa pruža izuzetno zanimljivo ronjenje. Inače je možda kao kuriozitet zgodno napomenuti da na Mljetu nema previše crvenih gorgonija, što bi prosječni ronilac očekivao. No njih zamjenjuju polja ljubičastih algi, kamenog koralja i žutih gorgonija, a u dubini u špiljicama i crveni koralj. U plićem dijelu ima mnogo hobotnica te jata fratara i šaraga. U polju posidonija svoje žarnjake širi opnena voskovica (Carianthus membranaceus). Iz rupa ispod stijena stidljivo proviruju strašljive murine. Nevelike kirnje mogu se sresti na dubinama i od pet metara. Susreti sa škarpinicama su gotovo neizbježni pri ronjenju kroz procjepe i kanjone. Iako se na ovu lokaciju odlazi nešto rjeđe (zbog boljih u bližoj okolici) i ova svakako spada među mljetske adute.

Petrova sika

Jedan od manjih platoa na Petrovoj siki / Foto by Goran Butajla
Petrova sika, kao i sve “vanjske” lokacije, obiluje podvodnim životom / Foto by Goran Butajla

U našem pregledu dolazimo na dvije ponešto zahtjevnije lokacije koje se nalaze već na otvorenom moru, zapadno od samog otoka Mljeta. Prva je Petrova sika (ili seka, u mljetskom izgovoru) koja se nalazi točno zapadno od najzapadnije točke Mljeta – Golog Rata, a udaljena je manje od milje. Zahtjevno je već i pronalaženje lokacije jer se samo za mirnog mora i sunčanih dana vidi dno (odnosno vrh sike) koje je na 18 metara dubine. Obično su i struje vrlo jake pa je zato ovo lokacija samo za iskusnije ronioce. Nakon što se zaroni na sam vrh, ronjenje se nastavlja južnom stranom sike koja je strmija. Zaista fantastična lokacija na kojoj se uvijek susretne pokoja kirnja, hlap ili kovač. Na vrhu sike uobičajena su velika jata fratara, a o crnejima da se i ne govori. Okolno plavetnilo i prelijevanje zraka za sunčanih dana daju stvarno neponovljiv ugođaj. Jedina otegotna okolnost je (osim urona koji je gotovo pa u plavo) izgledna brza dekompresija te borba sa strujama viseći na sidrenom konopu poput zastave prilikom izvođenja zastanaka.

Sika od pulenta

Sika od pulenta / Foto by Goran Butajla

Druga od ovih sika (i po našem mišljenju najzahtjevnija mljetska lokacija) je nešto sjevernija Sika od pulenta. Smještena je nekoliko stotina metara zapadnije od otočića i rta Glavat koji čine najsjeverniju točku Mljeta. Pronalaženje nije jednostavno jer je ova sika još dublja od Petrove (vrh je na 22 metra), ali je olakšavajuće što je vrh velike površine pa ju iskusan vodič i “na slijepo” lako locira bacanjem sidra. I za ovu siku pogotovo vrijedi tehnika “zarona u plavo” te problemi sa zastancima poput Petrove sike. Pošto je vrh sike velike površine ni snalaženje nije jednostavno, ali uglavnom ronjenjem po platou treba doći do zapadnog oboda pa nastaviti uzduž zapadnog i južnog zida. Količina murina i jastoga te obilje riba u plavetnilu zadržat će vas mnogo duže (i dublje) nego što vam diktira vaš kompjuter pa je nužan poseban oprez. Treba imati na umu da se povratkom sa zida nalazite na još dubokih 22 metra nakon kojih još treba locirati sidreni konop po kojem se vraćate na brodicu. Nikako se ne preporučuje izron bez ovog orijentira jer vas struje mogu odvući zaista vrlo daleko. Zbog toga se i na ovu lokaciju polazi samo za vrijeme mirnog mora.

Hrid Maslinovac

Hrid Maslinovac / Foto by Damir Šantek

Nekoliko stotina metara istočnije od Glavata nalazi se i hrid Maslinovac, nešto sjevernije od istoimenog otočića. Hrid koja zlokobno izvire do same površine je na sreću danas jasno obilježena signalnim stupom, međutim u prošlosti je predstavljala pravu zamku za pomorce. Dokaz tomu je i omanje nalazište amfora na samom vrhu hridi i na sjevernoj strani gdje hrid prelazi u zid. Amfore su toliko srasle sa stijenama da ih je, nasreću, bez lomljenja nemoguće odvojiti od njihovog trajnoga prebivališta. Ronjenje i započinje vrhom hridi i prelaskom na sjever kada se nailazi na zid. Nakon toga je gotovo svejedno kojim smjerom se nastavlja ronjenje, istočno ili zapadno. S obje strane dolazi se do kraja zida pa se ronjenje nastavlja suprotnim smjerom uspinjući se do površine pa ronjenje završava opet na samom vrhu hridi. Zid je prelijep, no, nažalost ne obiluje bogatstvom životinjskoga svijeta. Vidljivost je upravo fascinantna. Općenito se na lokacijama na sjevernoj strani Mljeta roni u pravilu kada vremenske prilike, obično jugo, ne dozvoljavaju ronjenje na južnoj strani.

Odisejeva špilja

Odisejeva špilja – pogled prema pučini / Foto by Goran Butajla

Odisejeva špilja nalazi se van granica NP Mljet. Smještena je otprilike na sredini južne strane otoka i do nje se uglavnom pristupa brodom, mada je moguć i drugi način za one željne malo avanture. Već na glavnoj mljetskoj cesti u Babinom Polju naići ćete na oznake za pješački put prema špilji pa vas nakon toga čeka petnaestak minuta “kozje staze” da biste se spustili do same špilje. Staza je zahtjevna pa osim ronilačke opreme za ronjenje na dah, koju obavezno treba ponijeti, uzmite i vode, pogotovo ljeti. Već je i samo spuštanje prema špilji prekrasno zbog pogleda na pučinu, a i u samoj špilji je i ronjenje na dah dovoljno da se uvjerite u njenu fantastičnu privlačnost. Igra sunčevog svjetla kroz gornji svod i plavetnila s vanjske strane, koja umnogome podsjeća na Modru špilju na Biševu, naprosto je nestvarna i nitko ju ne zaboravlja. Odisejeva špilja nije špilja u pravom smislu riječi jer joj se davno urušio gornji svod, nego je više tunel kojim se ulazi pedesetak metara u unutrašnjost otoka. I geomorfološki je špilja također klasificirana kao krška Jama.

Više o ronjenju na Mljetu uz prekrasne fotografije i opise još nekoliko zanimljivih ronilačkih lokacija možete pronaći u 17. i 25. broju SCUBAlife magazina (rujan 2014. i rujan 2016.).