Olupine lastovskog podmorja slabo su poznate čak i iskusnijim roniocima, a vrijedni su svjedoci prošlosti i zanimljivi ronilački objekti.

Kad razmišljate o olupinama brodova (ili aviona) u jadranskom podmorju, prvo Vam na pamet padaju Istra i otok Vis. I u Istri i na Visu na olupinama možete roniti danima i, ne bez razloga, ta su područja pravi mamac za mnoge vrste ronilaca, od nešto iskusnijih rekreativaca pa sve do pravih entuzijasta – zaljubljenika u povijest, pogotovo onu pomorsku. Ostali dijelovi hrvatskoga podmorja u smislu bogatstva olupinama znatno kaskaju za Visom ili Istrom, ali ipak i dalje imamo značajne nalaze poput Szent Istvana u lošinjskom podmorju, torpednog čamca S 57 u pelješkome akvatoriju, ili Francesce da Rimini pored Murtera…

Jedno od područja koje je u smislu ronjenja na olupinama (i njihovog povijesnoga značaja) i dan danas ostalo “izvan radara” zainteresiranih wreck ronilaca je i otok Lastovo, to jest njegov akvatorij. Nije to nešto čemu bi se trebalo previše čuditi jer je Lastovo ipak vrlo udaljeno i roni se razmjerno rijetko, olupine nisu previše razvikane, a i sve donedavno uopće nisu bile ni poznate (a za neke se nije ni znalo).

Lastovski akvatorij je prije svega poznat po svojim prirodnim podmorskim ljepotama; svi su čuli za Bijelac, Strugu i veličanstveni Sušac (koji također pripada Parku prirode Lastovsko otočje) pa ronioci koji dolaze na Lastovo dolaze prvenstveno radi njih. Za olupine malo tko uopće i pita, a bilo bi zanimljivo vidjeti i njih, odnosno šteta ih je propustiti. U široj javnosti vlada mišljenje da su lastovske olupine vezane uglavnom za antičko doba, što ujedno znači da “pravih” brodoloma ni nema jer se na takvim lokacijama mogu pronaći uglavnom amfore kao uobičajeni dio brodskoga tereta, dok su se brodske konstrukcije davno raspale. To je u globalu i točno, lastovsko podmorje je u smislu antičkih pronalazaka jedno od najbogatijih u Hrvatskoj (tu se uostalom nalaze i dva zaštitna kaveza koja prekrivaju povijesno značajne i vrijedne lokalitete). S druge strane, na Lastovu ipak postoji i nekoliko simpatičnih olupina brodovlja novijega doba.

Osnovni problem s lastovskim olupinama je što o njima postoji relativno mali broj podataka pa su možda i zato nešto manje atraktivne prosječnom roniocu, a postoje i još neki drugi limitirajući faktori.

Peloro

Za olupinu ovoga brodića se vjerojatno znalo i mnogo prije (posebno zbog lokacije), a ronjenja su započela nekako paralelno s općenitim razvojem turizma na nekad izoliranom vojnom otoku, dakle negdje krajem prošloga tisućljeća. Olupina Pelora se nalazi gotovo na samom ulazu u veliki zaljev “Veliko lago” gdje se nalaze mjestašca Ubli i Pasadur, jedini lastovski hotel “Solitudo“, a ujedno i ronilački centar “Ronilački raj“. Lokacija olupine je smještena gotovo uz samu obalu (dvjestotinjak metara od nje), pored bijeloga svjetionika na sjevernom dijelu “usta” zaljeva. Pristup je vrlo jednostavan jer se od ronilačkog centra nalazi na samo milju plovidbe. Iako je lokacija gotovo uz obalu, pronalaženje nije tako jednostavno pa je najjednostavnija procedura ronjenja ipak ona uz lociranje i bacanje “shot linea” jer olupina nije obilježena. Jedan od razloga zašto nije obilježena je i taj što se nalazi usred plovnoga puta za mnoge jahtaše koji pohode Lastovo u potrazi za vezom u marini hotela ili obližnjoj popularnoj Jurjevoj luci. I zbog toga je pametno dobro isplanirati ronjenje. S druge strane, olupina se može locirati i ronjenjem s obale, i to zaranjanjem blizu servisnih stepenica spomenutog svjetionika pa zatim kursom točno prema trajektnoj luci, ali nije preporučljivo. Mnoga su takva ronjenja završila promašajem jer olupina je ipak za dlaku predaleko.

Pramac Pelora je najzanimljiviji dio olupine zbog velike platforme s naknadno ugrađenim topom koji je danas gotovo potpuno obrastao žutim spužvama sumporačama / Foto by Goran Butajla
Pramac Pelora / Foto by Goran Butajla

Peloro leži na pješčanome dnu koje se nalazi na 53 metra dubine pa vam je sada nešto jasnije i zašto se na njemu roni razmjerno rijetko. O ovom se brodu ne zna baš previše, slično kao i svima ostalima u okolini. Peloro je originalno imao funkciju tegljača, a izgrađen je u nizozemskom brodogradilištu A. Pannevis u Alphemu, i to 1916. godine, originalno je nosio ime “Admiral de Ruyter”, ali već iste godine je prodan Talijanskoj ratnoj mornarici koja ga je preimenovala u Peloro te preuredila u patrolni brod u već ozbiljnom “velikom ratu”, kako se tada nazivao Prvi svjetski rat. Malo bolji poznavatelji povijesti sjetit će se da je Italija u rat ušla tek 1915. godine, i to na strani Antante. Peloro je za ratne potrebe naoružan omanjim topom na pramcu te je u službi mornarice proveo cijeli ostatak rata. Nastradao je 17.11.1918. godine, dakle neposredno po završetku rata kada je, otprilike na današnjem mjestu, naletio na protubrodsku minu i ubrzo potonuo.

Olupina danas leži na pješčanome dnu u uspravnom položaju i gotovo je posve kompletna. Vidljivost je u pravilu vrlo dobra, zbog toga je vrlo zanimljivo zaroniti na olupinu jer se već s dvadesetak metara jasno ukazuju njeni obrisi kao kontrast svijetloga pijeska na dnu. Brod je bio relativno malen, svega 28 metara dug i šest metara širok. S jedne strane, šteta da je malen, ali s druge strane to je i olakšavajuća okolnost radi velike dubine (dno na 53 metra). Zbog toga je čak i relativno kratko ronjenje od 10 do 15 minuta dovoljno da se olupina obiđe u potpunosti. Najplići dijelovi olupine nalaze se na 47 metara dubine. Pramac je najzanimljiviji dio olupine zbog velike platforme s naknadno ugrađenim topom koji je danas gotovo potpuno obrastao žutim spužvama sumporačama. Spužve prevladavaju i na ostatku olupine. Na pramcu se nalaze još i vitla za izvlačenje sidara, a na središnjem dijelu palube nalazi se glavnina nadgrađa. Kapetanski most je bio drven pa je već posve propao i nema mu traga, a sredinom broda zjapi i golema rupa brodskoga dimnjaka koji se odlomio pri potonuću. Dimnjak leži u blizini broda na pijesku, s desne strane. Krma je također vrlo lijepa, vitka i zaobljena, konstrukcije često viđene za to doba. Veliki list kormila i brodski vijak su na svom mjestu, do pola ukopani u pijesak.

Messina

Ako o Peloru danas postoje tek šturi podaci, što onda tek reći za “Messinu”? Velika većina vas vjerojatno nikada nije ni čula za ovo ime olupine. Međutim, možda će vam nešto više reći složenica “olupina na siki Drašan”. Do šire zainteresiranosti za istraživanje ove olupine nikada nije došlo, možda zbog toga što je ona u dosta lošem stanju, konstrukcija je gotovo posve propala i danas su vidljivi samo veliki komadi nadgrađa i oplate posve razlomljeni i izgužvani pa olupina nije čak ni vizualno atraktivna. Mjesto potonuća se nalazi na sjeveroistočnoj strani otoka, na usamljenoj siki nekoliko stotina metara od obale. Lokaciju ćete lako pronaći na nautičkoj karti – sika Drašan. Sika dopire gotovo do same površine i u prošlosti je bila izuzetno opasna za plovidbu. Uostalom, Messina, koja je dobila ime po gradu na Siciliji, je tako i okončala svoju sudbinu. Brod je jednostavno naletio na nepoznatu siku i ubrzo nakon toga potonuo. Danas je sika jasno obilježena pomorskim signalnim stupom, zato je pronalaženje nadasve jednostavno, a i brodicu možete privezati na samom stupu.

Ono što se o povijesnom kontekstu zna je to da je Messina sagrađena (odnosno porinuta) 1854. godine u Glasgowu, a na siki Drašan je skončala 1895. godine. Najzanimljiviji trag olupine je brodsko zvono koje je danas, vjerojatno, u kakvoj privatnoj kolekciji. Postoje fotografije na kojima se jasno vidi natpis “Vorwarts”, što bi trebalo sugerirati da je brod nedvojbeno pripadao tadašnjem austrijskom Lloydu. No, ovi podaci ipak još nemaju svoju znanstvenu verifikaciju. Olupina se danas nalazi istočno od spominjanoga stupa i prvi veći dijelovi oplate i trupa se naziru već na desetak metara dubine. Sama sika predstavlja stjenoviti “otok” usred pješčanoga dna do dubine trideset i pet metara. Kako stijenski masiv sike pada prema dubini, tako se nailazi na sve veće i veće komade olupine, a glavnina se nalazi na samom spoju stijena sike i pješčanoga dna. Tu se prepoznaju veliki strukturni dijelovi broda, kobilica, rebra, oplata, dijelovi nadgrađa, parni kotao i mnogi drugi dijelovi brodske opreme. Ovo je ujedno i najzanimljiviji dio olupine, stoga najatraktivniji za ronjenje.

Messina / Foto by Goran Butajla
Prozor na olupini Messina / Foto by Goran Butajla

Sudbinu Messine dijeli barem još jedan rimski brod s teretom amfora koji je, na vjerojatno isti način, skončao na opasnoj siki. Samo malo južnije od Messine, dvadesetak metara, zapaža se razbacani teret amfora – oko tridesetak komada. Treba pretpostaviti da je lokalitet sustavno pljačkan pa nema potpuno cijelih amfora, mada je dosta njih gotovo cijelo. Nalaze se razasute na pješčanome dnu i na samoj granici stijena i pijeska. Zbog kombinacije antičkih i novovjekovnih artefakata ronjenje na Drašanu dosta je zanimljivo pa se roni razmjerno češće nego na prethodno opisanom Peloru.

Za Planiku

Prelazimo na antičke brodolome Lastova. Ima ih zaista mnogo, registrirano ih je više od dvadeset, a, naravno, da se razlikuju po količini materijala i uvjetnoj “vrijednosti” nalazišta. Uvijek su najzanimljivija ona na kojima se nalazi veća količina amfora, i to po mogućnosti očuvanijih. Jedno od najvažnijih antičkih otkrića na Lastovu desilo se davne 1989. godine upravo na ovoj lokaciji. Ona se nalazi na jugozapadnoj strani otoka, neposredno poslije rta Baške stijene (pa ju zato neki i tako imenuju). Rt koji slijedi južnije od njega zatvara uvalu Za Planiku pa se po tome naziva i ovaj lokalitet. Ako znate gdje treba ići, pronalaženje lokacije je sasvim jednostavno jer se nalazi na samom rtu, i to neposredno uz obalu. Lako je rekonstruirati da je kakav rimski omanji jedrenjak veličine dvadesetak metara u uzaludnom pokušaju da se dočepa sigurne luke Ubli u nevremenu bio odbačen na stjenovitu obalu u koju je udario i potonuo.

Za Planiku / Foto by Goran Butajla

Lokalitet na kojem se nalaze amfore od obale je udaljen pedesetak metara i nalazi se na dubini između 35 i 45 metara, gotovo na samoj granici stijena i pijeska. Naravno, od drvene konstrukcije broda nema ni traga. Ipak se radi o 2000 godina pod vodom. Teret od stotinjak amfora se razasuo na manjoj površini te srastao s okolnim stijenjem i vegetacijom. Amfore su tipa “Lamboglia II”, jedne od najčešćih na jadranskome području pa se često nazivaju i istočnojadranskim amforama. Zbog toga je bila moguća i preciznija determinacija brodoloma. Zato se pouzdano smatra da brodolom potječe iz prvoga ili drugoga stoljeća prije Nove ere. Osim amfora, na pješčanom dnu se nalazi i olovni promjer tadašnjih rimskih sidara, uz još tri gotovo cijele amfore. Na ovom mjestu je osmišljen i proveden prvi projekt zaštite arheoloških lokaliteta “in situ”, već daleke 1990. godine, prekrivanjem čeličnom građevinskom mrežom da bi se spriječila moguća daljnja devastacija vrijednoga nalaza. Amfore se nalaze u dva glavna nivoa ili sloja pa postoje dva kaveza formirana od mreža koji ih potpuno prekrivaju, čime je osigurana fizička zaštita. Intencija takvoga načina zaštite je bila da se fizički spriječi devastacija, a da se istovremeno omogući nesmetano promatranje potencijalnim budućim turistima – roniocima.

Saplun

Otočić Saplun je jedan od poznatijih u lastovskome arhipelagu po svojoj lijepoj šljunčanoj plaži koja je ljeti prepuna turista, iako je otok nenaseljen. Kada bi samo svi ti turisti znali da se u njihovoj neposrednoj blizini nalazi vrijedno arheološko nalazište…

Saplun se nalazi u otočnoj skupini Lastovnjaka, ili Donjih Škoja, na sjeveroistočnoj strani od samoga Lastova. Dok se plaža nalazi na sjevernoj strani, sama arheološka lokacija s teretom amfora se nalazi gotovo na sjeveroistočnom rubu otoka. Lokacija se ne pronalazi baš jednostavno bez instrumenata, zato je puno lakše da se brodicom sidrite negdje uza samu obalu (na desetak metara dubine) pa potom, prateći konturu otoka (a time i dna), krećete do lokaliteta, ovisno o tome gdje ste usidrili. Dno oko otoka je uglavnom prekriveno posidonijom, a teren postepeno pada u dubinu. Sama lokacija se nalazi na dubini od 26 do 32 metra, nakon što posidonija prijeđe u stjenovito – pješčanu podlogu.

Saplun / Foto by Goran Butajla
Saplun / Foto by Goran Butajla

Ostatke rimskoga teretnog broda otkrili su već daleke 1987. godine domaći ronioci. Zbog velike količine i netaknutoga vrijednog nalazišta istraživanja su započela gotovo odmah, a koju godinu kasnije i ovdje je postavljena zaštitna mreža u obliku kaveza od armaturne mreže. Na površini od otprilike stotinjak kvadratnih metara razasuta je količina od preko stotinu amfora. Prema izgledu nalazišta dalo bi se zaključiti da se radilo o rimskom teretnom brodiću od dvadesetak metara duljine koji je, vjerojatno, potonuo uslijed kolizije s kopnom zbog jake bure. Osim amfora, postoji i olovna prečka brodskoga sidra, a s ove lokacije je davno izvađen luterij – brodski žrtvenik u obliku pladnja s nožnim postoljem. Žrtvenik je izuzetno vrijedan nalaz jer je vrlo rijedak, a ovaj je i kompletan, gotovo neoštećen. Danas je konzerviran i spreman za nekakvu buduću izložbu. Amfore su također vrlo zanimljive jer svojom morfologijom predstavljaju svojevrsni prijelaz između tipa “Lamboglia II” i grčko – italskoga tipa. Ronjenje na lokalitetu je dosta zanimljivo i jednostavno, usprkos postavljenoj zaštitnoj mreži. Cijelo nalazište se lako obilazi u jednom ronjenju.

Lukovci

U lastovskom arhipelagu ima još mnogo antičkih nalazišta, međutim, po vrijednosti i količini pronađenoga materijala nisu tolike arheološke vrijednosti kao ove dvije koje smo prethodno spomenuli. Od onih koje bi također trebalo spomenuti je svakako vizualno najatraktivnije nalazište pored otočića Lukovaca. Lukovci čine skupinu od tri manja otočića koji se nalaze opet na sjeveroistoku Lastova, ali mnogo bliže samom otoku, nego što je to slučaj sa Saplunom. Ustvari, lokacija Lukovaca se i nalazi na putu između spominjane sike Drašan te Sapluna.

Arheološki lokalitet se nalazi na najmanjem Lukovcu, onom najzapadnijem, i to na njegovoj zapadnoj strani. Stoga je pronalaženje relativno jednostavno, a sidriti se možete pored samog zapadnog ruba otočića. Povremeno su moguće nešto jače struje, zato valja pripaziti. Teren oko otočića je stjenovit i koso se spušta u dubinu do četrdeset i pet metara gdje završava pješčanim dnom. Količina amfora je razmjerno mala (svega dvadesetak do tridesetak komada ukupno) i razbacane su na širem prostoru pa uglavnom nailazite na pojedine komade. Već na desetak metara se nalazi veća količina razlomljene keramike, a sve dublje i dublje roneći u smjeru od otočića k zapadu nailazite na pojedine komade i grupe uglavnom velikih komada pa i cijelih amfora.

Lukovci / Foto by Goran Butajla
Lukovci / Foto by Goran Butajla

Ono što je u cijelom ronjenju najljepše je da je na mjestima s najvećom količinom amfora (na dubinama od tridesetak pa do četrdeset pet metara) i sam teren vrlo zanimljiv jer se radi o izoliranim izdancima stijena na pijesku, ali s većom količinom crvenih gorgonija (zbog prije spominjanih struja). Zbog toga je ronjenje izuzetno dinamično i zaista vizualno lijepo, pogotovo kada naiđete na amfore odmah pored gorgonija. Na jednom mjestu se jasno vidi i velika olovna sidrena prečka kako leži na pijesku. Zbog solidnog stanja nalazišta lako je ustanoviti da amfore pripadaju tipu “Lamboglia II” pa je i datiranje nepoznate olupine, vrlo vjerojatno, u drugo do prvo stoljeće prije Nove ere. Naravno, tragova drvene konstrukcije rimskoga broda ipak nema. Lokacija Lukovaca pruža odličnu mogućnost kombiniranja s drugim obližnjim antičkim lokacijama (poput Sapluna, ali i sike Drašan) pa je nezaobilazni dio “antičke ture” po Lastovu.

Više o tajanstvenim sjenkama prošlosti u lastovskom akvatoriju možete pronaći u 27. broju SCUBAlife magazina iz ožujka 2017.