Richard Branson u lovu na Sagaljeviča i Walsha

Richard Branson, poznati avanturist, znan i po projektu komercijalnih svemirskih letova i osnivač koncerna Virgin, najavio je u utorak da planira vlastitom podmornicom za istraživanje  krenuti u osvajanje najvećih oceanskih dubina.

Najavio je da će se podmornica dužine 5,5 metara moći spustiti na dubinu od 11,000 metara ispod morske površine, a prva plovidba u sklopu projekta pod nazivom Virgin Oceanic predviđena je za drugu polovicu 2011. godine. Prva misija bit će i najveći izazov. Virginov tim spustit će se u Marijansku brazdu u Tihom oceanu na dubinu od 11,000 metara. Iako neće biti za upravljačem u prvoj misiji, Branson planira sam pilotirati podmornicom tijekom sljedećeg urona u Portorikansku brazdu u Atlantiku.

Kao i s projektom komercijalnih letova u svemir, ovaj je projekt dugoročno zamišljen kao posao. Branson se nada da će uskoro i turisti njegovom podmornicom istraživati najveće oceanske dubine. Ako projekt uspije, Branson ipak neće moći reći da je prvi napravio takav pothvat. Naime i prije njega su na dubini od 11 kilometara bila dva čovjeka u batiskafu Trieste, a dubina od 6 kilometara (koja pokriva 97 posto morskog dna) praktički je rutinska za ruskog znanstvenika Anatolija Sagaljeviča i njegove podmornice Mir-1 i Mir-2.
No, krenimo redom. Mornarički poručnik Donald Walsh i švicarski biolog mora Jacques Piccard ronili su u batiskafu Trieste na dubini većoj od 11 kilometara. I ne samo to – na toj su dubini vidjeli ribe! Bilo je to prije točno 51 godinu, u skučenom batiskafu u vlasništvu američke mornarice. Walsh i Piccard također su ronili u Marijansku brazdu i to nakon njih nitko nije ponovio. U jednom razgovoru za Glas Amerike Donald Walsh opisao je trenutak kada je prvi put ugledao Trieste i nije bio impresioniran. “Upravo je bio dopremljen u San Diego pa je bio potpuno rastavljen. Svi su dijelovi bili na jednoj teglenici. Meni je sve to izgledalo kao hrpa nekih čudnih metalnih predmeta. Uopće mi nije nalikovalo ni na kakvo plovilo i mislio sam – nek je sa srećom svakome tko to bude morao koristiti.” Walsh je tada bio mornarički poručnik i pomoćnik zapovjednika flote podmornica. S tim je zapovjednikom otišao provesti inspekciju batiskafa Trieste nakon što se postavila ideja da se tim plovilom doprinese istraživanju oceana, spuštanjem do oceanskog dna na dubinu veću od visine Mount Everesta (8848 metara) – 11 i pol kilometara. Za misiju se prijavio dobrovoljno. “Kud’ bolje demonstracije sigurnosti tog plovila nego da se s njim spustimo do najdubljeg mjesta u oceanu i vratimo se mi potpuno zdravi, a ronilica ispravna?” Batiskaf Trieste danas je stalni izložak u Muzeju američke mornarice u Washingtonu. I dalje izgleda impresivno: dug je nešto više od 16 metara. “U osnovi, to je podvodni balon od dva dijela: dugački, cilindrični dio je ispunjen tekućinom lakšom od zraka – zrakoplovnim gorivom, koje pluta na vodi i osigurava uzgon. Ispod njega se nalazi kabina za krhku ljudsku posadu,” kaže Walsh.

Kabina je 14 tona teška čelična kugla, promjera 2 metra, s jednim, pola metra širokim okruglim plastičnim prozorom za razgledanje. U njoj je taman dovoljno prostora za dvije osobe. Na povijesnom zaronjavanju batiskafa Trieste, posadu su činili Walsh i švicarski znanstvenik Jacques Piccard, čiji je otac, August Piccard, dizajnirao ovo plovilo. Trieste je započeo svoju misiju 23. siječnja 1960. na vrlo nemirnom moru. Walsh kaže da su se spuštali oprezno kroz bioluminescentne čestice i oceanske slojeve, prvo sive, a kasnije potpuno crne, brzinom od jednog metra u sekundi. Sve se odvijalo glatko dok batiskaf nije dostigao dubinu od 9 i pol kilometara, kada je Walsh čuo potmuli prasak: “Nismo znali o čemu se radi. Znali smo samo da smo mi u redu i da sve funkcionira kako treba. Svi instrumenti su pokazivali da se uron odvija dobro. Dakle, nastavili smo spuštanje.” Taj prasak bio je nastanak pukotine u prozoru za razgledavanje od pleksiglasa. Na sreću, pukotina nije propuštala i batiskaf Trieste je stigao do najdublje točke u Marijanskoj brazdi. Uron je trajao četiri sata i 48 minuta.
“Točno prije nego što smo se spustili na dno, vidjeli smo plosnatu ribu, oko 30-35 centimetara dugu, nalik listu ili iverku. To stvorenje živi na dnu, a u hijerarhiji morskih kralježnjaka prilično je visoko kategoriziran. Dakle, vrlo važan nalaz,” sjeća se Walsh.

Walshov kolega svakako je ruski istraživač Anatolij Sagaljevič. Za razliku od Walsha, koji je bio samo pasivan promatrač, Sagaljevič nekoliko kilometara pod vodom radi! Njegovo radno oruđe su dvije podmornice klase Mir, a proizvela ih je finska kompanija Rauma-Repola. Identične su, a svaka je duga 7.8, široka 3.6 i visoka tri metra te teži 18,6 tona. Najveća im je nosivost 290 kilograma, a imaju tri člana posade. Stijenke sfere u kojoj se nalazi posada debele su pet centimetara, a promjer radnog prostora je samo 2,1 metar. Posada može promatrati okolinu kroz tri mala stakla – srednje je promjera 20, a bočna dva imaju promjer od 12 centimetara. Sva su debela čak 18 centimetara.

Energiju za kretanje dobivju iz nikal-kadmijskih baterija kapaciteta 100 kWh. Najveća brzina ispod vode je pet čvorova. Tlak zraka u kabini stalno iznosi jednu atmosferu, a zrak se reciklira istom tehnologijom koju koristi svemirska stanica, ili da to približimo roniocima – rebreather. Scrubberi se sastoje od litij hidroksida. Sustavi za održavanje života tročlane posade imaju kapacitet od 3,4 dana, ali najviše su korišteni 36 sati u komadu. Komunikacija se odvija preko VHF radija, a sonar daje vjernu sliku svega u okolici od 250 metara. U laboratoriju je dokazano da podmornica može izdržati tlak ekvivalentan dubini od 7,5 kilometara, ali se u praksi tek iznimno uranjaju dublje od 6 kilometara. Brzina uranjanja je 40 metara u minuti, što znači da do dolaska na dno mogu proteći sati.

Danas 73-ogodišnji profesor Sagaljevič prvi je čovjek programa istraživačkog laboratorija na Institutu za oceanologiju Ruske akademije znanosti. On je projektirao podmornice Mir, koje su možda i medijski najeksponiranija istraživačka sredstva podmorskog svijeta, a ujedno nezaobilazan “detalj” svih hollywoodskih produkcija koje uključuju snimanja nekoliko stotina ili tisuća metara ispod površine mora.

Iako je na kratko sudjelovao u tada aktualnom sovjetskom programu osvajanja svemira, brzo se prebacio na ono što ga je više zanimalo – podmorje. Iste je godine počeo raditi na Institutu za oceanografiju Pjotra Petroviča Širšova, gdje je magistrirao 1973. godine, a osam godina kasnije i doktorirao na uporabi podmornica s ljudskom posadom u složenim istraživanjima podmorja. Osim na Titanic, Sagaljevič je obišao mnoštvo olupina koje su itekako značajne u povijesti. Obišao je olupinu nuklearne podmornice Komsomolec tijekom sedam misija od 1989. do 1998, obišao je 14 puta japansku podmornicu I-52 koja se nalazi na 5400 metara dubine, kao i njemački ratni brod Bismarck koji stoji na 4700 metara. Nakon katastrofe nuklearne podmornice Kursk, on je zapečatio torpedne cijevi da ne bi došlo do nuklearne havarije. Ukupno je, pilotirajući podmornicama Pisces i MIR, proveo preko 3000 sati ispod vode, zaronio je najdublje na 6170 metara, a samo je na olupini Titanica bio 57 puta. Objavio je tristotinjak znanstvenih radova i knjiga.

Osim Titanica u kojem je i glumio, snimao je i poznate dokumentarce o njemačkom bojnom brodu Bismarck, te dokumentarni film “Alliens of the deep” o životu koji buja uz hidrotermalne izvore na dnu oceana.

Tijekom 2005. s Jamesom Cameronom uronio je na Titanic i uživo se javio, što je prvo takvo javljanje u televizijski program u povijesti. Posljednji u nizu pothvata bio mu je zaron ispod Sjevernog pola. Kako je opisao u ekskluzivnom intervjuu za magazin SCUBAlife, to je bila dosta nezgodna misija. “U takvim trenutcima ne razmišljate o tome kakav je osjećaj. Ali kada sve završi, čovjek može samo biti ponosan. Ipak je to dobro, jer je na Mjesecu bilo 13 ljudi, a preko 500 u orbiti oko Zemlje. Nas su dvije posade po troje ljudi bili na dnu Sjevernog pola” rekao je Sagaljevič.

Za to je dobio orden Heroja Rusije od tadašnjeg predsjednika Vladimira Putina. Cijeli intervju s fotografijama podvodnog svijeta koji je Sagaljevič snimio tijekom svojih istraživanja možete vidjeti u trećem broju SCUBAlife magazina, dostupnog na svim kioscima, V.B.Z. knjižarama i ronilačkim klubovima .