Disanje pod vodom: nova DNA, umjetne škrge ili obične boce

Iako još nisu proizveli umjetne škrge, znanstvenici su pronašli način za boravak ljudi pod vodom i njihovo nesmetano disanje bez potrebe za korištenjem boca sa zrakom. Tvrde da bi to moglo biti moguće povezivanjem ljudske DNK s DNK koju posjeduju morske alge.

Kako bi to dokazali, izvršili su eksperiment na daždevnjacima. Alge koje proizvode kisik povezali su s njihovim jajima, a da je simbioza bila uspješna, dokazuje činjenica da su i u nastavku života ta bića bila ‘nerazdvojna’. Spajanje DNK alge i daždevnjaka prvi je dokumentirani primjer uspješne simbioze biljke i kralježnjaka. Nadaju se da će daljnjim proučavanjem i usavršavanjem ovaj proces biti primjenjiv i na ljudima. Alge bi tako mogle postati izvor kisika za mnoge kralježnjake, uključujući i čovjeka.

Nešto manje bio je radikalan plan ugrađivanja umjetnih škrga na čovjeka, kako bi disao tekućinu poput ribe. Upravo je način disanja riba pao na um Arnoldu Landeu. Taj umirovljeni američki kirurg, specijalist za srce i pluća tvrdi da je došao do otkrića kako dovesti ljude na velike dubine u ronilačkim odijelima. Tajna zarona na velikim dubinama nalazi se u ronilačkom odijelu koje omogućuje udisanje tekućine, odnosno posebne mješavine visokoobogaćene kisikom. Naime, ljude ne ubija voda prilikom utapanja, nego nemogućost pluća da iz iste te vode izdvoji kisik. Na taj bi način čovjek u ronilačkom odijelu mogao zaroniti i do dubine veće od 900 metara.

Lange, 79-godišnji izumitelj iz St.Louisa svoje otkriće je patentirao, a zahvaljujući svojem dugogodišnjem iskustvu i znanju, tvrdi da su ljudska pluća više nego spsosbna udisati tekućinu. Tako dišu upravo ribe, ali i čovjek dok se nalazi u majčinoj maternici. Naravno, slaže se da je najvažnija stvar riješiti se neugodnog osjećaja udisanja tekućine jer ljudsko tijelo instinktivno reagira, ali jednom kada tekućina bogata kisikom ispuni pluća, daljnji proces jednostavan kao udisanje zraka. Instinkt zbog kojeg se divlje borimo protiv udisanja tekućine na kraju je poražen posljednjim očajničkim pokušajem da se zadnjim dahom dođe do kisika. Prema njegovoj viziji, posebno bi odijelo ljudima omogućavalo udisanje perfluorougljika (PFC), vrste tekućine u kojoj se može otopiti velika količina plina, obogaćenog kisikom. Tekućina bi se nalazila u hermetički zatvorenoj kacigi i ispunila bi sav prazan prostor u plućima, nosu i ušima. Ugljični dioksid, koji se inače izdiše, očistio bi se iz krvi pomoću mehaničkih škrga pričvršćenih za bedrenu venu u nozi.

Profesor Thomas Shaffer, pedijatar iz Delawarea, eksperimentira s udisanjem tekućine još od 1970-ih kada je istraživao kako spriječiti veliku smrtnost nedonoščadi. Naime djeca rođena prije 28. tjedna imaju velikih poteškoća s disanjem jer im pluća još nisu dovoljno razvijena kako bi se brzo prilagodila prelasku iz tekućinom ispunjene maternice na udisanje zraka nakon rođenja. S praktičnim eksperimentiranjem počeo je 90-ih godina, a korištenje PFC-a obogaćnih kisikom pokazalo se kao nevjerojatno uspješna metoda spašavanja takve djece – preživi ih čak 60 posto, za razliku od pet posto prije korištenja tog postupka. Shaffer navodi kako je osobno odradio niz eksperimenata sa sisavcima, na kojima je tlakom simulirao dubinu od oko 300 metara, a zatim u pola sekunde izvršio dekompresiju. Životinje nisu uginule niti su imale problema kakvi muče ronioce. Zanimljivo je da je Schaffer jednom kazao kako se s udisanjem tekućine malo eksperimentiralo jer farmaceutske kompanije nisu bile voljne ulagati u nešto što su smatrali neprofitabilnim. „Djeca koja su imala nesreću da se ranije rode nemaju svoj glas, ne donose novac pa nitko ne želi ulagati u njih“, kazao je Schaffer.

Kako je tekućina puno gušća od zraka, teško ju je udisati. Neki od pripadnika Navy Sealsa, specijalnih postrojbi američke mornarice, koja je također vršila slična testiranja, navodno su patili od fraktura na rebrima, zadobivenih od samog pokušaja udisanja tekućine. Lande taj problem namjerava riješiti korištenje neke vrste oklopa koji bi trebao pritiskati dijafragmu i na taj način roniocu olakšavati disanje.

Jedino što Lange još nema su dobrovoljci koji će pristati na testiranja. „Siguran sam da će se naći netko tko će željeti sudjelovati u ovome. Ljudski rod već se popeo na najviše vrhove svijeta, otišao je u svemir, a sada je napokon došao trenutak za pronaći način istraživanja dna svjetskih oceana“, kazao je Lange. Više o ovom sustavu disanja možete pročitati u drugom broju ScubaLife magazina.