Naši oceani iz dana u dan bivaju sve zagađeniji novim oblicima zagađenja. Pritom ne mislimo samo na zagađenje plastikom, već i na metalna, svjetlosna, zvučna i mnoga druga zagađenja.

U vrijeme kada oceanska buka dobiva sve veću svjetsku pažnju istraživači sa Sveučilišta Oregon State i NOAA razvili su učinkovitu metodu za korištenje podvodnog robota za mjerenje razine zvuka na širokim morskim područjima. “Zdravi morski ekosustavi moraju imati razinu buke u određenim rasponima”, rekao je Joe Haxel, docent i viši istraživač na College of Earth, Ocean and Atmospheric u saveznoj državi Oregon i dio NOAA-inog programa Pacific Marine Environmental Lab Acoustics. Oceanski zvuk nedavno je Globalni sistem za promatranje oceana, UNESCO-ov program, naveo kao bitnu oceansku varijablu, zbog njegove važnosti za morski život i primorske stanovnike te zato što se koristi za nadgledanje i lociranje svega, od zemljotresa i tsunamija, do nuklearnih eksplozija. Tradicionalno, znanstvenici su mjerili zvuk oceana pričvršćujući hidrofone, u osnovi podvodne mikrofone, na fiksne priveze u vodi. Problem s tom metodom je što znanstvenici dobivaju samo podatke s te jedne lokacije.

Zvuk iz oceana također se može mjeriti s istraživačkog broda, ali oni su skupi za uporabu. Također i sami stvaraju veliku buku, što uznemirava morske životinje i ribe koje su osjetljive na zvuk. Pričvršćivanje hidrofona na podvodnog robota rješava te probleme jer oni djeluju autonomno, relativno su tihi i mogu pokriti stotine kilometara u nekoliko tjedana. Podvodni roboti opremljeni hidrofonima mogu provesti ponovljena istraživanja područja od važnosti za akustičku degradaciju staništa i pružiti mjerenja promjene razine buke u stvarnom vremenu. Znanstvenici su također uspješno koristili robote za mjerenje buke iz podvodnih vulkana i za predviđanje brzine površinskog vjetra. Dodatna prednost robota je ta što su opremljeni i drugim senzorima i instrumentima koji omogućuju važna mjerenja, poput mjerenja temperature, slanosti i dubine.

Jedan je takav robot djelovao uzduž sjevernoameričkog epikontinentalnog pojasa koji se u prosjeku nalazi oko 50 kilometara od obale i gdje dubina oceana počinje sve strmije padati. Ovaj je pojas ključan jer je migracijski put za morske životinje poput kitova. Nakon što su znanstvenici prikupili podatke s hidrofona, njihov glavni izazov bila je precizna prilagodba njihovih algoritama za filtriranje buke koju robot stvara prilikom rada. Nakon što je došlo do filtriranja, istraživači su uspjeli usporediti podatke prikupljene tijekom 18-dnevnog istraživanja s povijesnim podacima hidrofona pričvršćenih za priveze duž te rute. Haxel je rekao da je prilično šokantno koliko su se podaci usko uskladili. To je navelo tim da zaključi da su roboti učinkovito i vrijedno sredstvo za mjerenje zvuka podmorja.

No, zašto je uopće važno mjerenje oceanske buke? Jer je zvuk i otkrivanje zvuka presudno u životu morskih sisavaca i riba. Mnoge od ovih životinja koriste zvuk za komunikaciju između pripadnika svoje vrste. Nadalje, vjerojatno sve ove vrste koriste zvuk kako bi naučile o svom okruženju i preživjele. Naša briga ne samo da treba biti utjecaj zagađenja bukom na komunikaciju, nego i način na koji morske životinje zbog nje (ne)dobivaju informacije o svom okolišu. Zato je važno da smo iz dana u dan sve svjesniji svojih utjecaja na okoliš nekim bizarnim postupcima o kojima i ne razmišljamo te da kontinuirano nastavimo raditi na smanjenju istih.

SHARE