Hrvatski turistički djelatnici vole za Hrvatsku reći kako je jedna od najpoželjnijih destinacija, navodeći često kao glavne konkurente Egipat ili Italiju. Međutim, hrvatska turistička ponuda, a pogotovo ona u rekreativnom turizmu, daleko je i od egipatske i talijanske te se ponekad čini da je zastala u vremenima od prije nekoliko desetljeća.

Usprkos neupitnim prednostima, i dalje kaskamo u odnosu na mnoge zemlje. Za sada nije u stanju iskoristiti ogromnu prednost u činjenici da se nalazi blizu epicentra glavnih tržišta, a to je njemačko govorno područje i Italija odakle turisti tradicionalno gravitiraju Hrvatskoj. Ronioci iz tamošnjih područja u Hrvatsku stižu u najkraćem mogućem roku bez većih logističkih zahvata. Hrvatska, međutim, ne iskorištava takav ogromni potencijal, a razlozi su prije svega u nedostatku globalne infrastrukture i domaćoj industriji koja pati od nerazvijenosti u odnosu na ostale ronilačke destinacije na Mediteranu i svijetu. 

Vrlo mali broj ronilačkih centara u Hrvatskoj nudi kvalitetu usluge na koju su rekreativni ronioci navikli na drugim svjetskim ronilačkim destinacijama. Ljudi danas žele kompletnu uslugu. Oni se ne žele brinuti cijelom organizacijom ronjenja, nego to očekuju od ronilačkih centara. U Egiptu, Španjolskoj ili dijelovima Italije pobrinut će se da im organiziraju gotovo sve, dok u Hrvatskoj takvu uslugu rijetko kada dobiju.

Ronjenje u Hrvatskoj, u kojoj veliki dio gospodarskog rasta ovisi o turizmu, ima i začuđujuće malu podršku od vlade, ministarstva turizma i lokalne samouprave. Tajlandska je vlada, primjerice, davno shvatila što ronjenje znači za turizam te je poslušala ronilački pokret i podržala ga zbog čega danas ronilačka industrija Tajlanda doživljava procvat. S druge strane, čini se da je podrška hrvatske vlade domaćem ronilačkom turizmu do sada bila destruktivna. 

Osim toga, stari problem prekratke sezone i shvaćanja turizma pa tako i organiziranog ronjenja kao djelatnosti koja se obavlja maksimalno tri mjeseca u godini moglo bi imati razorne posljedice. Naime, ronioci su vrsta turista koji su navikli roniti 12 mjeseci u godini, dok mnpgi hrvatski centri i dalje rade na temelju shvaćanja da isti ti ronioci rone samo kada je dovoljno toplo, a riječ je o par ljetnih mjeseci. Zbog tako duboko ukorijenjenog iskrivljenog razmišljanja, smetnulo se s uma da se u Hrvatskoj bez problema može roniti najmanje 10 mjeseci u godini.

Ronilački centar ne može raditi samo tri-četiri mjeseca u godini i opstati, toga nigdje u svijetu nema. Niti jedan ronilački centar u Egiptu ili na Maldivima ne može opstati niti sa šest mjeseci rada. Takvom stanju stvari ne pridonose samo indiferentni ronilački centri, nego i cijela lokalna i šira zajednica. Naime, i da ronilački centri ponude ronjenje tijekom cijele godine, njihov trud bi ionako pao u vodu jer je nemoguće očekivati da će se ronioci nastaviti vraćati kad naiđu na zatvorene restorane i hotele u zimskom periodu, kao što je danas najčešće slučaj u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj tek 20-ak posto ronilačkih centara pruža kvalitetnu uslugu kakvu zahtijeva današnja ronilačka industrija. Ali, suprotno mnogim mišljenjima, manjak kvalitete nije samo zbog loše zakonske regulative, već i u menadžmentu svakog centra pojedinačno. Tako kod nas možete susresti proaktivne voditelje centara koji putuju svijetom i upoznaju se s najnovijim trendovima i trude se omogućiti svakom roniocu najbolji mogući doživlja, ali i one koji samo čekaju da im nešto padne s neba, a ronioce doživljavaju kao budale kojima će na brzinu uzeti koju kunu ili euro i ne trude se oko njih.

Dok su ostale zemlje prepoznale vrijednost ronilačke industrije, u Hrvatskoj se još uvijek tapka na mjestu. Međutim, Hrvatska može promijeniti okolnosti u svoju korist, ali trebamo reagirati brzo, ako ne želimo zauvijek izgubiti korak.

SHARE