Od svih svjetskih sisavaca, grbavi kitovi prevale najveći put migrirajući između sezona hranjenja i parenja.

Jedna sporna procjena sugerira da je na sjevernom Atlantiku bilo gotovo 250 000 grbavih kitova prije nego što je započeo lov na kitove. Sada ih ima svega 12 000.

Nakon globalnog moratorija na lov na kitove 1986. godine, grbavi kitovi su se vratili iz liste ugroženih na listu ranjivih, a 2008. godine na zadnjem koncernu populacija je procijenjena na više od 60 000 životinja.

Mužjaci grbavog kita su Pavarottiji oceana. Svojim zovom zovu ženke na područja parenja te im tako tijekom migracija pokazuju put.

Ženke su gravidne čak godinu dana, a mladunče odmah pri rođenju zna plivati.

Od 17. stoljeća ovi su kitovi izlovljavani zbog svog mesa, ulja i kostiju.

Ugrožena potpopulacija kitova iz Arapskog mora jedina je koja ne migrira te su zbog te činjenice izolirani već 70 000 godina.

Peraje ovog kita najveći su ekstremiteti na tijelu bilo kojeg kralježnjaka.

Mogu težiti i do 40 tona što je šest puta više od slona i tri puta više od školskog autobusa.

10 000 ovih kitova zimi pređe od Havaja do Aljaske, do svog ljetnog hraništa pri čemu prevale put od 4828 kilometara.

Ovi se kitovi hrane filtracijom. Koriste kitovu kost kako bi usisali planktone, sitne ribe i kozice, no, nažalost, tako usisavaju i mikroplastiku.

Odrasle ženke dosežu i do 18 metara što je dužina trake za kuglanje, ali samo dvije trećine dužine plavetnog kita.

Prosječno žive 50 godina.

Ovi kitovi podijeljeni su u tri podvrste: sjevernopacifički, sjevernoatlantski i južnopolutski.

SHARE