Znanstveni pristup ronjenju na dah

Roniočevo teorijsko znanje o fizici i fiziologiji ronjenja na dah uvelike određuje njegovu sposobnost i sigurnost ronjenja.

Nedugo nakon prestanka disanja, pa sve više tijekom trajanja zadrške daha, u tijelu se zbog ograničenih energetskih kapaciteta događa cijeli niz kompenzacijskih reakcija s glavnim ciljem što dužega očuvanja preostale energije prioritetno potrebne za rad mozga. Visoka energetska potrošnja i gotovo isključivo oslanjanje na oksidativni metabolizam čini ljudski mozak vrlo osjetljivim na redukciju arterijskoga parcijalnog tlaka kisika. Kako bi održavao adekvatno funkcioniranje u sve progresivnijim hipoksičnim uvjetima za vrijeme nedisanja, mozak i svi njemu podređeni organi i tjelesni sustavi moraju se vrlo brzo prilagođavati. Prva linija moždane obrane protiv progresivne opće hipoksemije je očuvanje vlastitoga snabdijevanja kisikom putem sve jačega moždanog protoka krvi. Zbog toga se u organizmu događa niz hemodinamičkih promjena s ciljem centralizacije krvotoka, odnosno preusmjeravanja krvi iz periferije prema mozgu.

Tijekom ronjenja u apneji ovi procesi postaju još značajno izraženiji i intenzivniji, osobito za vrijeme ronjenja u hiperbaričnim uvjetima kakvi vladaju u dubini. Nagle promjene ambijentalnoga tlaka proporcionalno mijenjaju fizikalne zakone koji djeluju na tijelo pa tako i na fiziologiju organskih sustava. Zbog toga razmjer roniočevog teorijskog znanja o fizici i fiziologiji ronjenja na dah uvelike određuje njegovu sposobnost ronjenja i nadasve njegovu sigurnost. Bez obzira ronite li na dah profesionalno, sportski, rekreativno ili iz neke druge potrebe, neophodno je posjedovati barem minimalno teorijsko znanje adekvatno zahtjevnosti urona koje izvodite. Ono omogućuje prepoznavanje specifičnih situacijskih uvjeta koji u ronilačkoj apneji utječu na organizam te prepoznavanje s tim povezanih signala koje tijelo posljedično može odašiljati reagirajući na određena izmijenjena tjelesna stanja. Stoga su razumijevanje fizikalnih uvjeta ronjenja i fiziološkog odgovora tijela te svijest o s tim povezanim vlastitim ograničenjima osnovni elementi taktičkoga pristupa svakomu uronu u apneji, kao i donošenju ispravne odluke u svakoj novonastaloj situaciji tijekom ronjenja.

Apneaši svoje teorijsko znanje o ronjenju na dah najvećim dijelom stječu usmenom predajom od iskusnijih kolega ili instruktora ronjenja, nešto manje iz raznih internetskih izvora, a daleko najmanje čitanjem znanstvene i stručne literature. To je sasvim razumljivo jer je najprirodnije i najlakše učiti od iskusnijih. Nadalje, na internetu postoji bezbroj lako dostupnih uputa, rasprava i svjedočanstava o najčešćim pitanjima koja ih muče, dok je s druge strane vrlo malo stručne literature koja bi praktično sažimala i uobličavala spoznajna dostignuća znanosti o ronjenju u apneji. Tu nastaje problem jer zbog nedovoljne relevantnosti izvora teorijskoga znanja često dolazi do slobodnijega, subjektivnog pristupa tumačenju kako postupati u različitim situacijama tijekom izvođenja ekstremnijih urona. Više puta naišao sam na, u najmanju ruku upitna, a možda i pogubna mišljenja koja su u vidu uputa za ronjenje na dah davali čak i neki afirmirani apneaši autoriteti.

Teorijsko znanje mora biti utemeljeno isključivo na dokazanim činjenicama, odnosno na nespornim zaključcima koji su izvedeni putem znanstvenih eksperimentalnih postupaka. Nalazi takvih istraživanja su jedini relevantni izvori znanja. U prošlosti je svakako bilo i znanstvenih zabluda o nekim pitanjima vezanim uz ronilačku apneju, no one su se uglavnom odnosile na ograničenja u ronjenju na dah. Možda je najpoznatija ona koja je razotkrivena 1913. godine kada je Grk Gheorgios Haggi Statti zaronio na dubinu veću od 70 metara kako bi pronašao izgubljeno sidro broda talijanske ratne mornarice i za njega zavezao uže. To je bilo u potpunom proturječju s uvriježenom teorijom tadašnje medicine i fiziologije o dubinskim granicama za ljude. Tada se smatralo da bi se na dubini većoj od 40 metara prsni koš ispunjen zrakom urušio u sebe zbog svoga ograničenog elasticiteta i rastućega tlaka okoline. No, ovaj nesporni primjer neočekivane ljudske sposobnosti iz ronilačke prakse koji je demantirao uvriježenu općeprihvaćenu znanstvenu teorijsku postavku, ujedno je izazvao i interes liječnika te ih naveo na provedbu novih istraživanja tjelesnih ograničenja u ronjenju na dah. Ubrzo je otkriven i prilagodbeni tjelesni odgovor nazvan “blood shift” koji u uvjetima rastućega tlaka okoline redistribucijom nestlačive krvi iz periferije u prsni koš objašnjava tajnu sprječavanja kolapsa pluća na dubini većoj od 40 metara, na kojoj je zrak u plućima stlačen ispod rezidualnog volumena.

Danas je mnogo teže govoriti o postojanju znanstvenih zabluda sličnih razmjera. Ako one eventualno postoje, tada je to u manjoj mjeri, a puno više bi se moglo govoriti o raznim nedoumicama oko postavljenih i nedovoljno dokazanih znanstvenih hipoteza. Unatoč mnogo većemu općem znanju, naprednim metodama istraživanja i modernoj tehnologiji, zaključci provedenih eksperimenata prezentiraju se oprezno. Ako nešto nije sasvim jasno, tada se to tako i prikazuje s napomenom da to treba bolje istražiti. Zato je interakcija teorije utemeljene na suvremenoj znanosti i empirijske prakse ronjenja na dah, koja ukazuje na smjernice za nova istraživanja, ostala jednako važna kao i u vrijeme Haggi Stattijevih podviga. Štoviše, danas su znanstvena istraživanja maksimalne ronilačke apneje postala model za proučavanje integrativne ljudske fiziologije, osobito za proučavanje preživljavanja mozga i srca. Nevjerojatno je koliko se medicini korisnih otkrića o funkcioniranju tjelesnih sustava može dobiti putem eksperimentalnih studija na zdravim ljudima koji su sposobni voljno zadržavati dah sve dok im još u svjesnom stanju saturacija kisika u arterijskoj krvi ne padne doslovno na razinu one kod umirućih ljudi. Istraživanja na uzorcima takvih ispitanika su najvrjednija jer su njihovi fiziološki tjelesni odgovori na hipoksiju i hiperkapniju, kao i kompenzacijski mehanizmi, očuvani od patoloških promjena kakve se nalaze u bolesničkoj populaciji. Stoga rezultati istraživanja na sposobnim apneašima izvorno, nemaskirano pokazuju kako je sama prirodna evolucija osmislila složeno funkcioniranje ljudskoga tijela.

Za same ronioce na dah ovaj transfer znanja iz zaključaka ozbiljno provedenih znanstvenih istraživanja u ronilačku praksu još je važniji. Tako dobivena znanja predstavljaju temeljne odrednice za izvođenje sigurnoga ronjenja i razvoj novih učinkovitih trenažnih metoda. Gledano s fiziološke strane, kada su poznati biokemijski, neurološki i ostali tjelesni mehanizmi odgovorni za preživljavanje u apneji, tada se mogu ciljano konstruirati metodski postupci usmjereni na povećanje sposobnosti dugotrajnoga zadržavanja daha. S kineziološkoga aspekta još je lakše razviti učinkovite trenažne metode za razvoj ronilačkih funkcionalno-motoričkih sposobnosti kada se utvrdi hijerarhijska struktura odgovornih faktora. Drugim riječima, učinkovitost strukturiranja trenažnih procesa apneaša najviše ovisi o razumijevanju fiziologije i kineziologije ronjenja na dah, dok su eksperimentalna istraživanja na ovim područjima znanosti daleko najveći i najvjerodostojniji izvori korisnih spoznaja. Problem je što su takva istraživanja vrlo skupa, zahtijevaju dobru tehnološku logistiku i visoku specijalističku stručnost istraživača te okupljanje dovoljno velikih uzoraka iskusnih i sposobnih ronilaca na dah koji često moraju biti spremni trpjeti invazivne dijagnostičke postupke za vrijeme ekstremnih naprezanja tijekom izvođenja maksimalnih apneja.

Ostatak kolumne o znanstvenom pristupu ronjenju na dah te suradnji međunarodnih znanstvenika i apneaša u Hrvatskoj za koju se očekuje da Split promakne u najveći svjetski centar ronilačke izvrsnosti pročitajte u 21. broju SCUBAlife magazina (rujan 2015.).

SHARE