Mišićne stanice trebaju proizvesti dodatnu energiju za mišićnu kontrakciju kojom se generira sila koja se preko mehaničkih poluga lokomotornoga sustava upotrebljava za kretanje.

One mogu stvarati energiju na različite načine upotrebljavajući različite biokemijske tvari čijom se razgradnjom omogućuje kontrakcija mišića. Energija se može oslobađati oksidacijskim putem uz potrošnju kisika te je tada riječ o aerobnom metabolizmu ili se proizvodi anoksidativnim, anaerobnim metabolizmom bez prisutnosti kisika. Proizvodnja energije za kretanje skoro se uvijek događa usporedno –u aerobnomu i u anaerobnom sustavu. Međutim, s porastom energetskih zahtjeva sve više prevladava udio anaerobne energije jer su aerobni oksidativni procesi spori i zbog toga mogu osloboditi manje energije u jedinici vremena.

Da bi se postigla najveća daljina ronjenja, potrebno je optimalnom raspodjelom iskoristiti oba spremišta energije (taktika brzinom ronjenja – 29. broj SCUBAlifea iz rujna 2017.). No, za produljenje daljine/dubine ronjenja na račun alternativne anaerobne energije treba dodatno razviti opće i lokalne anaerobne i puferske kapacitete. Anaerobna energija se oslobađa anaerobnom glikolizom, to jest razgradnjom glikogena u pirogrožđanu kiselinu te njezinom pretvorbom u mliječnu kiselinu. Akumulacija mliječne kiseline i nakupljanje velikih količina vodikovih iona (H+) u mišićima stvara kiselu sredinu spuštanjem staničnoga pH što sprečava glikolitičke enzime u razgradnji glukoze i glikogena. Gomilanjem H+ smanjuje se sila kontrakcije mišića. Kao obrambeni mehanizam aktivira se puferski sustav u stanicama. Dobro puferiranje može stabilizirati stanični pH čime povećava mišićnu anaerobnu sposobnost i toleranciju hipoksije. Puferiranje ima važnu ulogu u odgađanju acidoze koja je uzrok bolne mišićne asfiksije u nogama zbog koje ronioci često prerano prekidaju maksimalni uron s obzirom na preostali raspoloživi kisik. U ronilaca na dah zabilježena je manja acidoza arterijske krvi nakon zadržavanja daha u usporedbi s kontrolnim ispitanicima, što je vjerojatno uzrokovano većom sposobnošću puferiranja. Puferski kapaciteti razvijaju se anaerobnim treningom.U ovoj sam kolumni još prije sedam godina pisao o neophodnosti uvođenja anaerobnog treninga u kondicijsku pripremu ronilaca na dah dinamičkih natjecateljskih disciplina (SCUBAlife broj 11. – ožujak 2013.). Međutim, sve do danas kod većine freediverai podvodnih ribolovaca nisam primijetio bitan pomak u prihvaćanju anaerobnog treninga kao obvezatne sastavnice njihovih trenažnih sadržaja.

Moje je mišljenje da većina ronilaca na dah i dalje podcjenjuje ulogu anaerobnog funkcionalnog treninga u svojoj trenažnoj pripremi. To će se vjerojatno uskoro promijeniti. Nakon povećanja natjecateljskih rezultata u dinamičkim disciplinama koje se dogodilo posljednjih godina više neće biti moguće postavljati nove rekorde bez maksimalnog razvoja mišićnih anaerobnih kapaciteta. To će postajati sve očitije onima koji to još uvijek ne vide. Činjenica je da su već sada skoro svi aktualni svjetski rekorderi raznih natjecateljskih dinamičkih disciplina natprosječno funkcionalno anaerobno sposobni. Poljak Mateusz Malina, trenutačno najbolji bazenski dinamičar, svoju je fizičku kondiciju od malena gradio sportovima u kojima je ponajprije važna motorika koju podupire anaerobni metabolizam. Baveći se džudom u vrijeme svojega rasta i razvoja, sustavno je trenirao eksplozivnu snagu mišića cijeloga tijela, odnosno razvijao je anaerobne kapacitete mišića ruku, nogu i trupa. To je bila osobito pogodna kondicijska priprema za disciplinu ronjenja DNF (dinamic no fins– dinamika bez peraja). Isto tako, višegodišnjim aktivnim igranjem odbojke za vrijeme adolescencije kontinuirano je radio pliometrijske skokove koji predstavljaju superiornu metodu za razvoj anaerobnih sposobnosti mišića nogu najodgovornijih za uspješnost u disciplini DYN (dinamic with fins– dinamika s perajama). Specifičan anaerobni trening snage nastavio je prakticirati barem dvaput tjedno u fazama ronilačke kondicijske pripreme. Grk Giorgos Panagiotakis, još jedan aktualan svjetski prvak, koji je izjednačio rekord Maline u DYN-u od 300 metara, trenira skoro isključivo s anaerobnom kondicijskom ciljnom usmjerenošću. Oba prvaka rade u teretani na eksplozivnoj snazi, a u bazenu dominantno rone duge submaksimalne do maksimalne daljinske dionice koje imaju anaerobnu energetsku metaboličku pozadinu. Već prvi pogled na konstituciju nogu Rusa Alexeya Molchanova, trenutačno najboljeg dubinskog freedivera, odaje težak anaerobni trening snage koji i sam priznaje. Prošle su se godine na hrvatskoj natjecateljskoj sceni pojavila trojica Riječana koji su svojim početničkim rezultatima u freedivingu, vrlo bliskim daljinama svjetskih rekorda, fascinirali domaću i međunarodnu konkurenciju. Sva su trojica bivši plivači ili vaterpolisti velikih plućnih kapaciteta, izrazite atletske građe, odlične motorike i osjećaja za ekonomičnost kretanja u vodi te iznimnih anaerobnih funkcionalnih sposobnosti. Drugim riječima, njihov fizički antropološki status i vještina u vodi u velikom su skladu s glavnim čimbenicima uspješnosti dinamičkih disciplina freedivinga. To im omogućuje natprosječnu akumulaciju energije za uron, čak i u usporedbi s najboljim vrhunskim natjecateljima, kao i nisku stopu njezine potrošnje tijekom ronjenja. Nažalost, jedan od njih je na prošlogodišnjem bazenskom svjetskom prvenstvu imao pozitivan nalaz doping kontrole koja je provedena nakon što je neočekivano postavio novi svjetski rekord čime je izazvao opravdanu sumnju u postizanje svoje uspješnosti dozvoljenim trenažnim metodama. Međutim, bez obzira na nelegitimnost moralno-etičkih i zdravstveno neprihvatljivih postupaka kojima se služio tijekom trenažne pripreme, njegov uspjeh upućuje na to u kojem pravcu treba razvijati potrebne kondicijske sposobnosti prirodnim putem. Vitomir Maričić, drugi od trojice, upravo je u vrijeme pisanja ovoga teksta postavio novi svjetski rekord u disciplini DNF u velikom bazenu. Ako rezultat provedene doping kontrole bude negativan, tada bi svakome tko vidi snimku njegova nastupa trebalo biti očito da je rekordna daljina ronjenja postignuta zahvaljujući Vitomirovu intuitivnom korištenju vlastitih komparativnih prednosti. Naime, Vitomir je prosječno imao jedanaest zamaha rukama i nogama za svakih pedeset metara preronjene daljine, iako pouzdano znam da tu daljinu može preroniti s dvostruko manje zamaha. Dakle, svjesno je žrtvovao klasičnu tehniku ronjenja kako bi maksimalno iskoristio svoja velika lokalna anaerobna spremišta energije. Time je Vitomir poslao poruku svojim sportskim konkurentima da se prihvate posla u teretani. Nasreću, anaerobni i puferski kapaciteti razvijaju se vrlo brzo −već nakon šest do 12 intenzivnijih treninga.

Konkretne primjere i strukturiranje “suhih” anaerobnih kondicijskih treninga možete pronaći u 35-om broju SCUBAlife magazina (ožujak 2019.), a primjer anaerobnog treninga u vodi pronađite u 19-om broju SCUBAlife magazina iz ožujka 2015.

SHARE

Warning: A non-numeric value encountered in /home/scubalif/public_html/wp-content/themes/Newspaper/includes/wp_booster/td_block.php on line 1009