Utjecaj hladnoće na ronioce

foto: Ivan Brezovec

Hipotermija ili pothlađivanje se javlja kada tjelesna temperatura padne s normalnih 36 – 37 stupnjeva na 35 stupnjeva Celzija ili niže.

Poput svih sisavaca i drugih toplokrvnih životinja i ljudima je postojana temperatura tijela iznimno važna za normalno funkcioniranje organizma. Vrlo precizni mehanizmi termoregulacije osiguravaju da velike varijacije u temperaturi ne ugroze vitalne organe. Zahvaljujući tome ljudi nemaju periode hibernacije, tj. ne spavaju zimski san. Da bi opstali u različitim klimatskim uvjetima moramo očuvati tu stalnu tjelesnu temperaturu s malim oscilacijama pomažući se odgovarajućom zaštitnom odjećom. U vrijeme velikih vrućina zraka i voda izbjegavamo pregrijavanje sklanjajući se u sjenu, noseći na sebi lagane odjevne predmete. Ronioci tada koriste tanja ronilačka odijela, primjerena profilu ronjenja – dubini i dužini boravka pod vodom, sredini u kojoj se roni (more, jezera, rijeke, planinska jezera). Zbog fizičkih zakona termodinamike tijela različitih temperatura težit će njihovom izjednačavanju, tako da toplije tijelo predaje dio svoje topline drugom tijelu ili okolišu. Pri tome, voda odnosi toplinu iz ljudskog tijela 26 do 30 puta brže od zraka. Ukoliko je po izlasku iz vode ronilac dodatno izložen hladnom vjetru, pad tjelesne temperature (hipotermija) je još izraženiji, a poremećaji funkcioniranja organizma veći. Imajući u vidu da je normalna tjelesna temperatura 36 do 37 stupnjeva Celzija, jasno je da će se hipotermija javiti sasvim sigurno, prije ili kasnije, čak i u dobro zagrijanom moru u ljetnim mjesecima. Jednako tako, povećanje tjelesne temperature (hipertermija) uslijed neprilagođenosti vanjskim uvjetima (ljetna žega i predugi boravak u ronilačkom odijelu na brodu, vrućina u brodskoj strojarnici i sl.) dovest će do porasta tjelesne temperature koji može biti uzrokom teških poremećaja pa i smrti. Organizam održava tjelesnu temperaturu koristeći energiju iz hrane, otpuštajući višak širenjem krvnih žila, disanjem i znojenjem, te primajući vanjsku toplinu od Sunca, vatre, zagrijanih predmeta, tople tekućine …

Pothlađivanje (hipotermija) izaziva sužavanje krvnih žila kako bi se što manja količina kretala kroz kožu i isijavala toplinu, te kako bi se očuvala “temperatura jezgre” (središta tijela s vitalnim organima). Stoga su nam tada hladne ruke i noge. Ako to nije dovoljno, cijelo tijelo počinje drhtati. Drhtanje je zapravo intenzivni rad svih mišića kako bi se proizvela toplina neophodna da nam smanji stupanj pothlađenosti. Kada se potroše zalihe unutarnje energije za rad mišića, drhtanje prestaje, a s njim i osjećaj pothlađenosti i ulazi se u vrlo opasne promjene u fiziologiji organizma koje rezultiraju promjenama psiho-fizičkog stanja, disanja, rada srca i bubrega, a što u konačnici rezultira fatalnim ishodom uslijed srčanog zastoja.

Temperatura morske vode na površini i manjim dubinama podložna je velikim oscilacijama, ovisno o zemljopisnim odrednicama, godišnjem dobu, atmosferskim prilikama i dr. Na ronioca utječe profil ronjenja, aktivnost, tip ronilačkog odijela (mokro ili suho), učestala izloženost hladnijoj vodi (utreniranost). Također treba imati u vidu činjenicu da je gubitak topline najizraženiji na dijelovima tijela najizloženijim hladnoj vodi (lice i šake), kao i na dijelovima tijela s najmanjim naslagama potkožnog masnog tkiva. Adekvatna zaštita ovih dijelova tijela odgovarajućom opremom stoga je direktno povezana sa sposobnošću ronioca za boravak pod vodom. Kod dubinskih ronjenja s plinskim mješavinama one se zagrijavaju na 30-tak stupnjeva Celzija, osobito kod korištenja helija. Kada se plinske mješavine ne dogrijavaju dolazi do otežanog disanja (dispneja) i bolova iza prsne kosti sličnih akutnom srčanom napadu, a drhtavica onemogućava sigurno zadržavanje usnog regulatora u ustima. Hladna voda kod ronilaca i skakača u vodu može izazvati još jedan akutni problem s potencijalno visokim smrtonosnim rizikom. Naime, u iznenadnom dodiru vrata s hladnom vodom dolazi do snažnog spazma (grča) glasnica koje tada u potpunosti zatvaraju dišni put i dolazi do gubitka svijesti, često i smrti. To je tzv. suho utapanje – voda ne stigne ući u pluća, a žrtva se zapravo ugušila.

Hipotermija se javlja kada tjelesna temperatura s normalnih 36-37 stupnjeva padne na 35 stupnjeva Celzija ili niže. Obzirom na mehanizme i težinu simptoma i posljedica, dijeli se na blagu (35-33 stupnja), srednje tešku (33-30 stupnjeva) i vrlo tešku s tjelesnom temperaturom ispod 30 stupnjeva Celzija, dok se smrtonosnom smatra ona ispod 25 stupnjeva Celzija.

Svima su nam dobro poznati simptomi blage hipotermije, jer gotovo da nema ronjenja bez njenih simptoma. Krvne žile se sužavaju kako bi smanjile isijavanje topline i opasno miješanje hladne i tople krvi, prsti postaju tanji i smežurani, pojačava se mokrenje što izaziva dehidraciju kao dodatni problem. Svijest je potpuno očuvana, rasuđivanje također, ali se pojavljuju poteškoće u finim pokretima prstiju, što otežava baratanje opremom. Na prijelazu u sljedeći stadij pojavljuje se bezvoljnost i usporenost. Mogu se pojaviti opasne greške zbog kojih može doći do utapanja.

Srednje teška pothlađenost uvodi ronioca u iznimno veliki životni rizik. Drhtavicu zamjenjuje ukočenost mišića, srčani ritam postaje sporiji i nepravilan zbog razvoja treperenja pretklijetki i blokade provođenja impulsa na različitim nivoima, metaboličke promjene dovode do acidoze (zakiseljavanja) organizma, disanje postaje usporeno i plitko čime se pojavljuje i hipoksija (nedostatak kisika) u tkivima. Hipotermija, hiperacidoza i hipoksija uvode organizam u smrtonosni “začarani krug”. Reakcije žrtve postaju potpuno nekoordinirane i nesuvisle, pokreti bizarni i neefikasni te je nemoguće daljnje plivanje, čak i držanje glave iznad vode na površini. Daljnje hlađenje tjelesne jezgre rezultira gubitkom svijesti, nepovratnim promjenama srčanog ritma sve do njegovog treperenja (fibrilacije) umjesto normalnog pumpanja krvi, što dovodi do smrti.

Jedina dobra stvar u hipotermiji, koja se danas čak sve više koristi u medicini u kontroliranim uvjetima, je ta da se na potencijalno smrtonosnoj temperature tjelesne jezgre od 25 stupnjeva Celzija metabolizam smanjuje do te mjere da mozak može bez oštećenja izdržati i 25 minuta anoksije (potpunog izostanka oksigenacije) uslijed prestanka disanja i srčanog rada kod odraslih, a do 60 minuta kod djece. Stoga u prvoj i hitnoj pomoći vrijedi izreka da „pacijent nije mrtav dok nije topao i mrtav“, označavajući time potrebu da se oživljavanje takve žrtve treba provoditi paralelno s utopljavanjem bez obzira na proteklo vrijeme, sve dok se sigurnim znacima smrti (mrtvačka ukočenost, mrtvačke pjege, “mačje oči”) ne ustanovi da je smrt doista nastupila.

U borbi s hipotermijom najvažnija je, naravno preventiva. Dobra tjelesna priprema s navikavanjem organizma na hladnoću daje šansu da se ona bolje podnese, bez akutnih poteškoća od urtikarije (kožnih plikova) do poremećaja disanja i srčanog rada te spazma glasnica. Pravilno odabrano ronilačko odijelo za trenutačne uvjete, tanje ili deblje mokro ili suho, uz osobito dobru zaštitu glave i šaka termički dobro izoliranom kapuljačom i rukavicama. U slučaju duljeg čekanja na površini do spašavanja, potrebno je zadržati “fetalni položaj”: napuhati kompenzator plovnosti, glava iznad vode, noge skupljene što bliže prsima i obuhvaćene rukama – neka istraživanja dokazala su produženje vremena preživljavanja u vodi za čak 50%.

Prva pomoć i hitna medicinska pomoć pothlađenom roniocu započinje njegovim izvlačenjem iz vode. Jako je važno da to izvlačenje bude u horizontalnom položaju bez obzira na korištena pomagala. Na potrebu korekcije tih pomagala ukazali su slučajevi kada su brodolomci ili ronioci koji su bili pokretni i surađivali kod pronalaska, nakon vertikalnog podizanja u spasilački helikopter stigli mrtvi. Razlog je u iznenadnom gubitku hidrostatskog pritiska (pritiska vode) na noge pri podizanju, uslijed čega dolazi do naglog hrupljenja krvi u noge uz gubitak iste u glavi i prsnim organima radi čega dolazi do kritičnog pada krvnog tlaka (ortostatska hipotenzija). Odmah po izvlačenju iz vode treba pristupiti podizanju tjelesne temperature, najprije pasivno (smještajem na suho i bez propuha te pokrivanjem dekom), a kada se stanje donekle popravi i aktivno (toplim zrakom, napitcima, posebnim za to namijenjenim pomagalima). Nikako se ne smije uklanjati mokro ronilačko odijelo, zbog toga što manipulacije pri tome izlažu žrtvu velikoj opasnosti od pogoršanja vitalnih parametara. Pored toga, samo ronilačko odijelo će osigurati brže i ravnomjernije zagrijavanje tijela, a također i spriječiti naglo širenje krvnih žila ekstremiteta i opasni pad krvnog tlaka. Svakako u prvoj pomoći ne treba davati nikakve lijekove, kao ni stimulativne napitke (kava, pravi čaj, osobito ne alkohol…). Ako se na vratu žrtve ne može opipati puls, potrebno je paralelno primijeniti utopljavanje i mjere oživljavanja vanjskom masažom srca i upuhivanjem zraka u pluća preko zaštitne maske ili folije. Sve češće su i u ronilačkim centrima u uporabi automatski defibrilatori, čija primjena je izuzetno vrijedna pomoć kod srčanog treperenja (fibrilacije), ali je defibrilacija neučinkovita kod pothlađenih s temperaturom tjelesne jezgre ispod 30 stupnjeva. Lijekovi koji se uobičajeno daju kod srčanog i respiratornog zastoja u ovim su uvjetima potpuno neefikasni i ne treba ih davati jer oni neće biti metabolirani u jetri dokle god se žrtvu ne zagrije.

SHARE