Utjecaj dugogodišnjeg ronjenja na zdravlje

foto: Ivan Brezovec

Može li se roniti desetljećima bez posljedica za zdravlje?

Vjerojatno ste se već susreli s pitanjima ronilaca i neronilaca, ili ste se i sami zapitali o tome je li ronjenje zdrav sport, koji su rizici, kako djeluje ronjenje na ljudski organizam nakon dugogodišnjeg bavljenja i sl. Osobito su intrigantna pitanja roditelja koji se susreću sa željom svoje djece (često i vlastitom) da uđu u svijet ronilaštva.
Ekspanzija ronilačkog sporta (turizma) podigla je razinu svijesti i odgovornosti instruktora i organizatora ronjenja i danas akutni incidenti nisu toliko učestali kao ranijih godina (u relativnom odnosu prema broju ronilaca i urona). Interes za kronične profesionalne tegobe i bolesti nastao je najprije zbog profesionalaca i potaknut je od osiguravateljskih kuća. No, u moderno doba učestalost urona rekreativnih ronilaca je dostigla profesionalne, a i sve tehnike ronjenja, nekada rezervirane za podvodne radove ili vojne aktivnosti, postale su dostupne i rado primjenjivane i među rekreativcima. Tako se i ronilačkim liječnicima bitno povećao interes za ove teme, a znanstvenici su dobili poticaj za detaljnija istraživanja. Slijedom toga na jednom ronilačkom blogu pojavilo se pitanje zabrinutog ronilačkog novaka. Naime, dotični je autor negdje pročitao da dugotrajno ronjenje može imati loš utjecaj na mentalne sposobnosti, disanje, živce, sluh, vid… i zapitao se znači li to da će nakon više godina rekreativnog ronjenja možda biti gluh, slijep, glup, nesposoban da “zbroji dva i dva” i uz to teško disati.
Slušajući predavanja po medicinskim kongresima i čitajući stručnu literaturu mogao bi se steći i takav dojam. S druge strane, brojni primjeri vremešnih ronilaca s višedecenijskim stažom i bez izraženih navedenih poteškoća (među inima su i primjeri znamenitih Cousteaua ili Annie Liebowitz) ukazuju da posljedica i ne mora biti. Kako onda suvislo odgovoriti na ova pitanja?
Pođimo od struke i činjenica potvrđenih brojnim studijama. One nedvojbeno ukazuju da su brojna oštećenja moguća. Dakle – moguća. Ne i neizbježna!

Kako navodi stručna literatura, dugotrajne (trajne) posljedice ronjenja definiraju pojave koje inače značajno ne nalazimo kod ne-ronilačke populacije, koje su uzročno vezane za ronjenje i/ili slijede ronilačke incidente unatoč i nakon njihovog liječenja i rehabilitacije, koje ne možemo objasniti nekim drugim uzrokom bez ikakve veze s ronjenjem, te koje bitno utječu na pogoršanje opće kvalitete života kod ronilaca. Najpoznatiji i najbolje proučeni rizik predstavlja foramen ovale appertum (otvorena komunikacija između lijeve i desne srčane pretklijetke). Opisivane su pojave disbarične osteonekroze i poremećaja vida i sluha i bez prethodnog ronilačkog incidenta. A sve su brojnija i istraživanja veze ronjenja i poremećaja rada srca, promjena na jetri i očnoj pozadini. Zbunjujuće za istraživače (što izaziva i dvojbu postoji li veza s ronjenjem) je upravo to što se mnoge od ovih promjena ne javljaju neposredno po ronjenju, već se razvijaju mjesecima i godinama, kumulativno povećavajući oštećenja. Vremenom, s razvojem istraživačke tehnologije i znanosti stvorila se i čitava (nedovršena) lista mogućih uzroka ovih promjena: utjecaj povećanog tlaka okoline, povećanje parcijalnih tlakova plinova u krvi, toksični učinci kisika, osmotske promjene uzrokovane plinovima, asimptomatsko mikro-mjehuranje krvi s oštećenjima lokalnih tkiva, hematološkim (krvnim) promjenama zbog interakcije plinskih mjehurića i krvnih elemenata, oštećenja krvno-moždane barijere, barotraumatska oštećenja lokalnih tkiva, asimptomatske masne embolije te adaptacijski učinci ronjenja.

Pogledajmo koje su konkretne kronične probleme u vezi s ronjenjem do sada definirali znanstvenici:

  • Najpoznatije je oštećenje koštanog tkiva uz ugroženost funkcioniranja susjednih zglobova, poznato kao disbarička (ili aseptička) nekroza kosti (detaljno je opisana u šestom broju SCUBAlife magazina iz prosinca 2011.).
  • Neurološki poremećaji najčešće su posljedica dekompresijske bolesti i barotraumatske plinske embolije. No, brojne studije nedvojbeno su dokazale obilje neuroloških simptoma kod dubinskih, saturacijskih profesionalnih ronilaca bez doživljenih akutnih disbaričnih bolesti. Simptomi poput trnjenja, tremora (podrhtavanja), vrtoglavice, oštećene funkcije perifernih živaca pojavljivali su se učestalo (kod 8 – 47% od ispitivanih ronilaca) odmah nakon saturacijskog ronjenja i trajali i godinama nakon toga. Kod značajnog broja ispitanika razvile su se i smetnje koncentracije i pamćenja, promjene ponašanja, promjene na elektroencefalogramu (EEG) sve do epileptičkih ataka, seksualna disfunkcija i dr. Također je ustanovljena jasna korelacija pojave neuroloških simptoma s učestalim ronjenjem dubljim od 40 metara, kao i ronjenjem u hladnoj vodi. Usporedbom između komercijalnih i sportskih ronilaca koji rone standardno do 40 metara i u toplijim vodama ustanovilo se da kod sportskih nema ovih pojava ništa više nego kod kontrolne skupine pojedinaca koji ne rone. Neki autori stoga preporučuju sportskim roniocima da se zadrže ispod 100 urona godišnje, osobito ako su dublji od 40 metara, te da izbjegavaju ronjenja u hladnim vodama s većim naporom. Po njihovom mišljenju prekoračenje ovih granica trebalo bi se uvrstiti među ekstremne sportove i podvrgnuti posebnim medicinskim kriterijima.
  • Istraživanja pokazuju bitno češću nagluhost i tinitus (zujanje u ušima) kod ronilaca u usporedbi s neronilačkom populacijom, ispoljavajući se izraženije na visokim frekvencijama. Razlika je bitno naglašenija kod ronilaca pušača. Kod dubinskih ronilaca nastanku sporo razvijajuće nagluhosti bitno doprinosi i buka tijekom tlačenja u ronilačkim zvonima, cirkulacije plinova u skafanderima, buka radnih strojeva i eksplozije. Povećanom riziku od nagluhosti i tinitusa izloženi su i djelatnici hiperbaričnih centara. Učestala posljedica dugotrajnog bavljenja ronjenjem je i kronični sinusitis. On je najčešće rezultat učestalih barotrauma sinusa, osobito kod ronilaca koji rone “na silu” i kada su prehlađeni, uz uporabu kapi za nos i presnažnog Valsalva manevra (puhanje na začepljeni nos radi izjednačavanja tlaka) što uz sinuse oštećuje i ušne strukture, često i trajno.
  • Izučavanjem i usporedbom promjena u oku ustanovljene su razlike u statusu očne pozadine (retine) kod ronilaca u odnosu na kontrolne skupine pojedinaca koji ne rone. Ne samo da su degenercije izraženije kod ronilaca, već je razlika uočena i među njima samima ukazujući na direktnu korelaciju s dužinom ronilačkog staža i učestalošću ronjenja. Razlog za ove promjene se vidi u opstrukciji mikrocirkulacije mjehurićima dušika u inače na hipoksiju izuzetno osjetljivom tkivu retine. Iako je jedna studija pokazala da nema razlike u oštećenju očne pozadine kod ronilaca koji nikada nisu imali dekompresijsku bolest i onih koji su je doživjeli, drugo istraživanje pokazalo je da nerizična ronjenja ne dovode do oštećenja retine.
  • Iako vlada općenito mišljenje da ronioci imaju veći vitalni kapacitet pluća od neronilačke populacije, ispitivanja su pokazala da to i nije točno. Neposredno nakon svakog ronjenja mogu se detektirati promjene plućnih funkcija koje se u kratkom vremenu oporavljaju. No, utvrđeno je da postoji kumulativni učinak ovih promjena te da se s vremenom učestalo javlja disfunkcija malih dišnih putova, izazivajući blaže stupnjeve opstruktivnih promjena. Ubrzano se kod ronilaca mijenja (smanjuje) i plućni difuzijski kapacitet, koji i inače opada s godinama. Jednostavnim rječnikom možemo reći da ronilačka pluća brže stare.
  • Kod nekih dubinskih ronilaca zapažene su znakovite promjene jetrenih enzima i kronične kožne promjene (“ronilačka ruka“). Naime, izlaganje povišenom tlaku može dovesti do hormonalnih promjena, osobito npr. povećanja razine hormona štitne žlijezde i kore nadbubrega te još nekih glikoproteina, koji mogu izazvati oštećenje jetre. Zabrinjavajuće i do sada neobjašnjene promjene na limfocitima (krvne stanice zadužene za obranu organizma od mikroorganizama, stanica raka i dr.) nađene su kod oko četiri posto profesionalnih ronilaca. Ispitivani su ronioci na zrak i s helioxom. Promjene su drastične i identične onim kod ionizirajućih zračenja i zahvaćeni limfociti ugibaju tijekom stanične diobe. Ipak, kako se radi o jednoj studiji koja nije u potpunosti mogla isključiti neke druge utjecaje, ne može se zaključiti da su ove promjene sigurno uzrokovane ronjenjem.

U nedostatku sigurnih znanstvenih dokaza objašnjenje većine ovih promjena vidi se u mjehurićima dušika. Oni su prisutni uvijek, što je dokazano primjenom Doppler-a, i putuju krvlju do najmanjih krvnih žilica koje zaštopaju. Ono što je roniocima najbitnije, osobito rekreativnim, je odgovor na pitanje – koje su granice, na kojoj dekompresijskoj dozi (dubini i dužini ronjenja) se može očekivati pojava patoloških promjena. Znanost za sada ne može odgovoriti na to pitanje. Mora se napomenuti da su navedena oštećenja i promjene detektirane većinom u malim studijama. Za znanstvenu potvrdu su neophodna daljnja istraživanja. No, moramo istaknuti da veliki broj sportskih i rekreativnih ronilaca s višedecenijskim stažom nema nikakvih detektibilnih oštećenja zdravlja, što dokazuje da se može roniti sigurno i bez posljedica.

Vratimo se blogeru s početka teksta. Ronjenje (kao i rad u hiperbaričnom centru) uvijek mora biti jednadžba sa svim poznatima, roniocima mora uvijek biti “dva plus dva jednako četiri”. Dakle, s dobrom edukacijom i pridržavanjem svih pravila sigurnog ronjenja. Samo tako ronilac ni nakon puno godina uživanja pod morem neće “biti gluh, slijep, glup, nesposoban da zbroji dva i dva i uz to teško disati”.

SHARE