Ronioci, budite oprezni ako ste skloni srčanim bolestima

foto: Ivan Brezovec

Zadnjih mjeseci i godina učestalo se događaju “neobični” incidenti kod vrhunskih sportaša.

Neki od njih završavaju iznenadnom smrću, drugi teškim invaliditetom, tek rijetki se potpuno oporave. Navikli smo na stalna upozorenja stručnjaka na potrebu za bavljenjem rekreacijom i sportom radi prevencije bolesti krvnih žila i srca, metaboličkih poremećaja poput dijabetesa (povišene razine šećera u krvi), osteoporoze (propadanje zglobova i kostiju) i drugih. Ipak, sve češće i sve više smo svjesni da ekstremno izlaganje sportskim naporima može biti vrlo rizično. Potpuno zdravi, mladi sportaši „bez ikakvog razloga“ doživljavaju iznenadne smrtonosne poremećaje. Ronioci se bave jednim od najzahtjevnijih sportova koji pretpostavlja dobro tjelesno i psihičko zdravlje, razvijene i utrenirane fiziološke kompenzatorske mehanizme.  Je li i zdrava ronilačka populacija izložena riziku iznenadne smrti? Pri tome ne mislimo na iznenadnu smrt utapanjem kao primarnim faktorom, već na iznenadnu srčanu smrt.

Za izučavanje problema iznenadne smrti ronilaca korištena je obimna dostupna medicinska dokumentacija nastradalih. Obdukcije smrtno stradalih ronilaca dokazale su da je čak kod 21% njih uzrok smrti bio u srčanim poremećajima. Razlozi za to su u seriji izrazito kompleksnih stresnih događaja kod svakog ronjenja. Oni bitno mijenjaju karakteristike srčanog rada i krvožilnog odgovora (provodljivost električnih impulsa koji pokreću srce, opskrbljivanje srčanog mišića krvlju, pojačani srčani rad, smanjenje volumena krvi, promjene krvnog tlaka i srčanog ritma i dr.). Najčešći uzročnici potencijalno fatalnog stresa za srce i krvne žile su napor, psihološki čimbenici, hladnoća, sam akt zarona, zadržan dah (svjesni prekid disanja – apnea) i različiti refleksi koje izaziva ronjenje.  Pri tome se kao jedan od glavnih inicijatora fatalnog slijeda označava poremećaj srčanog ritma u vidu različitih srčanih blokova, iznenadnih ubrzavanja ritma (paroksizmalna tahikardija) i treperenja srca (fibrilacija). Zbog njih se razvija ishemija (nedostatak krvi) i hipoksija (nedostatak kisika) u srčanom mišiću, što rezultira infarktom. Nažalost, ova je pojava potpuno nepredvidiva i moguća i kod osoba bez ranije uočenih srčanih bolesti, pa i kod potpuno zdravih, iako je rizik povećan s razvojem srčane patologije. Kod većine žrtava ustanovljeno je ranije postojanje srčane patologije, često u vidu minornih povremenih aritmija ili uočljivih suženja krvnih žila. Kako se dobne granice ronjenja stalno pomiču u sve kasnije životno doba, sve je veći broj ronilaca s aterosklerozom u srčanim arterijama. To mora navesti na oprez liječnike ronilačkih klubova i centara i povećati preventivne aktivnosti (preglede, pripreme ronilaca i sl.)

Veliki tjelesni napor tijekom ronjenja je vrlo bitan rizik zbog biokemijskih promjena u organizmu uzrokovanih intenzivnim mišićnim radom, hiperventilacijom, poremećajem odnosa kisika i ugljičnog dioksida, porastom krvnog tlaka. U praksi se pokazalo, a laboratorijskim pokusima potvrdilo, da se najveći poremećaji srčanog ritma događaju 5-10 minuta nakon najvećeg napora (vrijeme potrebno da se razviju biokemijske promjene u tkivnim tekućinama), a to je najčešće na samom kraju ronjenja, ili neposredno po izronu. Kao dodatni rizik opisana je psihička uznemirenost – strah. Tada autonomni živčani sustav podiže krvni tlak i ubrzava srčani rad čime dodatno opterećuje srce izazivajući spomenute srčane poremećaje i iznenadnu smrt. Suprotno tome, pojedinci na stres reagiraju naglim kratkotrajnim srčanim zastojem, što dovodi do utapanja.

Sam zaron je veliki stres za organizam koji u prvom momentu normalno reagira na poništavanje sile zemljine teže, a tlak vode istiskuje krv iz perifernih krvnih žila u središnji dio organizma, povećavajući naglo dotok krvi u srce bitno ga opterećujući. Hladna voda pojačava ove pojave. Dodir s hladnom vodom kod većine ljudi izaziva neugodne reakcije organizma. Kod osobito osjetljivih i na hladnu vodu nepripremljenih pojedinaca iznenadni dodir s hladnom vodom (osobito na licu i vratu) može prouzročiti trenutačni spazam glasnica što rezultira gušenjem. To se naziva „suhim utapanjem“, a prepoznaje se po tome što utopljenik pluta na površini obzirom da u plućima nema inhalirane vode. Međutim, nije uvijek spazam glasnica fatalna reakcija na hladnu vodu. Dodir lica s hladnom vodom tijekom zarona poremeti odnos adrenalina i noradrenalina (hormoni nadbubrežne žlijezde) izaziva bitno pogoršanje bradikardije (usporenje srčanog rada) koje je inače normalna pojava. Kada se u tome zaustavi refleksno zadržavanje daha, nastane srčani zastoj, gubitak svijesti i utapanje. Drugi mehanizam razvija potpuno suprotan učinak. Naime, ronjenjem u hladnoj vodi tijelo se izlaže hipotermiji (pothlađenosti), kada srce postaje izuzetno podražljivo, te se razvija ekstremna tahikardija (ubrzani srčani rad) s različitim oblicima aritmija i, u konačnici, fibrilacijom (treperenjem) srca koje tada ne pumpa krv i vrlo brzo dolazi do smrti. Pored navedenoga, potencijalno opasno može biti i navlačenje ronilačkog odijela s kapuljačom. Naime, pritisak  na dio vrata gdje se pipa bilo može izazvati, tzv. sindrom karotidnog sinusa – trenutačni poremećaj srčanog ritma i kolaps. Iskusni ronioci to znaju pa taj suženi vratni dio odijela rašire rukama tijekom navlačenja dok odijelo „ne sjedne“ kako treba.

Zadržavanje daha kod ronjenja u apnei, zarona s bocama, zarona u hladnu vodu i sl. uvijek dovodi do poremećaja srčanog ritma. Uobičajeno je to bradikardija koju odmah, po nastavku disanja, slijedi tahikardija. Učinak bitno pojačava hladna voda. Kada su te promjene izražene, može doći do fatalnog ishoda bilo srčanim zastojem, bilo treperenjem srca, konačno utapanjem.

Obzirom na sve stariji prosjek ronilaca, a time i sve više njih s manjim ili većim kardiovaskularnim problemima, ronilački liječnici moraju biti angažirani pri selekciji ronilačkih kandidata. Pri tome oni moraju osobito ozbiljno razmotriti sve potencijalne rizike, a,ukoliko je potrebno tražiti, i dodatne pretrage. Ronilački klubovi i centri pri tome trebaju pokazati maksimalnu odgovornost za ronioce u svojoj sredini, te pružiti maksimalnu podršku svojim liječnicima. Nije dobra sadašnja praksa u Hrvatskoj gdje su ronilački liječnici gotovo potpuno marginalizirani. Ipak, dobro je da sve više klubova samoinicijativno inzistira na pregledima ronilaca, opirući se trendu potpune komercijalizacije ronilaštva po svaku cijenu.

SHARE

Warning: A non-numeric value encountered in /home/scubalif/public_html/wp-content/themes/Newspaper/includes/wp_booster/td_block.php on line 1009