Ronilački stres i panika

Stres je obrazac emocionalnih i fizičkih reakcija koje prati subjektivan osjećaj preopterećenosti i koje nastaju kao reakcija na određene događaje.

Ovakvi događaji nazivaju se stresorima, a imaju nekoliko karakteristika. Prvo, obično su po svojoj prirodi ekstremni, odnosno takvog su intenziteta da osjećamo kao da više ne možemo izdržati. Pored toga, izazivaju podijeljene osjećaje u smislu da nešto i želimo i ne želimo u isto vrijeme (primjerice, možemo željeti položiti neki kolegij, ali ne željeti učiti za njega). I zadnje, bitno je naglasiti da su stresori događaji koje ne možemo ili mislimo da ne možemo kontrolirati. Reakcije na stres mogu se opisati u terminima općeg adaptacijskog sindroma (GAS, od engleski general adaptation syndrome) kojeg je prvi opisao pionir u istraživanju stresa, Hans Selye (1976). Prema GAS-u, reakcije na stresor pojavljuju se u tri stadija. U prvom stadiju pojavljuje se alarmna reakcija kao odgovor na stresor. Ova reakcija povezana je s našim simpatičkim sustavom koji otpuštanjem različitih hormona priprema tijelo na odgovor tipa “bori se ili bježi”. Ako stresor nikako ne prestaje, ulazimo u stadij otpora u kojem uspijevamo odolijevati stresu, ali zato trošimo velike tjelesne resurse i energiju. Završni stadij je faza iscrpljenosti do koje dolazi ako stres traje duže vrijeme i ako tijelo potroši svoju energiju i resurse.

Iako pojam stresa u svakodnevnom govoru uglavnom ima negativne konotacije, činjenica je da je to zapravo pozitivna reakcija svakog organizma na iznenadne promjene koje predstavljaju potencijalnu opasnost pa i životni rizik. Ta opasnost izaziva brzu procjenu i odluku – braniti se ili pobjeći, u svakom slučaju opstati. Kardiovaskularni i respiratorni sustav naglo su stimulirani navalom hormona stresa kortizola, adrenalina i drugih komponenti biokemijskog i hematološkog odgovora.

Stresori u ronjenju i akutna stresna reakcija kod ronilaca

Prirodni okoliš čovjeka je na suhom, s čvrstim tlom pod nogama i osjećajem vlastite težine zbog sile teže. Pored toga, prosječni moderni čovjek nije navikao na nepoznatu sredinu, divlje životinje, slabu vidljivost iza koje ga, možda, svašta vreba. Na sve strane dostupne su i informacije o stradavanju ronilaca zbog disbaričnih bolesti koje su i predmet vrlo ozbiljnih razmatranja na svim ronilačkim tečajevima. Porast popularnosti ronjenja i dostupnost opreme za autonomno ronjenje omogućili su da se podvodnim aktivnostima ne bave više samo ljudi avanturističkih sklonosti koji su navikli na stres (vojnici, profesionalni komercijalni ronioci, istraživači). Ronioci su danas i djeca, stari ljudi, bolesni, hendikepirani, psihički nestabilni… Znatiželja, želja za isticanjem i samodokazivanjem, povodljivost i slične stvari dovode pod vodu i ljude neprilagođene toj sredini, s neadekvatnim reakcijama na brojne stresore pod vodom. Iako ih se priprema i pažljivo uvodi u svijet podmorja, reakcije su nepredvidive i voditelji ronjenja uvijek su pripravni i očekuju ih. Dogode se one i kod iskusnijih, uzrokovane dužom pauzom u ronjenju, starenjem, pojavom zdravstvenih poteškoća…
Istraživanja su definirala da su anksioznost i duga neurotičnost predisponirajući za nastanak jakih akutnih stresnih reakcija pod vodom izraženih kroz promjene ponašanja sve do potencijalno fatalnih. Također se već unaprijed može predvidjeti tip reakcije. Anksiozni ronioci skloni su paničnim reakcijama, introvertne osobe, osobito još i slabe tjelesne kondicije, podložnije su pretjeranom zamaranju i iscrpljenosti od ekstrovertnih, dok je iznenadna smrt odraz stresne reakcije bolesnog srca ili nekih drugih bolesti udruženih sa srčanim. Statistički, to su i najčešći uzroci smrti ronilaca tijekom ronjenja. Pored toga, zapaženo je da su žene sklonije prijaviti napad panike odmah po nastanku, dok muškarci odlažu prijavu sve dok se ne nađu u stvarnoj životnoj opasnosti, obično prekasno. Stoga je jako važno posvetiti pažnju ovim činjenicama, uvježbavati ponašanje u slučaju pojave nelagode, straha ili panike i takve pojave pod vodom prijavljivati odmah po pojavi. Uz to, na ronjenje se ne ide nevoljko, uznemiren, zabrinut, bolestan. Nedovoljno pripremljenim roniocima anksioznost izazivaju brojne moguće situacije poput ronjenja u otvorenim vodama, podvodnim špiljama, straha od morskih pasa i drugih životinja, kao i uobičajene ronilačke radnje poput pražnjenja maske, bratskog disanja, slobodnog izrona.
Pored ovih reakcija na stresore okoline ili fiziološke, postoje i imaginarni, psihološki (iracionalni). Autonomni živčani sustav u tim situacijama ponekada reagira pretjerano već i prije zarona, a pojačava se tijekom ronjenja i traje i nakon sigurnog izrona. Pojavom panične reakcije gubi se kontrola nad situacijom uz očuvanu svijest o opasnosti u kojoj se tada osoba nalazi, ali smanjene mogućnosti ispravne reakcije na to. Panika je, kao ekstremna forma anksioznosti, psihološki odgovor na stres i predstavlja jedan od vodećih uzroka smrti u ronjenju. Aktivacija autonomnog živčanog sustava u panici izaziva ubrzano plitko disanje s velikom potrošnjom zraka iz boca, potom bljedilo, prestrašen izraz lica, široke zjenice, brze nekoordinirane pokrete, potpuno iracionalno ponašanje sve do paničnog izbacivanja usnika i nekontroliranog izrona, često i napuhivanjem kompenzatora plovnosti. Sve ove vanjske stresogene reakcije primijetit će ronilački partner ili netko iz grupe, zbog čega je jako važno imati na oku ostale. Ono što se u tom trenutku odvija u organizmu skup je unutarnjih stresogenih reakcija. Srce radi izrazito ubrzano i često nepravilno, disanje je otežano, raste krvni tlak, pojačava se lučenje adrenalina i kortikosteroida, javlja se moždana podražljivost.
Druga stresogena reakcija, uzrokovana lošom psihofizičkom kondicijom uz povećano tjelesno naprezanje, hipotermijom ili hipertermijom, konzumiranjem alkohola i drugih stimulativnih napitaka ili nekih lijekova prije ronjenja, manifestira se pretjeranim umorom i iscrpljenošću. Takvo stanje u početku izaziva suprotne reakcije ronioca od onih prethodno opisanih, ali one mogu rezultirati kratkotrajnim gubitkom svijesti i izbacivanjem usnika, poremećajima srčanog ritma, mentalnom usporenošću i lošim procjenama te time i gubitkom kontrole nad situacijom, a događa se i da iz tog stanja ronilac uleti u paničnu reakciju kada shvati da se nalazi u krajnje opasnoj situaciji.

Više o ronilačkom stresu i panici, kako ih prevenirati i kako reagirati u takvim trenutcima pod vodom pročitajte u 25. broju SCUBAlife magazina (rujan 2016.).

SHARE